Podgorički proizvođač kartonske ambalaže Montcarton proglašen je, prema ocjeni stručnjaka iz Europske komisije, jednom od 36 najboljih europskih srednjih i malih tvrtki. Direktor i većinski vlasnik, Jovan Jovetić, osnovao je Montcarton još 1996., a u intervjuu za najnoviji broj magazina Poslovnog dnevnika  No1 Business People govori o svojim počecima, poslovanju i planovima te kompanije.

Dobro se snalazite u kriznim situacijama, no kako ste činjenicu da je crnogorski uvoz višestruko veći od izvoza okrenuli u svoju korist?
U Crnoj Gori se malo toga proizvodi ili prerađuje, pa sam odlučio iskoristiti taj nedostatak za izvoz vlastite robe. Primijetio sam da se brojni kamioni, uključujući i one koji meni dovoze repromaterijal, nakon što isporuče robu prazni vraćaju u mjesta iz kojih su došli. Pitao sam vlasnike tih kamiona koliko će mi naplatiti ako taj prazni kamion napunim vlastitom robom. Razlika u cijeni ispala je ogromna. Primjerice, kad uvozim karton, plaćam 1500 eura da mi dođe roba iz Slovenije. A kad izvozim, vlasnik kamiona je sretan da sudjelujem u troškovima i cestarinama, pa mi za isti put naplati svega 300 eura. Tako do Torina dovezem pun kamion robe za 500 eura. Shvatio sam da je to ogromna izvozna šansa, samo moramo imati kvalitetan proizvod i poštovati dogovorene rokove. 

U razvoju kompanije imali ste razne ograničavajuće faktore, npr. taj da Crna Gora ima svega 650.000 stanovnika i nema modernu cestovnu mrežu, pa djeluje prometno izolirano. 
U stvarnosti nama gravitira tržište od šest milijuna ljudi, Montcarton može biti regionalni centar za proizvodnju ambalaže. Za Italiju stalno imamo trajekte, preko Bara i Kotora za Bari i Anconu. Albanski Skadar je na pola sata, a Tirana na dva, tri sata vožnje od Podgorice. Nama gravitira i Kosovo, te južni dijelovi BiH, Hrvatske i Srbije. Probili smo se i na europsko tržište, prodajemo u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Italiji, pregovaramo i sa Švicarcima, i sva ta roba uglavnom ide preko Dubrovnika i auto-ceste Split-Zagreb. Zahvaljujući toj novoj auto-cesti, bliže mi je do General Electrica u mađarskoj Nagykanizsi doći preko Hrvatske nego preko Srbije. Jedva čekam da Hrvatska završi auto-cestu sve do crnogorske granice, a nadam se da će naša vlada nastaviti tu prometnicu po koridoru Jadransko-jonske autoceste. Kroz Crnu Goru treba izgraditi nešto više od stotinu  kilometara od hrvatske do albanske granice, plus most preko Boke Kotorske da se više ne ide trajektom. Onda će nam izvoz biti još lakši. Naša vlada međutim forsira pravac Bar-Boljare, prema Srbiji. A što ćemo u Boljarima? Sa srpske strane nema nastavka auto-ceste, tek su krenuli iz Beograda i pitanje je kada će doći do crnogorske granice. 

Kako to da svoju robu ne prodajete i u Hrvatskoj?
Spletom okolnosti. Cijelom potezu južno od Metkovića isplatilo bi se s nama raditi, jer smo im zbilja blizu. Na žalost, tamo nema proizvodnje koja bi nama bila zanimljiva, prva takva firma je tek u Splitu. Izgleda da nismo bili dovoljno uporni, ili nam je bila kriva strategija da krenemo u suradnju s velikima, kao što su TDR, Podravka, Belupo, Pliva, a gdje nas je konkurencija pretekla. Iz bivše Jugoslavije nema nas još samo u Makedoniji, jer su oni blizu Turskoj, koja ima najjeftiniji karton u Europi. Osim toga, u Makedoniji su plaće svega 280 eura, pa tamo teško možemo biti konkurentni. 

Nedavno ste na Brown forumu izjavili da je "uspjeh na Balkanu dvostruki uspjeh". 
Jesam, zato jer smo radili ne u otežanim, nego u skoro nemogućim uvjetima. Što bi tek ovi naši poduzetnici radili u nekoj uređenoj zemlji gdje bi imali maksimalnu podršku i uređenu državu? U doba kad sam počinjao u Crnoj Gori bilo je teško poslovati pošteno i uredno izmirivati obveze. Tada smo imali dinar kao valutu, s ogromnom inflacijom, jednom od najvećih u svjetskoj povijesti. Bilo je nemoguće isporučiti robu ako naručitelj nije unaprijed platio, jer već za par dana ta svota novca više ne vrijedi ništa, pa niste izgubili samo profit nego i supstancu. Zato sam se dogovorio s kupcima neka oni izravno plate repromaterijal proizvođaču, a ja onda mogu čekati da se plati moj dio rada – štancanje, lijepljenje. Nije mi bilo najbitnije zaraditi, bilo je važno da ne propadnem. Onda je došao novi dinar, pa je bilo malo lakše. Pogotovo kad je Crna Gora 1999. kao paralelnu valutu uvela njemačku marku, koja uskoro postaje jedino platežno sredstvo, a 2002. uveden je euro. U međuvremenu je došlo do raskola između Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, krenulo se s otklonom od Miloševića.

