Neposredne posljedice bili su šumski požari, potresi, golemi udarni valovi u zraku i morima. No smrtni udarac mnogim vrstama potencijalno je bila klimatska katastrofa idućih godina kad su nebo zamračili oblaci krhotina, a temperature su pale.

Znanstvenici su u ponedjeljak otkrili moćnu ulogu koju je prašina izbačena u atmosferu s mjesta udara asteroida mogla odigrati u pokretanju izumiranja, gušenju atmosfere i blokiranju procesa fotosinteze.

Izračunali su da je ukupna količina prašine iznosila oko 2000 gigatona, što je 11 puta teže od Mount Everesta.

Znanstvenici su proveli paleoklimatske simulacije na temelju sedimenta iskopanog na paleontološkom nalazištu Tanis u Sjevernoj Dakoti koje je sačuvalo dokaze o uvjetima nakon kobnog udara, uključujući nevjerojatnu količinu prašine.

Simulacije su pokazale da je ta sitnozrnata prašina mogla blokirati fotosintezu do dvije godine i ostati u atmosferi 15 godina, rekao je planetarni znanstvenik Cem Berk Senel s Kraljevskog opservatorija Belgije, glavni autor studije objavljene u časopisu Nature Geoscience.

Ranija istraživanja istaknula su druga dva čimbenika – sumpor oslobođen nakon udara i čađu od šumskih požara. No ova studija je pokazala da je prašina imala veću ulogu nego što se ranije otkrilo.

Prašina, odnosno silikatne čestice veličine oko 0,8-8,0 mikrometara koje su tvorile globalni sloj oblaka nastale su iz granita i gnajsa odlomljenih u silovitom udaru kojim je nastao krater Chicxulub na Yucatanu, 180 kilometara širok i 20 kilometara dubok.

Zemlja je nakon toga pretrpjela pad površinske temperature za oko 15 Celzijevih stupnjeva.

“Bilo je hladno i mračno godinama”, rekao je planetarni znanstvenik i koautor studije Philippe Claeys.

Zemlja je zapala u zimu, s globalnim padom temperatura i kolapsom primarne produktivnosti – procesa koji kopnene i vodene biljke i drugi organizmi koriste za proizvodnju hrane iz anorganskih izvora – što je dovelo do lančane reakcije izumiranja. Kako su biljke umirale, biljojedi su gladovali. Mesojedi su ostali bez plijena i nestajali. U morskim područjima, nestanak sićušnog fitoplanktona uzrokovao je kolaps hranidbenih lanaca.

“Dok se sumpor zadržao oko osam do devet godina, čađa i silikatna prašina u atmosferi su bile oko 15 godina nakon udara. Potpuni oporavak od duge zime trajao je čak i dulje, a temperaturni uvjeti vratili su se na razinu prije udara nakon otprilike 20 godina”, rekao je Ozgur Karatekin, planetarni znanstvenik i koautor studije Kraljevskog opservatorija Belgije.

Asteroid, procijenjene širine 10 do 15 kilometara, doveo je do kataklizmičkog kraja razdoblja krede.

Dinosauri, osim njihovih ptičjih potomaka, izumrli su, kao i morski gmazovi koji su dominirali morima i brojne druge skupine. Veliku korist imali su sisavci koji su dobili priliku postati glavni likovi u životnoj drami.

“Skupine koje nisu bile prilagođene za preživljavanje u mračnim, hladnim uvjetima bez hrane gotovo dvije godine doživjele bi masovno izumiranje”, rekao je Karatekin. “Fauna i flora koje su mogle u fazu mirovanja, primjerice putem sjemena, cista ili hibernacije u jazbinama, mogle su se prilagoditi kao i one koje nisu ovisile o jednom određenom izvoru hrane – općenito su bolje preživjele, poput malih sisavaca”, dodao je.

Bez te katastrofe, dinosauri bi vjerojatno i danas dominirali.

“Dinosauri su dominirali Zemljom i bilo im je sasvim dobro kad je meteorit udario”, rekao je Claeys.

“Bez udara, pretpostavljam da bi sisavci, uključujući i nas, imali male šanse da postanu dominantni organizmi na ovom planetu”, dodao je.