Prema analizi Atlantic Councila, podulja je lista zemalja koje koriste mehanizam limita javnog duga, makar taj popis itekako zaslužuje kritičku evaluaciju. Ako ništa drugo, a onda zbog činjenice da su utrpane i članice Europske unije, premda su kriteriji iz Maastrichta (limit javnog duga u visini 60% BDP-a), tek mrtvo slovo na papiru. Da i ne spominjemo nimalo ohrabrujuća iskustva zemalja poput Pakistana, Namibije ili Malezije, koja (opet!) pokazuju da administrativno ograničavanje javnog duga i nije osobito dobra ideja.

Zasebnu podskupinu u toj kategoriji čine tri zemlje koje limit ne definiraju relativnim, već apsolutnim brojkama; Kenija se sprema limit prebaciti u relativne okvire, dok je danski otprilike šest puta veći od aktualnog duga i ostavlja dovoljno prostora za manevar.

Posljednju članicu neobičnog terceta možete i sami pogoditi, jer se mehanizam limita (datira još iz davne 1917. godine) svako toliko koristi kao oruđe za sakupljanje političkih bodova, dok ostatak svijeta drhti, sa zebnjom iščekujući epilog neodgovorne političke kocke. Američka iskustva, nema nikakve sumnje, uvjerljivo su najteži argument kontra limita javnog duga.

Vožnja ‘na parama’
Alarmantne analize, garnirane histeričnim komentarima i paničnim prognozama, mjesecima su pratile prepucavanja u političkoj areni, detaljno secirajući različite inačice manje ili više kataklizmičkog scenarija u slučaju da ritualno navlačenje Demokrata i Republikanaca ne urodi dogovorom kojim bi se limit povećao ili barem privremeno stavio izvan snage. Jer javni je dug dosegao plafon, izjednačivši se aktualnim limitom od 31,4 bilijuna dolara, pa ministarstvo financija “vozi na parama” (i preskače plaćanje određenih troškova), prelijevajući dostupna sredstva iz šupljeg u prazno.

Daljnje zaduživanje bilo bi protivno slovu zakona, što Republikancima otvara prostora da iskamče značajne koncesije u zamjenu za glasove većine u Kongresu. Ministrica financija Janet Yellen upozorava da bi minoran prostor za financijske akrobacije mogao iščeznuti već početkom lipnja, i iza kulisa se napokon pomalja nekakav dogovor. Jer ulog je uistinu ogroman.

Ako Bijela kuća propusti na vrijeme servisirati svoje dugove, SAD će se po prvi puta, barem formalno (zaduživanje samo po sebi nije nikakav problem), naći u – bankrotu. Bio bi to veliki udarac po reputaciju najveće ekonomske sile svijeta, no zapravo je nemoguće pojmiti posljedice takvog razvoja događaja.

Negativna revizija kreditnog rejtinga posve je izvjesna, što bi moglo poskupiti zaduživanje na financijskim tržištima i zemlju gurnuti u recesiju. Analiza Bijele kuće navodi kako bi već i kratkotrajni bankrot isprovocirao kontrakciju ekonomske aktivnosti, dok bi dulja agonija smanjila broj zaposlenih za osam milijuna i iznjedrila pad BDP-a od oko 6%.

I naravno, ozbiljno ugrozila stabilnost financijskog sustava. Dublja korekcija cijena dionica u tom se scenariju doima neminovnom; u epizodi iz 2011. godine, kada je agencija Standard & Poor’s potkresala američki rejting (iako se rješenje tada iznašlo sa zvukom sirene), S&P 500 je u svega nekoliko dana izgubio gotovo petinu vrijednosti.