Zašto ste u ta neizvjesna vremena ušli u biznis?
Firmu sam otvorio još kao student. Nisam ušao u biznis iz želje, nego iz potrebe. Otac i majka su oboje izgubili posao u roku od nekoliko mjeseci, mlađi brat išao je u školu, a stariji je također studirao. U kući smo se svađali jer nismo imali dovoljno novca za normalan život. Jedan kolega s fakulteta požalio mi se da ne može naći ambalažu za neke deterdžente koje je tada počinjao proizvoditi. Zvučalo je zanimljivo, jer tu postoji stalna potražnja… Krenuo sam istraživati tko se time bavi i koliki je interes među potencijalnim kupcima. Posudio bih od bake novac za put pa bih preko vikenda odlazio na more i istraživao teren. Sve što sam učio na Ekonomskom fakultetu sutradan bih primijenio u praksi. Na obali sam razgovarao s vlasnicima pizzerija, s gazdama i konobarima i radio popise budućih klijenata. Žalili su mi se da nemaju kutije za pizze, naručuju ih iz Čačka ili Subotice, to im se onda šalje busevima, pa roba često kasni. Rekli su da bi mi platili i više, samo da ne moraju čekati, a ja sam obećao da ću im izravno donositi robu, koliko i kada oni to žele. Tu 1995. proveo sam u istraživanju, a nakon pola godine sam okupio porodicu u dnevnom boravku i rekao što sam smislio. Pitali su me koliko para treba, ja sam im rekao – 10.000 maraka, da kupim u Novom Sadu jednu poluautomatsku mašinicu za štancanje i još 2000 maraka za prvu paletu kartona. Prije toga sam već dogovorio kupnju tog stroja, pa zovem tako Novi Sad da definiram detalje, a oni digli viku na mene – kako dugo pričam na telefon, ka zmija da je u njega! Tko će to da plati, pitaju me. Otac, koji je radio u državnim organima i vozio službene automobile, rekao je – jedini uvjet je da ne varaš ljude ili državu. I tako je moja porodica ušla u kapitalizam. 

Gdje ste pribavili početni kapital? 
Posudili smo novac od rođaka i prijatelja uz asistenciju mog oca, jer meni nitko nije htio dati niti marku. Osim riječi mog oca, ti ljudi nisu imali nikakvu garanciju da ćemo im vratiti dug. Od brata sam posudio stari automobil, žutog Fiću koji je vrijedio 1000 maraka, i onda sam shvatio – pa mi u posao ulažemo 12 takvih Fića! Novac smo posudili na godinu dana, a vratili već za šest mjeseci, jer je prodaja odlično krenula. 

Kako financirate razvoj poslovanja?
Vremenom smo počeli dobivati kredite Banke za razvoj Crne Gore, a kasnije i kod poslovnih banaka, za kupnju novih strojeva, koji su jako skupi, neki koštaju i više od milijun eura. Sve smo kredite vraćali prije vremena. Čim bi uočili potencijalno tržište, prodamo stare mašine, dodamo novca i kupimo nove. Kod nas jedino državni fond za razvoj ima prihvatljivu kamatu od pet do sedam posto. Poslovne banke traže 10 do 15 posto godišnje – pa tko to može plaćati?

Kako poslujete u krizi?
Od 2008. do 2011. i dalje smo imali blaži rast, pet do sedam posto. Izgubili smo neke kupce, ali sam uspio naći nove. Lani smo imali rast proizvodnje od 35 posto, a ove godine očekujem još 30 posto. 

Vi ste većinski vlasnik tvrtke, a vaša obitelj ima ostatak. Hoćete li prodati neki udjel?
Nećemo, sada smo napokon ušli u mirnije vode. Nema tenzija kao ranije i možemo se posvetiti razvoju posla. Kad sam kupovao novu opremu, pitali su me što će mi to, kad smo mi malo tržište. Rekao sam im kako nijesam primijetio da smo nekim zidom odijeljeni od drugih zemalja, ako si konkurentan tko ti brani da izađeš i prodaš svoj proizvod? Da nisam tako razmišljao još bih bio u podrumu obiteljske kuće sa par starih mašina, ali ozbiljnog biznisa ne bi bilo.

Bez konkurencije

Tko su vaši klijenti?

U izradi kartonske ambalaže nema visokih profita, zato smo mi jedini u Crnoj Gori koji se bave ovim poslom, jer tu postoji svega par kupaca – Duvanski kombinat Podgorica, Hemomont, Solana Ulcinj, Nikšićka pivovara, pa 13. Jul – Plantaže za vino… Najviše radimo za duhansku i farmacetsku industriju, i tu smo lideri u Crnoj Gori, BiH i Albaniji, gdje držimo 30 posto tržišta. Znali smo za jednog naručitelja napraviti i do deset milijuna blanketa. S našim bi mašinama mogli za jedan dan preraditi cijeli šleper, ali nemamo toliko narudžbi. U farmaciji je tiraž do milijun komada, tu je i veća obrada, više posla. Imamo velike ugovore s talijanskom Cotonellom, radimo za Pompeu i Modital, a borimo se i za Benetton koji je došao u Niš.