Podrijetlo tvrtke Hydrogen Engineering and Power (H2EP) temeljilo se na znanju o proizvodnji kisika na francuskim podmornicama na nuklearni pogon koje datiraju iz 1980-ih. One imaju sposobnost ostati neprekidno pod morem dva mjeseca primjenom procesa proizvodnje kisika pomoću jedinice reverzne osmoze za desalinizaciju upstream od elektrolizatora.

Dobiveni kisik komprimira se u akumulacijske spremnike (600 litara/po osobi/na dan), a zeleni vodik izbacuje se izvan nuklearne podmornice. S obzirom na te pretpostavke, tvrtka H2EP je u 2018. godini uspjela razviti vizionarsku ideju energetske tranzicije u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi s Hrvatskom kao europskim liderom u smanjenju utjecaja stakleničkih plinova na ovu regiju.

Ova ideja predstavlja inovativan koncept smanjenja ugljičnog otiska koji jamči energetsku tranziciju potrebnu za postizanje političkih ciljeva u smislu ekološke tranzicije do 2050. godine i prvi projekt pod nazivom Saturn 5000 temeljen na smanjenju stakleničkih plinova u opskrbi energetske industrije u korist naftnog i plinskog sektora koji u početku potvrđuje sposobnost H2EP-a da bude od određene potpore Hrvatskoj za uspjeh u energetskoj tranziciji kojom se jamči provedba ključne politike ekološke tranzicije.

Inovativni koncept
Upravo na temelju spomenute stručnosti i znanja o složenoj gradnji na razini EPC1projekta, u pomorskom sektoru, sektoru plina i nafte te u obnovljivim energijama nastao je koncept izgradnje modularnih postrojenja za proizvodnju zelenog vodika, kako na kopnu tako i na moru u smislu masovne proizvodnje, kako bi se Hrvatska mogla podržati u energetskoj tranziciji.

Upravo iz tog razloga H2EP želi biti predvodnik revolucionarne hrvatske industrije u smislu obnovljivih izvora energije u sektoru proizvodnje vodika u inženjerstvu, kao i u gospodarenju energijom (proizvodnja, skladištenje i distribucija) u svakom pogledu sa značajnim kapacitetom za otvaranje radnih mjesta u smislu makroekonomije.

Zeleni vodik dobiva se putem PEM2 elektrolizatora s nekoliko svežnjeva, ovisno o volumenu vodika koji će biti projektiran s primarnim sustavom obnovljive energije iz nuklearne energije, biomase, geotermalne, hidroenergije, vjetroelektrana i solarnih fotonaponskih ćelija (PV).

Osim što se koristi kao gorivo ili proizvođač električne energije putem gorive ćelije, ovaj vodik osigurava i smanjenje utjecaja stakleničkih plinova u industriji hvatanjem proizvedenog CO2 i proizvodnjom sintetičkog metana pomoću reaktora metana koji kombinira CO2 i zeleni vodik za proizvodnju sintetičkog prirodnog plina u plinovitom ili ukapljenom obliku putem kriogene jedinice.

Ovaj koncept također nudi mogućnost skladištenja nepotrošene obnovljive električne energije u obliku komprimiranog ili ukapljenog vodika, ili čak tekućeg amonijaka, u podzemnim spremnicima ili u prirodnim špiljama radi lakšeg skladištenja.

Osim toga, kako je objasnio predsjednik H2EP-a gospodinu Robertu Bošnjaku iz Odjela za razvoj i investicije u tvrtki Plinacro d.d.o., 19. studenog 2019. moguće je koristiti cjevovode navedene tvrtke kako bi se vodik ubrizgao u sjeverni i sjeverozapadni dio Hrvatske kapaciteta do najviše 20% vodika u odnosu na količine metana sadržanog u tim cjevovodima.

Ovaj proizvedeni vodik tako se koristi na urbanom području (centralno grijanje i sve ostale namjene povezane s urbanim u ovom slučaju) u obliku miješanog metana – zelenog vodika, dok Plinacro d.d.o gradi mrežu cjevovoda posebno posvećenih transportu i distribuciji vodika kako je uspio izjaviti gospodin Robert Bošnjak.

Osim toga, zeleni vodik koji proizvodi tvrtka H2EP također je sredstvo za razvoj pojedinačnih ili zajedničkih prijevoznih sredstava (automobil, kamion, autobus, vlak s gorivim ćelijama ili motor s unutarnjim izgaranjem i željezničke pruge od Zagreba do Splita, između ostalog, zračni vektori) s niskim utjecajem na okoliš u smislu proizvodnje stakleničkih plinova.

Ipak, glavni interes što se tiče prometa prije svega je dekarbonizacija pomorskog sektora, budući da se više od 80% ukupne međunarodne trgovine obavlja morskim i oceanskim, kao i kopnenim prijevozom, cestom i željeznicom.

