Američki predsjednik Joe Biden zaslužuje čestitke zbog obvezivanja Sjedinjenih Američkih Država da se ponovno pridruže globalnim naporima u borbi protiv klimatskih promjena.

No Amerika i svijet moraju učinkovito odgovoriti na izazov. Stoga je Bidenov izvršni nalog od 20. siječnja za uspostavu Međuagencijske radne skupine za socijalne troškove stakleničkih plinova osobito važan korak.

Zadatak te skupine je osmisliti bolju procjenu dolarskih troškova za društvo svake tone ugljikovog dioksida ili drugih stakleničkih plinova ispuštenih u atmosferu.

Dobivena brojka, koju nazivaju socijalni trošak ugljika (SCC), daje donositeljima politika i državnim agencijama osnovu za procjenu pogodnosti javnih projekata i propisa namijenjenih obuzdavanju emisija CO2 ili bilo kojeg projekta ili propisa koji bi mogli neizravno utjecati na emisije.

Ako se radna skupina odluči za nizak broj, brojni projekti ili propisi za suzbijanje emisija neće se nastaviti jer će njihove oznake cijene premašiti procijenjene klimatske koristi. Stoga je ključno ispravno odrediti taj broj, a kad kažemo ispravno, mislimo više od onoga što je bilo u prošlosti.

Općenito govoreći, postoje dva načina za utvrđivanje tih troškova. Jedna od metoda koju je koristila administracija predsjednika Baracka Obame jest pokušaj izravne procjene buduće štete od emisije dodatne jedinice ugljika.

Nažalost, izuzetno je teško dobro primijeniti tu tehniku. Način na koji je Obamina administracija to učinila bio je duboko manjkav, što je dovelo do procijenjenog socijalnog troška ugljika (SCC) koji je bio prenizak, na 50 dolara po toni do 2030. (u vrijednosti dolara u 2007.).

Stoga čak i prije nego što je Donald Trump postao predsjednikom, svijet, a osobito Sjedinjene Američke Države, bio je na putu da učini premalo po pitanju klimatskih promjena.

Nepovoljno za buduće generacije

Problem je bio u tome što je Obamina administracija upotrebljavala integrirane modele procjene koji, kako i samo ime govori, integriraju ekonomiju i znanosti o okolišu kako bi izračunali tijek kojim će ići gospodarstvo i klima tijekom sljedećeg stoljeća ili još dalje.

Integriranje ekonomije i okoliša ima iznimnog smisla, ali sve je u detaljima. Ti modeli pokazali su se nepouzdanima, generirajući vrlo promjenjiv raspon procjena koje su vrlo osjetljive na određene pretpostavke.

Primjerice, istaknuti rezultat jedne popularne verzije ovih modela jest da bismo trebali prihvatiti globalno zatopljenje od 3,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijske razine. To je daleko više od granice od 1,5-2°C koju je međunarodna zajednica usvojila Pariškim sporazumom 2015.

Zapravo je Međuvladina komisija za klimatske promjene naglasila da su rizici povezani s globalnim zatopljenjem od 2°C daleko veći nego na 1,5°C pa su stoga rizici na 3,5°C očito još znatno veći.

Osim toga, integrirani modeli procjene ne prepoznaju na odgovarajući način potencijalnu ulogu inovacija i povećanja prinosa s obzirom na postupno povećanje djelovanja vezano uz klimatske promjene.

Drugi problem s Obaminom metodologijom je taj što je dovela u nepovoljan položaj buduće generacije. Brojne koristi od smanjenja emisija sada leže u izbjegavanju rizika od opasnih klimatskih promjena desetljećima u budućnosti. To znači da se moramo pitati koliko nam je stalo do naše djece i unuka.

Ne postoji etičko opravdanje za pridavanje tako male važnosti blagostanju budućih generacija. Ali nema čak ni ekonomskog obrazloženja kad se uzme u obzir rizik. Naposljetku, danas plaćamo premije osiguranja da bismo sutra izbjegli gubitke, drugim riječima, da bismo ublažili rizike.

Obično plaćamo, recimo, 1,20 dolara da bismo u prosjeku vratili 1 dolar sljedeće godine jer osiguravajuće društvo novac isporučuje kad nam zatreba, primjerice nakon prometne nesreće ili požara u našem domu.

U potrošnji koja smanjuje buduće rizike, odgovarajuća diskontna stopa je niska ili može biti negativna, kao u ovom primjeru, kad bi potencijalni učinci mogli uključivati golema razaranja.

Bit će potrebna i državna ulaganja

Trošenje novca danas na djelovanje vezano uz klimatske promjene nalik je kupnji police osiguranja jer smanjuje rizik od budućih klimatskih katastrofa. Dakle, rizik se pretvara u nižu diskontnu stopu i višu cijenu emisija ugljika.

Sada kada se Bidenova administracija obvezala na međunarodni cilj ograničenja globalnog zatopljenja na 1,5-2°C, trebala bi prihvatiti drugi, pouzdaniji način izračuna socijalnog troška ugljika. To je jednostavno cijena po kojoj ćemo moći smanjiti emisije dovoljno da spriječimo da se svijet opasno zagrije.

To je cijena koja će potaknuti ulaganja u gospodarstvo s niskim udjelom emisija ugljika i inovacije koje su nam potrebne da bismo učinili naše gradove manje zakrčenim i manje zagađenim. Bit će potrebne mnoge druge komplementarne politike, što uključuje državne investicije i propise.

Kao što je Međunarodno povjerenstvo za određivanje cijena ugljika kojim smo kopredsjedali naglasilo u izvještaju iz 2017., što su te politike uspješnije u smanjenju emisija CO2, to niža mogla bi biti cijena ugljika u budućnosti.

Međutim, izgledni socijalni trošak ugljika bio bi bliži 100 dolara po toni do 2030. nego 50 dolara po toni kao što je procijenila Obamina administracija. Socijalni trošak ugljika na gornjoj granici raspona od 50 do 100 kako smo sugerirali 2017. posve je prikladan, s obzirom na to da su ciljevi Pariškog sporazuma s pravom postali ambiciozniji – ograničenje zagrijavanja na 1,5° C i nultu neto stopu emisija do 2050.

To mogu izgledati kao pitanja koja je najbolje prepustiti stručnjacima.

Ali previše stručnjaka nije u dovoljnoj mjeri uzelo u obzir razmjere klimatskih rizika, blagostanje budućih generacija i prilike za djelovanje na području klimatskih promjena uz odgovarajuće poticaje.

© Project Syndicate 2021.