“Na početku me to opterećivalo”, priča za DW jedan mladi brodski inženjer. U više je navrata, kako kaže, osobno vidio kako se onečišćenu, masnu otpadnu vodu izravno ispušta u more. On zna da je to ilegalno, o tome je učio u pomorskoj školi. Ali za to nikoga nije briga na otvorenom moru, priča nam preko nestabilne telefonske linije.

On se nalazi na lokaciji udaljenoj nekoliko tisuća kilometara od Berlina. I moli nas da iz sigurnosnih razloga ne objavljujemo njegov identitet. A ni ime velikog tankera na kojem trenutno plovi, javlja Deutsche Welle. 

Onečišćenu, masnu otpadnu vodu u more se pušta uglavnom tijekom noćnih sati, pod okriljem mraka, kaže nam. I to redovito. Radi se o mladom članu posade, on napominje da bi svako oponiranje njegovim pretpostavljenima značilo rizik od gubitka posla.

'Nevidljiva' prijetnja

Ubrzano zakiseljavanje ugrožava more

Zviždači i satelitske slike

Ispuštanje nafte i masnih otpadnih voda u more je već desetljećima zabranjeno. Ali brojni teretni kontejnerski brodovi sustavno ignoriraju tu zabranu kako bi štedjeli vrijeme i novac. A posljedice za okoliš su katastrofalne. To potvrđuje i istraživanje DW-a u suradnji s investigativnom mrežom Lighthouse Reports i osam drugih europskih medijskih partnera.

Višemjesečno istraživanje se temelji na svjedočenjima zviždača i stručnjaka. Oni opisuju s kojim sve trikovima posade „zaobilaze” važeća pravila u međunarodnim vodama. Analiza satelitskih slika dokazuje da je ilegalno ispuštanje ulja ili nafte problem u cijelom svijetu. Samo jedan mali dio tih incidenata se otkrije i sankcionira.

Porast broja brodova

Globalne dimenzije problema otkriva već i sami pogled na broj brodova koji čine svjetsku trgovinsku flotu. Posljednjih desetljeća je on znatni porastao. U ovom trenutku oko 55.000 teretnih ili kontejnerskih brodova preko svjetskih mora prevozi lož-ulje, žitarice, mobitele ili odjeću. Oko 90% ukupne robe se transportira upravo morskim putem. Bez morskog prometa, tvrdi se, otprilike polovica čovječanstva bi gladovala – a druga polovica bi se smrzavala.

Moderni kontejnerski brodovi su dugi i do 400 metara. Radom njihovih ogromnih brodskih motora nastaje takozvana kaljužna voda, koju se pohranjuje u velikim spremnicima na palubi. Radi se o mješavini vode, motornog i ulja za podmazivanje, goriva i sredstava za čišćenje – mješavina koja je štetna za okoliš. Samo jedan jedini brod dnevno može „proizvesti” i po nekoliko tona te toksične tekućine.

Foto: Reuters

Pravila su jasna, ali…

Međunarodna pravila su po tom pitanju jasna: prije nego što se tu tekućinu pusti u more, kaljužu se mora pročistiti. Vodu se odvaja od ulja i goriva. To je obvezujuće pravilo, kako i propisuje International Maritime Organization (IMO) još od 70-ih godina prošlog stoljeća.

Svaka litra kaljužne vode koju se ispusti u more nakon pročišćavanja smije sadržavati samo vrli mali udio ulja, odnosno masnoće. Ostatak kaljuže se pohranjuje na brodu i kasnije zbrinjava kada brod uplovi u neku luku. Posada mora precizno i pismeno dokumentirati količinu kaljuže, i to na dnevnoj bazi. Ali ta dokumentacija, se, tvrde insajderi, može vrlo lako i manipulirati.

U praksi mnogi brodovi jednostavno ignoriraju propisanu proceduru pročišćavanja otpadnih voda i ispuštaju kaljužu u more. Bez prethodnog filtriranja. I tako štede vrijeme i novac. Ne moraju plaćati naknadu lučkim upravama za zbrinjavanje otpada, a brodarske kompanije ne gube dragocjeno vrijeme u transportu robe. Tako se povećava marža, odnosno profit.

Takvu praksu ilegalnog ispuštanja onečišćene tekućine na otvorenom moru za DW i naše medijske partnere je potvrdilo petero zviždača. Oni su na raznim kontejnerskim i teretnim brodovima osobno svjedočili ispuštanju kaljuže u more.

Ekološka katastrofa

Ispuštanje nefiltrirane kaljužne vode u more ima dramatične posljedice za ekološki sustav. Ulje koje se nalazi u toj tekućini napada mikroorganizme kojima se hrane veće životinje. A preko školjki i riba opasne tvari dospijevaju i u ljudski prehrambeni lanac, te mogu prouzročiti neke probleme.

ČUVANJE PRIRODE

‘Najveći ekološki projekt u Hrvatskoj’: Potpisana Rezolucija Z – ekološka akcija za očuvanje okoliša

U kaljužnoj vodi se nalaze i neke druge tvari, na primjer otrovni metali poput olova i kadmija, oni su također opasni za okoliš. Znanstvenici kažu da problem nije pojedinačno ispuštanje kaljužne vode, već veliki broj tih postupaka koji dovode do kontinuiranog povećavanja količine štetnih tvari u svjetskim morima.

