Dvojica sudaca žalbenoga vijeća Haaškoga suda koja se nisu suglasila s oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču smatraju da je žalbeno vijeće u donošenju takve odluke počinilo niz pogrešaka, proizlazi iz njihovih izvojenih mišljenja kojima se suprostavljaju presudi donesenoj većinom u peteročlanom vijeću. 

Izdvojena mišljenja sudaca čine ujedno i najopsežniji dio žalbene presude napisane tek na nešto manje od 140 stranica. Malteški sudac Carmel Agius izražava svoje duboko neslaganje s metodom donošenja oslobađajuće presude uspoređujući ju s domino efektom u kojem rušenje jedne postavke ruši slijedeću bez obzira na sveukupnost dokaza koji po njemu podupiru osuđujuću presudu.

Većina u žalbenome vijeću izgubila je iz vida da se na temelju sveukupnosti dokaza treba utvrditi je li zaključak raspravnoga vijeća o nezakonitim napadima bio ispravan, piše Agius koji smatra da se dokazi navedeni u prvostupanjskoj presudu međusobno dovoljno podupiru da zajedno dovode do zaključka o nezakonitosti napada, provedenom progonu i postojanju udruženog zločinačkog pothvata. Pristup koji odabire većina vijeća – da rušenje standarda od 200 metara poput domino efekta ruši čitavu presudu Agius ocjenjuje umjetnim i defektnim pristupom koji dovodi do pogrešnoga rezultata.

Malteški sudac u suprotnom mišljenju optužuje većinu u žalbenome vijeću da krivo tumači, ignorira ili neopravdano odbacuje zaključke raspravnoga suda u presudi a izražava neslaganje s odlukom većine da dvojicu generala ne proglasi krivima po alternativnim oblicima odgovornosti. Po njemu dokazi daju osnova za Gotovininu krivnju zbog zapovjednih propusta u kažnjavanja potčinjenih, a u slučaju generala Markača Agius je "čvrsto uvjeren" da je Markač kriv za propuste u sprječavanju i kažnjavanju počinitelja zločina na području Gračaca, Oraovca, Donjeg Lapca i Ramljana.

Talijanski sudac Fausto Pocar u izdvojenom mišljenju ocjenjuje da je pristup žalbenoga vijeća pogrešan i krši pravne standarde kojima bi se trebalo voditi vijeće u analizi prvostupanjske presude. Pocar upozorava da je većini u žalbenome vijeću bilo potrebno samo dva paragrafa analize da odbaci standard za utvrđivanje zakonitosti topničkih pogodaka od 200 metara i da nakon toga nije učinilo ono što je moralo – ili utvrditi koji je ispravni standard kojim bi se provjeravala zakonitost topničkih pogodaka ili u nedostatku toga vratiti predmet na ponovno suđenje.

"Pristup većine otvara više pitanja nego što daje pravnih odgovora", kaže Pocar i poručuje da ne vjeruje da je pravda zadovoljena kada se nepravomoćna osuđujuća presuda napisana na više od 1300 stranica ukida s nekolicinom paragrafa bez brižnog razmatranja dokaza izvedenih na suđenju i odgovarajućih obrazloženja. Pocar smatra da prvostupanjsko vijeće nije svoje zaključke o nezakonitosti napada temeljilo samo na kriteriju preciznosti topničkih pogodaka od 200 metara već i na nizu drugih dokaza koje je žalbena većina s nedovoljno uvjerljivim argumentima odbacila.

Što se tiče zaključka žalbenoga vijeća da nema dokaza o postojanju udruženog zločinačkog pothvata Pocar ocjenjuje da žalbena većina netočno i nepravilno analizira i interpretira zaključke prvostupanjskoga vijeća i iznosi nepotkrijepljene tvrdnje. Također smatra da su žalbeni suci pogriješili kad su zaključili da postojanje pothvata, prema nepravomoćnoj presudi, proizlazi samo iz nezakonitih napada nego po njemu prozilazi i iz niza drugih dokaza. Pocar smatra da žalbeno vijeće ruši zaključke nepravomoćne presude bez da pokazuje gdje su raspravni suci pogriješili.

Drugačiju interpretaciju brijunskog transkripta koju nudi većina u žalbenome vijeću u odnosu na tumačenje prvostupanjskog vijeća koje ga smatra dokazom zločinačkog pothvata Pocar je okarakterizirao kao "naprosto grotesknu". Na kraju se Pocar pita što je vijeće, kojem dozvoljava da je željelo osloboditi Gotovinu i Markača svake veze s udruženim zločinačkim pothvatom, zapravo željelo postići poništenjem samog zaključka o postojanju udruženog zločinačkog pothvata.

"To ostavljam kao otvoreno pitanje", piše on. Poglavlje žalbene presude u kojoj se proučava postoji li osnova za utvrđivanje alternativnih oblika krivnje dvojice generala Pocar je okvalificrao kao pravnu konfuziju a za čitavu žalbenu presudu napisao je da je u suprotnosti sa svakim osjećajem za pravdu.