Ali najveći potencijal kaosa krije se u obveznicama; riječ je o tržištu daleko većem od dionica, i što je još važnije, vrijednosnim papirima koje u praksi slove za niskorizični instrument i figuriraju kao nemjerljivo najkvalitetniji kolateral. Teško je i nabrojiti različite vrste transakcija koje podmazuju američke državne obveznice (u obliku sigurnog kolaterala), i dogodi li se značajnija korekcija njihove cijene, tko zna kuda bi nas mogla odvesti masovna rasprodaja, isprovocirana automatskom likvidacijom pozicija u režiji kakvog rigidnog algoritma.

Nitko pritom i ne spominje milijarde dolara štednje koja je masovnim stampedom preseljena iz depozita (iznjedrivši bankovnu krizu u ožujku) u novčane fondove koji ulažu u – državne obveznice. U strahu od globalnog financijskog armageddona prepperi mahnito kupuju zlato (i konzerve), banke organiziraju dežurstva u trećoj smjeni, a svima preostaje da nagađamo o mogućim ishodima.

Platinasti novčić
Američki bankrot je školski primjer asimetrične oklade, male vjerojatnosti, ali iznimno eksplozivnog potencijala. Upravo zbog ovog potonjeg lakše je pustiti mašti na volju i zamišljati sve moguće i nemoguće scenarije koji bi se moglo odigrati. A onda opet, recentna izvedba dionica ne odaje nikakav dojam tjeskobe ulagača; oni su ovaj film (već u nekoliko navrata) već gledali i svaki puta je, bez obzira na zaplet, završio benignim ishodom. Drugim riječima, vjerojatnost je cijelo vrijeme bila na strani optimista.

Dogovor koji su tijekom vikenda postigli predsjednik Joe Biden i lider Republikanaca u Kongresu Kevin McCarthy definitivno je korak u željenom smjeru, ali još uvijek puno toga može poći po zlu. Glasovanje u Kongresu sredinom tjedna bit će ozbiljna kušnja za kompromisan prijedlog kojim se limit stavlja izvan snage do 2025. godine, jer tvrđa frakcija Republikanaca ima priliku miniranjem deala dodatno učvrstiti svoje pozicije unutar stranke. Strasti pritom dodatno potpiruje Donald Trump, agitirajući protiv “lošeg” dogovora (čija je kvaliteta, razumije se, podložna subjektivnim tumačenjima) kojim se do siječnja 2025. godine javni dug može povećati na 35 bilijuna dolara.

S druge strane, Joe Biden je dugo zagovarao nepopustljivost pred ucjenama Republikanaca (kao i 2011. godine), gradeći svoje pregovaračke pozicije s još ponekim adutom u rukavu. Čak i ako se dogodi ono najgore i aktualan dogovor ne dobije potrebnu podršku zakonodavaca, Bijela kuća ima na raspolaganju nekoliko alternativnih, manje konvencionalnih i poprilično kreativnih rješenja koja su, barem iz perspektive financijskih tržišta, opet bolja od bankrota.

Među prvima je svakako pozivanje na 14. amandman Ustava i članak koji navodi kako “valjanost američkog duga ne smije biti dovedena u pitanje”. Što bi u prijevodu značilo da je bankrot u bilo kakvom obliku i iz bilo kojeg razloga – neustavan. S druge strane, manevar koji počiva na vrlo širokim predsjedničkim ovlastima podložan je interpretacijama pravosudne vlasti (još nije testiran u praksi), a uz aktualan sastav Vrhovnog suda, Republikanci su očito u prednosti.

Time bi, doduše, Bijela kuća prebacila odgovornost za bankrot na drugu stranu, ali i dodatno pojačala nelagodu investitora koja se javlja na spomen unilateralnog rješenja. Dosadašnje najave iz Bijele kuće govore kako se Biden, unatoč savjetima uglednih Demokrata, ustavnih stručnjaka i brojnih ekonomista. ipak neće pozvati na 14. amandman (riskirajući ustavnu krizu) da bi zaobišao blokadu oporbe.

Omiljena alternativa na društvenim mrežama je – platinasti novčić. Od milja nazvan još i “trillion dollar coin”, novčić figurira kao jeftin trik kojim bi ministarstvo financija iskovalo novčić(e) od platine iznimno velike nominale i deponiralo ga u središnjoj banci, u zamjenu za gotovinu. Zašto baš platina?