Nekoliko zviždača nam je ispričalo kako se zaobilazi propis po kojem se na brodu mora „pročistiti” otpadne vode. Uz pomoć jedne male, prijenosne pumpe se kaljužnu vodu prebaci u jedan drugi spremnik, uglavnom se radi o spremniku u kojem se nalazi „normalna“ otpadna voda. „To je skroz jednostavno“, priča nam jedan mornar. „Za pet minuta se tu pumpu sastavi i onda je dovoljno pet minuta da ju se rastavi i sakrije.”

Pod okriljem noći se kaljužnu vodu onda ispušta u more, tvrde naši izvori. Tako se smanjuje rizik da netko primijeti što se događa – bilo da se radi o satelitskim snimkama, drugim brodovima ili zrakoplovima koji nadziru pomorski promet na Baltičkom ili Sjevernom moru.

“Puno crnih ovaca”

Zbog straha od gubitak posla, svi zviždači su nas zamolili da budu anonimni. DW zbog toga ne može u potpunosti verificirati njihove navode. Ključni dijelovi njihovih svjedočenja, koja su nam prenijeli neovisno jedan od drugog, poklapaju se kod svih izvora – pa i sa spoznajama stručnjaka poput Christiana Bussaua, morskog biologa iż ekološke organizacije Greenpeace.

Foto: Ronilacki klub Bofor

“Kada bi to napravili na primjer na La Mancheu, usred lijepog dana, onda bi vam za petama odmah bila pomorska policija”, kaže Bussau, koji se već više od 25 godina bavi onečišćenjem Sjevernog i Baltičkog mora. „Ali kada to brodovi obave dok vladaju loše vremenske prilike, tijekom nevremena ili noću, onda su im šanse dobre da ih nitko ne otkrije.” Na otvorenom moru ima „puno crnih ovaca”, dodaje on.

Satelitske slike kao dokaz

Onečišćenje mora je doduše teško otkriti, ali uz pomoć satelitskih snimaka ga je lakše „nanjušiti“. Tragovi zamašćene vode koje iza sebe ostavljaju brodovi ponekad su dugi i po nekoliko kilometara. Iz orbite se može vrlo lako razaznati njihov karakteristični oblik.

Američka organizacija za zaštitu okoliša SkyTruth se specijalizirala za analizu tih snimki. Ona ih kombinira s podacima o određivanju položaja samih brodova. Na temelju podataka organizacije SkyTruth, DW je s partnerima između srpnja 2020. i prosinca 2021. diljem svijeta identificirao više od 1.500 vjerojatnih ilegalnih ispuštanja onečišćene otpadne vode u more.

Po procjenama SkyTrutha količina otpadnih i opasnih tekućina koje se na taj način ispusti u oceane, godišnje možda iznosi i više od 200.000 kubičnih metara. To je otprilike pet puta više nego 1989. prilikom katastrofe tankera Exxon Valdez, koji je potonuo kod Aljaske.

No, te satelitske snimke „pokrivaju” samo djelić svjetskih mora, tako da je stvarni broj potencijalnih onečišćenja vjerojatno i puno veći.

Sustav upozoravanja Europske unije

I europske vlasti su pokrenule borbu protiv onečišćenja mora. Nadležna je Europska agencija za sigurnost pomorskog prometa (EMSA). Ona također analizira satelitske snimke, ali ne objavljuje svoje podatke. Za kazneni progon su nadležne zemlje članice.

Ako EMSA na satelitskim slikama uoči moguće zagađenje, pogođena država u roku od maksimalno 30 minuta prima upozorenje. I onda ta država može poslati zrakoplov ili neko plovilo kako bi se provjerili navodi EMSA-e.

Od 2007. EMSA je u okviru svog programa “CleanSeaNet” otkrila više od 44.000 mogućih onečišćenja u europskim vodama. Ali taj sustav ima i neke slabosti: na upozorenja brojne zemlje članice reagiraju presporo. Tijekom 2019. godine tako je na licu mjesta provjereno samo 30% svih alarma koje je poslala EMSA. A samo 5% provjera se dogodilo u okviru kritičnog razdoblja koje iznosi tri sata. Nakon toga se naime masni trag širi vodom.

Građani su se pridružili djelatnicima dm-a u akciji čišćenja, a podršku su im pružili ronioci udruge “Dinaridi-DISKF”

veliki projekt

U Rijeci se danas potpisuje najznačajniji ugovor u povijesti luke

Kazne? Slabe…

Po navodima Maje Markovčić Kostelac, voditeljice EMSA-e, “i dalje se redovito događa ilegalno ispuštanje masnoća i drugih štetnih tvari u europske vode.“ Samo jedan manji dio prekršaja se istraži, odnosno kazneno progoni, kaže ona. Kazne koje se pritom izrekne i nisu baš zastrašujuće – u Njemačkoj se često radi o kaznama u iznosu od nešto više od 15.000 eura.

SAD se odlučio za drugačiji pristup: zviždači u toj zemlji mogu računati s visokim financijskim nagradama ako vlastima dojave informacije o ispuštanju kaljužne vode u more, odnosno u slučaju da taj incident završi na sudu.

Novčane kazne za one kompanije koje krše pravila u SAD-u mogu iznositi i po nekoliko milijuna dolara. A zviždači, čak i ako ne posjeduju američko državljanstvo, kao nagradu dobiju i do 50% te svote.