Strateška politika razvoja
Hrvatska je zemlja koja je zbog znatne imovine u proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora savršeno pogodna za energetsku tranziciju kako bi osigurala stalnu količinu vodika za vlastite potrebe i koja se također može podijeliti s bliskim susjedima. Nakon analize prednosti Hrvatske u njenom pomorskom prostoru, tvrtka H2EP uspostavila je stratešku politiku razvoja industrije vodika u Hrvatskoj 2020.-2050.

Potonji je predstavljen gđi Mariji Šćulac Domac, direktorici Sektora industrije i održivog razvoja pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u nazočnosti gospođe Antike Kovač, profesorice na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu 2. listopada 2020. godine, predstavniku Akuoa u Hrvatskoj – francuske tvrtke specijalizirane za energiju vjetra, gospodinu Emilu Babiću 28. kolovoza 2020. u Veleposlanstvu Francuske, uključujući glavne predstavnike veleposlanika Francuske u Hrvatskoj, Gaela Veyssièrea, Me Florence Bouyalu Imbert, voditeljicu Odjela za gospodarstvo i g. Fabricea Payu, savjetnika za okoliš, 16. rujna 2020., doktoru Vjekoslavu Jukiću, voditelju Sektora energetske politike i planiranja Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske 6. travnja 2021. koji je radio na Hrvatskoj strategiji za vodik odobrenoj 22. ožujka 2022.

S obzirom na političku strategiju razvoja vodika koju od 2019. iznosi tvrtka H2EP, mapiranje političkih interesa za Hrvatsku političko-strateške je, ekonomske, financijske, industrijske i društvene prirode.

Strateški gledano, Hrvatska bi mogla postići punu energetsku neovisnost i postati, na isti način, regionalni lider u industriji zelenog vodika. Na gospodarskom planu hrvatska vlada osigurala bi stvaranje novog tržišnog gospodarstva oslanjajući se na lokalne tvrtke poput H2EP-a, ali i otvaranjem izravnih stranih ulaganja povoljnih za razvoj makroekonomske gravitacije oko industrije proizvodnje vodika s prodajnim i izvoznim vrijednostima ne samo u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi.

Takva politika razvoja sektora vodika ponudila bi Hrvatskoj poboljšanje i diversifikaciju BDP-a te smanjenje energetskog duga na uvoz fosilnih goriva i regulaciju troškova vezanih uz proizvodnju električne energije sposobnošću skladištenja potonjeg u različitim plinovitim, tekućim ili čak krutim oblicima ili njegove proizvodnje na izveden način.

Na industrijskoj razini Hrvatska bi mogla imati koristi od valorizacije tog novog energetskog kapitala vizionarskom industrijom koja izvozi inovativne tehnologije potičući stvaranje vodikove “Silikonske doline” i razvoj povezanih tehnologija u istraživanju i razvoju.

Na društvenoj razini svi akteri sektora zelenog vodika u Hrvatskoj zasigurno će pridonijeti zdanju energetske tranzicije otvaranjem novih futurističkih radnih mjesta koja mogu utjecati na presudnu demografsku krivulju početkom dvadeset i prvog stoljeća, pojavom novih povoljnih diploma s osnivanjem istraživačkih centara i jačanjem programa Erasmus u Hrvatskoj s različitim stupnjevima inženjerstva vodika i smanjenjem “odljeva mozgova” visokog potencijala, kao i iseljavanja u smislu radne snage.

Hrvatsko regionalno tržište uglavnom ovisi o njegovim potrebama za vodikom. Prije svega, s obzirom na industrijski sektor, pomorski sektor i javni i komercijalni prijevoz koji treba dekarbonizirati. Smanjenje utjecaja stakleničkih plinova na automobilski sektor ne može biti relevantno u Hrvatskoj jer su automobili koji rade na gorive ćelije i dalje preskupi s obzirom na trenutnu kupovnu moć po glavi stanovnika; čak i ako bi se europska valuta usvojila s ambicijom poticanja hrvatskog gospodarstva.

Kao takav, plan s ciljem postizanja energetske tranzicije do 2050. koja može varirati između 40% i 80% smanjenja proizvedenih stakleničkih plinova, ovisno o potvrđenim ulaganjima, trebao bi biti kako slijedi.

Kao prvi korak, čim se uspostavi strateška politika vodika, donijet će se odluka – s obzirom na načela EU-a – da se učinak stakleničkih plinova do 2035. smanji za 15% do 20%, u ovom slučaju u sektoru teške industrije, uključujući naftu i plin, cementare, brodograđevnu industriju, pomorski promet, kao i komercijalni i javni kopneni prijevoz.

Ta se mjera mora nastaviti neprekidno kako bi se postigla sposobnost predstavljanja plana ekološke tranzicije do 2050. U drugom koraku bit će potrebno naglasiti želju za dekarbonizacijom okoliša s postizanjem praga manjeg od 20% proizvodnje stakleničkih plinova do 2050. godine.

Ovi ekološki ciljevi nastali su izravnim uključivanjem različitih hrvatskih odjela u smanjenje ugljičnog otiska promicanjem projekata korištenja vodika u smislu urbanizacije, javnog prijevoza, poticanjem smanjenja utjecaja stakleničkih plinova svih industrija, uključujući automobilski i zrakoplovni sektor.

