Austrijska akademija znanosti (ÖAW) hrvatskoj znanstvenici Ivi Tolić s Instituta Ruđer Bošković (IRB) za njena znanstvena dostignuća u području molekularne stanične biologije u ožujku ove godine dodijelila je nagradu Ignaz L. Lieben koju se naziva i austrijskim Nobelom.

Radi se o jednom u nizu brojnih priznanja za njen rad, a Iva Tolić skromno kaže da su za uspjeh ključni faktori puno rada, motivacija, pozitivna kompetitivnost, dobre ideje i intelektualno okruženje u kojem se radi. Kroz projekt vrijedan dva milijuna eura Tolić je nedavno osigurala i sredstva za rad još sedmero mladih znanstvenika koji će tako imati priliku u Hrvatskoj usavršavati svoja znanja i vještine. Otkriva nam da je važno uživati u tome što radimo i da znanost ujedno smatra i strašću, a ne samo poslom. Prije nekoliko godina vratila se u Hrvatsku, i to ponajviše zbog želje da sa svojom obitelji živi u Zagrebu. Odbila je tako nekoliko ponuda za posao na vrhunskim europskim institutima i sveučilištima, koje se uključivale i puno veća sredstva za istraživanja i veću plaću.

"Petnaest godina sam živjela i radila u inozemstvu te mislim da je to bilo dovoljno dugo. Dovoljno sam naučila i stekla kontakte da bih se sada mogla baviti znanošću jednako uspješno ovdje kao u zapadnoj Europi. Iskustvo na Institutu Ruđer Bošković (IRB) jako je pozitivno jer se ondje aktivno potiče znanstvena izvrsnost. Osim toga, kad sam tek preselila labos na IRB i dosta toga nam je nedostajalo, nije bilo teško naći kolege koji su spremni pomoći", kaže Iva Tolić. Najviše joj se sviđa što među našim studentima i mladim znanstvenicima ima puno izvrsnih i izrazito motiviranih, dok su, reći će, loše strane, u usporedbi s odličnim institutima u inozemstvu, manjak novca i određenih većih znanstvenih uređaja i opreme. Sretna je što radi s vrhunskim kolegama i suradnicima, od kojih ističe profesora Nenada Pavina s Fizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, s kojim surađuje već deset godina na projektima iz biofizike stanice. 

Naši su često motiviraniji 
"Naši rezultati ne bi bili mogući bez interdisciplinarne suradnje, u kojoj kombiniramo znanja iz molekularne i stanične biologije, genetike, računarstva i teorijske fizike, te suvremene mikroskopije koja je bazirana na eksperimentalnoj fizici. To je sve moguće i u Hrvatskoj", kaže. Pitamo je li pronalazak izvora financiranja neophodnog za realizaciju projekta odgovornost države ili institucije koja ga želi provesti, na što znanstvenica poručuje, a u čemu se ne razlikuje od kolega na institutima i zavodima u zemlji, da je u Hrvatskoj potrebno veće ulaganje u znanost.  "Vrhunski bi znanstvenici došli iz inozemstva u Hrvatsku, kako Hrvati tako i stranci, kad bi uvjeti bili barem slični onima na odličnim europskim i svjetskim institucijama. Ti uvjeti uključuju jednokratno financiranje uspostave laboratorija, te kontinuirano osnovno financiranje rada znanstvene grupe koje pokriva zapošljavanje nekoliko članova tima i osnovnu opremu. To bi trebala biti odgovornost države i institucije. Povrh toga, znanstvenici se mogu i trebaju natjecati za projekte, domaće i međunarodne", tvrdi ona.

