Medicinska biokemičarka Ivana Lapić jedna je od ovogodišnjih stipendistica Nacionalnog programa stipendiranja Za žene u znanosti koji 15. godinu u Hrvatskoj provode L’Oréal Adria i Hrvatsko povjerenstvo za Unesco pri Ministarstvu kulture i medija.

Stipendistice su za svoju znanstvenu izvrsnost nagrađene pojedinačnom stipendijom u iznosu od 5000 eura, a dosad je u sklopu programa nagrađeno njih 58 u završnoj fazi izrade doktorske disertacije.

Ivana Lapić nakon osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja u rodnom Rovinju nastavila je školovanje na zagrebačkom Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu gdje je diplomirala na smjeru medicinske biokemije, a od 2014. radi u Kliničkom zavodu za laboratorijsku dijagnostiku KBC-a Zagreb, najvećem medicinsko-biokemijskom laboratoriju u Hrvatskoj.

Zaintrigirala ih i pandemija

“Naša je uloga vrlo široka i neizostavna u procesu zdravstvene skrbi bolesnika. Osim samih analiza najrazličitijim analitičkim tehnikama, bavimo se i osiguranjem kvalitete svih naših postupaka ispitivanja, pravilne pripreme bolesnika za obavljanje pojedinih pretraga, uvođenjem novih pretraga prema važećim smjernicama i preporukama i u suradnji s kliničarima, te mnogim drugim aktivnostima.

Ja se u svakodnevnom radu najviše bavim laboratorijskom hematologijom i koagulacijom, odnosno dijagnostikom poremećaja krvnih stanica i poremećaja zgrušavanja. Uključena sam i u različite projekte optimizacije laboratorijskog procesa, implementacije automatizacije i informatičkih rješenja.

Htjela sam dati dodatni doprinos svom rutinskom radu. Svaki dan na poslu razmišljam bih li mogla iz nečega što radim, bilo da se radi o nekakvom kliničkom slučaju, analitičkoj metodi, poboljšanju laboratorijskog procesa ili primjeni neke pretrage, izvući još nekakav dodatni doprinos kroz znanstvene radove.

U zadnje četiri godine objavila sam 31 znanstveni i stručni rad u međunarodnim časopisima s visokim čimbenicima odjeka, od kojih sam za čak 20 prvi autor”, navodi Lapić.

L’Oréalova nagrada ju je, kaže, ispunila samopouzdanjem i potvrdila joj da vrijedi slijediti svoj put.

U njezinu je istraživanju, tvrdi, prvi put u Hrvatskoj primijenjen cjelokupni dijagnostički pristup u dijagnostici nasljednog poremećaja zgrušavanja von Willebrandove bolesti (najčešći je poremećaj zgrušavanja krvi), a koji osim uobičajenih laboratorijskih pretraga uključuje i specifične koagulacijske pretrage te molekularnu dijagnostiku tehnologijom sekvenciranja sljedeće generacije.

Osnovni cilj je bio odrediti točnu genetsku osnovu ove bolesti u skupini hrvatskih bolesnika, što je temelj za skrb i liječenje bolesnika, ali i razumijevanje patofiziološke osnove bolesti. Lapić surađuje i na istraživanjima s liječnicima specijalistima te kolegama sa Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te s prof. Dunjom Rogić, predstojnicom Kliničkog zavoda za laboratorijsku dijagnostiku KBC-a Zagreb koja koordinira njezin znanstveni rad.

Osvrnula se u razgovoru i na Covid-19 koji je zaintrigirao i medicinske biokemičare pa su, kaže, na početku ispitivali analitičke značajke seroloških testova i proveli probir asimptomatskih zdravstvenih djelatnika na prisutnost antitijela na SARS-CoV-2 nakon prvog vala pandemije lani.

Analizirali su i utjecaj reorganizacije laboratorija zbog pandemije na vrijeme izdavanja nalaza u hitnoj službi, istraživali može li se na temelju nalaza krvne slike razlikovati bolesnike s korona infekcijom u ranoj fazi bolesti.

Nastavili su sa serološkim praćenjem odgovora na cijepljenje i korelacijom titra antitijela s nuspojavama nakon cijepljenja te ispitivanjem prisutnosti antitijela u slini kod osoba cijepljenih mRNA cjepivom. Iz toga je dosad proizašlo šest znanstvenih radova u časopisima visokih čimbenika odjeka koji su indeksirani u bazi Current Contents.

“Ono što se općenito zna je da je Covid-19 protrombotičko i proupalno stanje i da su kod bolesnika s teškim oblicima bolesti trombotičke i kardiovaskularne komplikacije češće. Zbog toga se takvi bolesnici i učestalo prate s čitavom paletom laboratorijskih pretraga, od kojih su se D-dimeri pokazali kao jedni od najznačajnijih prognostičkih pokazatelja.

Što se tiče genetske osnove za razvoj ovakvih komplikacija, i to smo obuhvatili u sklopu jednog našeg istraživanja. Ali moram naglasiti da su sva ta saznanja isključivo u znanstvene svrhe radi boljeg razumijevanja patofiziološke osnove ove potpuno nove bolesti.

Slično kao što se određivanje titra antitijela na SARS-CoV-2 ne preporučuje kao indikator za odluku o cijepljenju ili docjepljivanju zbog prisutnosti različitih testova na tržištu koji nisu usporedivi, kao i zbog toga što se još uvijek ne zna koliku zaštitu antitijela donose, tako ni testiranje genetskog rizika za razvoj protrombotičkih komplikacija nije opravdano.

To je samo rizik, koji se ne mora nužno manifestirati. Jednostavno, radi se o novoj bolesti i za neka saznanja i čvrste činjenice potrebne su godine. Na temelju nekolicine znanstvenih istraživanja ne mijenja se klinička praksa. Genetička testiranja opće populacije nisu opravdana.

Za bilo kakvu primjenu neke laboratorijske pretrage u kliničkoj praksi potrebni su vrlo čvrsti dokazi da postoji korisnost njenog određivanja. Mislim da je upravo Covid-19 pandemija pokazala koliko mediji i društvene mreže mogu imati utjecaja na mase. Informacije su dostupnije i ljudi su znatiželjni.

Mišljenja sam da se pojedini podaci prikazuju previše senzacionalistički, znanstvena saznanja se banaliziraju i iskrivljuju, a previše važnosti se daje anegdotalnim iskustvima”, kaže Lapić.

Jedino se tako mogu afirmirati

Smatra da prostor za napredak u Hrvatskoj postoji kod ograničenih sredstava za provođenje većih istraživanja i mogućnosti usavršavanja u inozemnim centrima, ali i u boljoj suradnji među znanstvenim institucijama. Prioritet joj je trenutačno doktorat, a uz to i objava znanstvenih radova koji su u fazi izrade.

“Mladima bih poručila da budu znatiželjni, otvorenih umova i da se usude riskirati. Neka preispituju i uvijek misle da može bolje. I da uče jer jedino se znanjem mogu afirmirati, izdvojiti iz mase i činiti razliku.

Još bih im poručila da se izvrsnost postiže samo kontinuiranim učenjem, da su diplome, specijalistički ispiti pa i doktorati formalne stepenice, ali za postizanje izvrsnosti treba kontinuiran rad i učenje koje nadilazi osmosatno radno vrijeme i standardne obrazovne kurikulume. Znanost je uvijek svojevrstan rizik, ali je sva ljepota upravo u tome, a uz predan i pošten rad uspjeh nikad ne izostaje”, zaključuje Ivana Lapić.