Da bi se postigli navedeni ciljevi, nacionalni razvojni plan za industriju vodika u Hrvatskoj može se provesti samo terenskom studijom, koju je napravila tvrtka H2EP, uzimajući u obzir ukupnu godišnju proizvodnju stakleničkih plinova od oko 14 milijuna tona ekvivalenta CO2 (13,89 Mt CO2 ekv. u 2020.).

Osim toga, strategija za smanjenje stakleničkih plinova mora se temeljiti i na studiji zaštite okoliša i na sredstvima za razvoj sustava primarne energije koji doprinose proizvodnji vodika, njegovom skladištenju i distribuciji. Trenutno se ove industrijske ambicije u smislu masovne proizvodnje vodika mogu odnositi samo na sjeverne, sjeverozapadne i južne krajeve Hrvatske sa zaustavnom linijom u Splitu do 2030. godine.

Očekuje se da će se od 2030. postizanje smanjenja učinka stakleničkih plinova osjetiti u prigradskom i međugradskom javnom prijevozu. Nakon 2032. godine i čim se dovrši plinovod do Dubrovnika, razvoj industrije vodika u baznoj regiji Hrvatske imat će smisla, kao i na glavnim otocima koji bi mogli imati koristi od lokalne energetske neovisnosti.

Projekt Saturn 5000
Kako bi mogla podržati Hrvatsku u razvoju industrije zelenog vodika, tvrtka H2EP radi na izgradnji modularnog postrojenja za masovnu proizvodnju vodika u smislu proizvedenog volumena, kao i u smislu različitih procesa koji se u njega mogu integrirati, uzimajući pritom u obzir različite aspekte skladištenja, prijevoz i distribuciju.

Tako je predsjednik H2EP-a predstavio vrijednosni lanac i inženjerske mogućnosti H2EP-a dr. sc. Frani Barbiru, profesoru termodinamike na FESB na Sveučilištu u Splitu 8. studenog 2019. godine te gospodinu Ivi Josipoviću, bivšem predsjedniku Hrvatske, koji je od 28. veljače 2020. bio dobar savjetnik u komunikacijskoj strategiji H2EP-a otvarajući priliku da se INA Grupi ponudi rješenje za smanjenje njihove proizvodnje stakleničkih plinova.

Uz to i pomnim proučavanjem proizvodnje svojih dviju rafinerija smještenih u Hrvatskoj, tvrtka H2EP uspjela je razviti za INA Grupu dvadeset i pet megavata (25 MW u teoriji) postrojenja za masovnu proizvodnju vodika pod nazivom Saturn 5000 (ili 5000 Nm3 H2 /sat) koje može proizvesti, na 80% svoje maksimalne ovlaštene snage cijelog sustava, 364 kg H2/h uključujući učinkovitost od 80% – 3188640 tona H2 godišnje. Ovaj projekt omogućio je INA Grupi smanjenje svog stakleničkog učinka za najmanje 17% korištenjem zelenog vodika u rafiniranju umjesto sivog vodika dobivenog formatiranjem metana.

Ovo rješenje predstavljeno je INA Grupi, Marijanu Mrkonjiću (direktoru Novih biznisa u 2020.) i Tomu Galiću 26. kolovoza 2020. godine. U ime INA Grupe ustvrdili su da ih ne zanima projekt pogona za masovnu proizvodnju vodika.

Međutim, INA Grupa je u ovoj 2022. godini utvrdila specifikacije gotovo identične onome što im je tvrtka H2EP predložila u 2020. godini za riječku tvornicu s proizvodnjom uspostavljenom na primarnom sustavu proizvodnje solarne fotonaponske energije od 10 megavata.

Stručnost u izgradnji
Danas, u potrazi za investitorima s IPO 4 vizijom tvrtke, H2EP ima stručnost u izgradnji modularnog postrojenja za masovnu proizvodnju vodika u smislu integriranih modula s mogućnošću širenja prema potrebama tijekom vremena, kako u pogledu proizvodnje, tako i skladištenja i distribucije.

Proizvodni proces može biti jedinstven (proizvodnja H2 i O2 – ispuštanje dijela potonjega u zrak) ili u kombinaciji sa sposobnošću proizvodnje sintetičkog metana, kao i skladištenje vodika u tekućem obliku ili u obliku amonijaka za sigurniji transport i skladištenje.

Postrojenja, proizvedena u kopnenom i morskom okruženju, imaju upstream obnovljivi sustav primarne energije izvan postrojenja. Midstream, postrojenje može imati jedan ili dva proizvodna sustava, jedan je proizvodnja zelenog vodika i kisika, a drugi sintetička proizvodnja metana kako je gore spomenuto.

Downstream, vodik se skladišti u akumulacijskom spremniku ili u prirodnoj špilji i transportira cjevovodom ili mobilnim spremnikom potrebnim za smanjenje utjecaja stakleničkih plinova, kao i za distribuciju obnovljive električne energije u plinovitom obliku.

* Autor članka je predsjednik i suosnivač tvrtke H2EP (Hydrogen Engineering and Power)