Luisa Santos, stručnjakinja za trgovinu u Europskoj konfederaciji poslodavaca tekstilne i odjevne industrije (EURATEX), pozitivno gleda na ulazak Hrvatske u Europsku uniju ističući kako će veća konkurencija blagotvorno djelovati na tvrtke te ih ojačati. Nakon seminara o trgovinskoj politici i jedinstvenom tržištu Europske unije, organiziranog u suradnji HUP-a i EURATEX-a, sa Santos smo razgovarali o problemima s kojima se europski proizvođači suočavaju prilikom izvoza na tržišta izvan EU.

Što Hrvatski proizvođači tekstila i odjeće mogu očekivati ulaskom u Europsku uniju?

Hrvatska Udruga tekstilne i kožne industrije član je Euratexa. Istina je da nisu bili previše prisutni u raspravama te se nadamo da će se to promijeniti ulaskom Hrvatske u Uniju. Važno je, što nije česta praksa u istočnoeuropskim zemljama, da budete prisutni u raspravama, i to ne samo u ovom sektoru nego i u svim ostalim industrijskim sektorima. Važno je da vas se čuje. Znam da je sadašnja praksa hrvatske industrije da pregovaraju izravno s nacionalnom vladom, no to će se promijeniti ulaskom u Uniju jer je daleko bolje da za određenu industriju lobiraju institucije EU koje predstavljaju tu industriju. Primjerice, Europska komisija više se konzultira s nama nego s državama članicama u vezi s tekstilnom i odjevnom industrijom.

Gledate li pozitivno na ulazak Hrvatske u Europsku uniju?

Da. Mislim da će to biti izazov za hrvatsku industriju općenito. Ljudi će shvatiti da moraju promijeniti način na koji rade, što će u konačni djelovati blagotvorno. Jer konkurencija u svojoj biti na taj način djeluje, pružit će vam nove alate, a nastupom na europskom tržištu tvrtke će postati jače.

EU je drugi izvoznik tekstila i odjeće, iza Kine. Pa ipak, suočava se s brojnim trgovinskim ograničenjima u pokušaju izlaska na treća tržišta, zašto i koji su glavni problemi?

U Uniji vlada vrlo otvorena trgovinska politika koja više nije obrambena tako da se prioritet stavlja na izvoz. S druge strane mnogi naši partneri imaju jake obrambene politike. Ono što se događa u posljednjih četiri do pet godina je da se broj mjera koje izravno utječu na izvoz europskih proizvođača povećava. Jedan od razloga je što se i te zemlje  suočavaju s povećanim uvozom iako tvrde da problem nisu proizvodi koji dolaze iz EU jer su oni drukčiji i skuplji. Problem je u proizvodima koji dolaze iz Kine. Kina je svuda i stvara obrambeni trend na mnogim tržištima u razvoju. Stoga mnoge zemlje uvode mjere poput zabrane ili ograničavajuće upotrebe određenih sastojaka.

S kojim se problemima suočavaju europski proizvođači kad žele izvoziti na treća tržišta?

Pri izvozu u Brazil najveći problem su carine koje su gotovo tri puta veće od europskih, i iznose čak 35 posto. Isto se odnosi i na neke razvijene zemlje poput SAD-a koji na određene proizvode naplaćuje carine od 16, pa čak do 20 posto. U drugim zemljama, poput Kine, carine i nisu tako velik problem koliko zakonodavne odredbe koje zabranjuju uvoz određenih sastojaka te zahtijevaju testiranje proizvoda svaki put kad ih želimo uvesti. Usto testiranje moramo izvršiti tamo, a ne u Uniji. Rusija pak zahtijeva određene certifikate kao i zadovoljavanje određenih standarda. Prema tome problema je mnogo.

S obzirom na sve zapreke, isplati li se izvoziti?

Da, izvoz se ipak isplati zbog raznih stvari. Kao prvo, kad je riječ o modnoj industriji, Europska unija je i dalje lider. Tako ljudi u Kini ili Rusiji žele kupovati naše brendove jer im oni daju status i spremni su ih platiti više. S druge strane u proizvodnji tekstila europski proizvođači imaju "know-how". Imamo najbolje i najinovativnije proizvode, što nam daje određenu ekskluzivnost te i uz visoke cijene uspijevamo zadržati tržište. U prilog tome govori i to da je izvoz europskog tekstila i odjeće u prvih šest mjeseci ove godine zabilježio rast od 7,5 posto, a uvoz je smanjen za 2,2 posto.

U svibnju su na snagu stupili i novi propisi o deklaracijama na razini Unije. Koje su karakteristike novog propisa?

Taj je propis izuzetno minimalistički. Novi propis u pravilu se ne razlikuje puno od starog. Ono što se na razini Unije zahtijeva je sastav vlakna, a ono što je novo je da se, ako u proizvodu postoji išta životinjskog podrijetla, mora naznačiti. No neke zemlje nacionalnim propisima zahtijevaju i dodatne informacije na deklaracije. Tako imamo zemlje koje slijede ovaj propis EU, poput Njemačke, Portugala i Francuske, no imamo i zemlje koje traže više informacija na deklaraciji, što je češća praksa u istočnoeuropskim zemljama.

Što donosi novi režim povlastica, odnosno GSP?

Novi režim koji će na snagu stupiti u siječnju 2014. značit će smanjenje zemalja s povlasticama. To znači da će najveće zemlje u razvoju, poput Rusije i Brazila, biti isključene iz sustava povlastica. Druga velika promjena koja se tiče sektora tekstilne i odjevne industrije tiče se GSP plusa, što je režim koji osigurava bescarinski ulazak na tržište Europske unije, a novi režim povlastica od njih će zahtijevati da ispune određene okolišne i socijalne standarde te one koji se tiču zaštite ljudskih prava. To će promijeniti uvjete i dopustiti, primjerice Pakistanu, koji je četvrti najveći uvoznik tekstila u Uniji, aplikaciju za bescarinski ulazak na tržište EU čime mi (EURATEX) naravno nismo zadovoljni.

Izazovi

Koji su najveći problemi tekstilne i odjevne industrije u Europi?

Mnogi su problemi, no oni ovise od zemlje do zemlje. No svima je zajednički problem pristupa na tržišta izvan Unije. Specifični problemi pojedinih zemalja odnose se na otežan pristup kapitalu, drugima pak velik problem predstavljaju cijene energenata, a trećima socijalna davanja i plaće. Dakle, to jako ovisi o svakoj zemlji, no mislim da je trošak proizvodnje u EU za sve skup. Prema tome europski proizvođači ne mogu konkurirati na temelju cijene, već njihov faktor konkurentnosti mora biti nešto drugo. Tvrtke koje nisu našle taj drugi faktor danas su u velikim problemima.