U bečkom okrugu Simmering u pogon je stavljen najveći sustav toplinskih dizalica u Europi, a gradnja je započela prije godinu i pol na zemljištu pored pročišćivača za otpadne vode ebswien.

Toplinska energija otpadnih voda dosad je neiskorištena otjecala u dunavski kanal, no sada će se s pomoću dizalica topline njome grijati 56.000 bečkih kućanstava. Toplinska crpka djeluje na isti način kao i hladnjak, ali u obrnutom smjeru. Kod hladnjaka toplina nastaje kao nusproizvod hlađenja, a kod toplinske je crpke upravo ta toplina željeni proizvod.

Suvremena tehnologija ugrađena u novu crpku omoguće izvlačenje topline iz vrlo niskih temperatura vode. S pomoću toplinskih pumpi već od temperatura od oko 6 °C mogu se dosegnuti temperature od iznad 90 °C. Ovakvim i sličnim projektima želi se ostvariti cilj da Beč postane do 2040. klimatski neutralan grad.

Razvoj do 2027.
Jedan od ključnih faktora u ostvarivanju toga cilja leži u toplinskom sektoru koji je odgovoran za oko 40 posto emisija ugljikovog dioksida u austrijskoj prijestolnici. Gotovo polovica bečkih toplana pri proizvodnji energije koristi fosilna goriva, no poduzeće Wien Energie sukcesivno radi na tome da i one prijeđu na korištenje održivih izvora. Bečki sustav daljinskog grijanja s mrežom od 1300 kilometara jedan je od najvećih u Europi.

Poduzeće Wien Energie opskrbljuje oko 440.000 kućanstava toplinom, te su uložili 70 milijuna eura u prvu fazu gradnje u okviru koje su tri dizalice topline puštene u rad, a do 2027. poduzeće planira otvoriti još tri. Zahvaljujući ovom projektu emisija ugljikovog dioksida u glavnom gradu Austrije trebala bi se smanjiti za 300 tisuća tona na godišnjoj razini.

Gotovo polovica centralnog grijanja u Beču danas potječe iz viška toplinske energije koji nastaje u postrojenjima u kojima se istodobno proizvodi električna i toplinska energija. Ostatak dolazi iz spalionica, biomase i otpadne topline iz industrijskih procesa. Manji dio otpada na toplinske crpke te geotermalnu i solarnu energiju.

Bruxellski tuneli dugi 1900 km
Osim Beča i neki drugi europski gradovi idu sličnim putem ekološki osviještenog načina grijanja. Primjerice, u Bruxellesu je projektiran sustav koji može grijati veći dio grada s pomoću kanalizacijske vode. Na taj se način emisije plinova koje nastaju u procesu grijanja svode na minimum.

Sustav otpadnih voda u Bruxellesu sastoji se od tunela dugih gotovo 1900 km, a toplina pohranjena u njima je vrlo vrijedan izvor energije koji ostaje neiskorišten. Kako bi spriječili gubitak tolike energije, došli su na ideju da se izvori topline, poput otpadnih voda mogu ponovno koristiti za grijanje kućanstava.

Sličnih inicijativa ima i u Parizu gdje se već desetljeće šuška da se već iskorištena voda može ponovno koristiti, za grijanje u školama. Procjenjuje se da se tako može proizvesti oko 70 % topline potrebne za grijanje škola u Parizu. Najveći izazov koji se još treba riješiti kod takvih sistema je kako spojiti cijeli grad na sustav koji hvata toplinsku energiju iz kanalizacije