Najskuplji projekt za koji je dobila novac je onaj Europskog istraživačkog vijeća (ERC), vrijedan više od dva milijuna eura, koji je Europska komisija namijenila vrsnim glavnim istraživačima u srednjem razdoblju karijere, kad već vode svoj neovisni istraživački tim, a sa ciljem ojačavanja tima i programa. "Konkurencija je izrazito jaka, ali nadala sam se da će recenzenti prepoznati vrijednost moga prijedloga jer je uzbudljiv i osnovan na potpuno novoj pretpostavci koja preispituje trenutačni model diobe stanice. Projekt sam pripremala dvije godine, a to što sam ga dobila posebno mi je važno jer mi omogućuje da radim znanost u Hrvatskoj na istoj razini kao u zapadnoj Europi. Projekt se odvija u potpunosti na Institutu Ruđer Bošković. Od dodijeljenih sam sredstava zaposlila sedmero mladih znanstvenika i kupila najmoderniji mikroskop, uz pomoć kojeg se mogu izvoditi i mikrozahvati unutar živih ljudskih stanica, po čemu je on jedinstven u Hrvatskoj", objašnjava molekularna biologinja, posebno naglašavajući kako među najboljim studentima u Hrvatskoj, ali i među mladim znanstvenicima, ima onih koji su često i kreativniji i motiviraniji od onih u inozemstvu. Zato je njoj, reći će, s ambicioznim i fokusiranim doktorskim studentima i postdoktorandima lijepo raditi i surađivati. 

"Oni žele sudjelovati u zahtjevnim proejktima i mogu postići sve što žele ne samo u inozemstvu, nego i na našim najboljim institucijama, kakva je i IRB", kaže Iva Tolić.  No, ona nema ništa protiv odlazaka mladih znanstvenika i stručnjaka, a na što se kod nas u posljednje vrijeme gleda negativno. "U znanstvenoj je zajednici jasno da bi svi mladi znanstvenici trebali otići na doktorat, poslijedoktorsko usavršavanje ili specijalizaciju u inozemstvo. To nije važno samo za Hrvate, nego i za sve druge znanstvenike u svijetu. U svakoj je zemlji važno da mladi znanstvenici odu na neko vrijeme u neku drugu državu kako bi se usavršavali na najboljim mjestima. Tako mogu naučiti nove tehnike, nov način rada, a nakon toga je pitanje osobne odluke žele li se vratiti u svoju zemlju ili ne", stava je I. Tolić, koja je izvrsno upoznala sustav znanosti u stranim zemljama, pa je i vrlo pozvana usporediti i način rada, kao i stil života ovdje i vani.

"Živjela sam i radila, osim u Hrvatskoj, u SAD-u, Danskoj, Italiji i Njemačkoj. Na poslu mi je najbolje bilo u Njemačkoj, SAD-u i Danskoj, a privatno u Hrvatskoj i Italiji. Njemačka i SAD imaju vrhunske znanstvene rezultate jer su svjesne koliko je znanost bitna za napredak društva i zato intenzivno ulažu u istraživanja. S druge strane, privatni je život, po mom mišljenju, kvalitetniji u Hrvatskoj i Italiji jer su tu međuljudski odnosi topliji, prijateljske i rodbinske veze čvršće i ljudi više znaju uživati u svakodnevnom životu", odgovara nam na pitanje gdje joj je (bilo) draže.

Pivski kvasac, diobeno vreteno i čipka
Tijekom svojega znanstvenoga djelovanja Iva Tolić je zaintrigirala javnost i tvrdnjom kako bi kvasac afričkog piva mogao biti besmrtni organizam, obzirom na svoja regenerativna svojstva. "Moja je grupa proučavala starenje na posebnoj vrsti kvasca koji je izoliran iz afričkog piva i već se pedesetak godina koristi u istraživanjima. Za taj se organizam može reći da je besmrtan jer ne podliježe starenju i ne umire zbog razloga povezanih sa starošću. Razlog njegove besmrtnosti krije se u načinu diobe stanica. Pri diobi većine drugih kvasaca stanica majka stvara mladu stanicu kćer, a sama nastavlja živjeti i dijeliti se, te stari. Smatra se da je takvo starenje korisno jer pomaže preživljavanju populacije tako što se starije stanice majke 'žrtvuju' preuzimajući na sebe stanični 'otpad', što na kraju uzrokuje njihovu smrt, dok se mlade stanice kćeri rađaju čiste s maksimalnim potencijalom za rast i diobu.