Zato što zakon kojim se regulira emisijska dobit (“seigniorage”) u slučaju ostalih metala (baš kao i papirnog novca) definira konkretne denominacije (do najviše 50 dolara), dok je platina izuzeta od tih restrikcija, i to stavkom koju su 1996. izglasali baš Republikanci (unatoč protivljenju Roberta Rubina, tadašnjeg ministra financija iz redova Demokrata). No kako sada stvari stoje, ministrica Janet Yellen nije osobito naklonjena numizmatici, a upitno je u koliko bi mjeri tome bio sklon i guverner FED-a Jerome Powell.

Još jedno kratkoročno, ali bitno elegantnije rješenje, podrazumijeva izdavanje premium obveznica koje nose izdašan fiksni prinos, jer obračun javnog duga uzima u obzir samo – nominalne iznose. Matematika je pritom zadivljujuće jednostavna i lako ju je objasniti na hipotetskom primjeru.

Kada ministarstvo financija plasira na tržište 100 milijuna dolara jednogodišnjih obveznica s kamatnom stopom od 5%, javni dug se poveća za tih 100 milijuna, a stvarni trošak proračuna (uvećan za isplaćenu kamatu) iznosi 105 milijuna dolara. Trošak je isti i u slučaju 50 milijuna dolara teškog izdanja s kamatnom stopom od 110%, ali je u potonjem slučaju javni dug uvećan za upola manji iznos (nominale), dok se u državni proračun slijeva isti prihod: u teoriji su investitorima obje varijante jednako vrijedne. Razlika je u fiksnom prinosu za koji bi ulagači bili spremni izdvojiti poveću premiju (otuda i premium bonds), makar je, tehnički gledano (iz perspektive knjigovodstva državnih računa), riječ o upola manje vrijednoj emisiji.

Nema nikakvih bitnijih ograničenja u kontekstu cijene i fiksnog prinosa na obveznice, ali bi opisani razvoj događaja gadno izobličio krivulju prinosa i unio nemir (ili čak nered) na tržište. I vjerojatno dodatno zaoštrio stvari, te prenio politički sukob duboko u sferu pravosuđa, što opet nije po volji financijskih tržišta.

Alternativa – ne postoji
U igri je i još nekoliko rubnih mogućnosti, poput revaluacije nešto više od osam tona zlatnih rezervi ministarstva financija čija je knjigovodstvena vrijednost četrdesetak puta manja od tržišne, ili nekakve liste prioriteta na kojoj emitirane obveznice visoko kotiraju i servisirale bi se nauštrb nekih drugih proračunskih izdataka.

Problem je što je redom riječ o kratkoročnim rješenjima kojima se u najboljem slučaju kupuje vrijeme. Ali i to je bolje od bankrota, što onda opet potvrđuje kako je najgori scenarij, ma koliko se o njemu govori i piše, zapravo malo vjerojatan.

Da stvar bude još bolja, kredibilna alternativa zapravo – ne postoji. Američka financijska tržišta su primarna destinacija za ogromne količine globalnog kapitala i nema odgovarajućeg, jednako atraktivnog i dovoljno likvidnog supstituta. Ni u Europi, a još manje u Aziji, ma koliko se partijski planeri u Pekingu upinjali potkrijepiti narativ o juanu kao dostojnoj zamjeni.

Uostalom, čak i u jeku prijašnjih kriza koje su limit javnog duga gurnule u prvi plan, većina investitora je zaklon od tržišnih turbulencija tražila u dolaru i, koliko god paradoksalno zvučalo, američkim državnim obveznicama, pa makar i onima s duljim rokovima dospijeća. Jer unatoč kratkoročnim oscilacijama, nitko ozbiljan Americi ne spori status prvorazrednog dužnika koji redovito servisira preuzete obveze.