Nasuprot tomu, kod našega se kvasca stanica majka dijeli u dvije jednake stanice kćeri. Tako nakon diobe stara stanica majka prestaje postojati, a ostaju samo stanice kćeri, mlade jer su tek rođene. Ovim smo identificirali kvasac afričkog piva kao prvi jednostanični organizam koji ne stari, dok god živi pod povoljnim uvjetima. Kad se podvrgne negativnim utjecajima poput štetnih kemikalija ili visoke temperature, taj kvasac počinje starjeti. Pod takvim se stresnim uvjetima dijeli na mlađe i starije stanice kćeri kao i ostale vrste stanica. Dok starije stanice sve više stare i umru, mlađe se reproduciraju bez problema".  U sklopu projekta o diobi stanica ona trenutačno proučava tzv. diobeno vreteno. "To je za mene i najzanimljiviji dio žive stanice. Trenutačno nam je najuzbudljivije kako nastaju sile koje razdvajaju kromosome.

Iako su one ključne za pravilnu podjelu kromosoma, još uvijek nisu razjašnjene i to je jedno od najvrućih pitanja u staničnoj biologiji. To je i glavno znanstveno pitanje u mom ERC projektu. Sretna sam i ponosna na mlade suradnike jer je znanstveni časopis Developmental Cell, jedan od najprestižnijih za staničnu biologiju, na naslovnici objavio rezultate našega najnovijeg istraživanja o razdvajanju kromosoma u ljudskim stanicama. Na naslovnici je stilizirani kolaž od stvarnih mikroskopskih slika nastalih tijekom istraživanja inspiriran hrvatskom čipkom, koja je na UNESCO-ovoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, a predstavlja analogiju funkcioniranja diobenog vretena unutar stanice", istaknut će što ju je profesionalno ispunilo. 

Diobeno vreteno je, objašnjava, minijaturni stroj sastavljen od proteinskih štapića mikrotubula. Lani su, nastavlja, u časopisu Nature Communications objavili otkriće nove klase mikrotubula u ljudskom diobenom vretenu, nazvavši ih premošćujućim mikrotubulima jer kao most povezuju dva snopa kromosomskih mikrotubula. 

"U najnovijem smo radu pokazali da ti premošćujući mikrotubuli igraju bitnu ulogu tijekom razdvajanja kromosoma u dvije grupe koje će završiti svaka u jednoj stanici kćeri. To je ključna faza diobe stanica za koju znanstvena zajednica još nije potpuno sigurna kako funkcionira, pogotovo u ljudskim stanicama. Izvođenjem mikrozahvata unutar živih stanica laserskim smo škarama prerezali kromosomsko vlakno te opazili da se sestrinski kromosomi unatoč tomu nastavljaju razdvajati ako je premošćujuće vlakno sačuvano. Ta vlakna, kližući jedno preko drugoga kao klizne ljestve na vatrogasnom kamionu, odguruju pridružena kromosomska vlakna i sestrinske kromosome jedne od drugih, a u nedostatku premošćujućih vlakana dioba stanice ne odvija se ispravno. Posebno mi je drago što su u istraživanju sudjelovali isključivo mladi znanstvenici obrazovani na hrvatskim institucijama te što je cijelo istraživanje napravljeno u Zagrebu, čime pokazujemo da se vrhunski znanstveni rezultati u ovom kompetitivnom području mogu ostvariti i u Hrvatskoj", poručuje Iva Tolić.

Među najboljim mlađim biolozima

Cell ju svrstao u 'generaciju budućnosti'
Od međunarodnih je priznanja Ivi Tolić, nakon ove najsvježije nagrade u Austriji, najdraži izbor među 40 znanstvenika ispod 40 godina starosti koji rade u raznim područjima biologije. Njih je časopis Cell, povodom obilježavanja 40. godišnjice postojanja, odabrao kao "generaciju budućnosti". "Od domaćih su mi nagrada najdraže Državna nagrada za znanost, koju sam dobila s Nenadom Pavinom za otkrića u području biofizike stanice do kojih smo došli kroz našu višegodišnju suradnju, te nagrada Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića", zaključuje naša vrsna znanstvenica, koja je zasigurno i uzor svima koji se u Hrvatskoj misle na najozbiljniji način baviti znanstveno-istraživačkim radom.