Otkriće nove generacije prozirnog zaslona išlo je dosta glatko nakon što se pojavila njegova ideja, kazao je jedan od autora i jedan od najpoznatijih hrvatskih fizičara Marin Soljačić, koji trenutno radi na dvadesetak projekata.

"Kao što znate, mi se bavimo nanofotonikom, koje je potpolje nanotehnologije, tako da ovaj novi display po načinu na koji je izveden točno spada u područje naše ekspertize. Stoga, jednom kada sam dobio ideju, izvedba nije bila pretjerano teška: stvari su išle dosta glatko", kazao je Soljačić za Hinu.

Fizičar koji će za dva tjedna navršiti 40 godina, koautor je mnoštva patenata i znanstvenih radova u vodećim znanstvenim časopisima, rođen je u Zagrebu gdje je i završio Matematičko-informatički obrazovni centar (MIOC), danas XV. gimnaziju, te dobio stipendiju i studirao na Massachusetts Institute of Technology (MIT). Na tom jednom od najuglednijih tehničkih sveučilišta u svijetu, kasnije je postao vodeći istraživač, a potom i profesor fizike.

Prije osam godina svijet je obišla spektakularna vijest da je Šoljačić s kolegama ostvario bežični nezračeći prijenos energije, pa su ga neki mediji prozvali novim Teslom.

Soljačić komunicira jednostavno, bez titula i distance, pa stječete dojam kao da "četate" s kolegom iz branše koga znate najmanje nekoliko godina. Odgovarajući na pitanje o otkrićima, tu riječ stavlja u navodnike.

"Proces 'otkrića' prilično je nelinearan: koji put se mjesece i mjesece ne dogodi ništa i imate dojam da čak nazadujete u radu, a onda vam odjednom, bez ikakvog posebnog razloga, 'sine' neka dobra ideja i imate dojam da ste unutar pet minuta ili jednog sata postigli više nego u zadnjih šest mjeseci", kaže i napominje: "Naravno, prethodnih šest mjeseci su sigurno bili presudni u sazrijevanju te ideje…"

Na pitanje što ga najviše motivira u radu, odgovara da mu je najuzbudljivije kada novi fizički fenomeni omogućuju nove aplikacije, što je slučaj i s ovim novim displejom. "Naša vizija je da bi se on jednog dana mogao koristiti u izlozima trgovina, prozorima podzemnih željeznica i slično…", kaže.

Smatra li Soljačić da je objavom navedenog rada na tom projektu sve završeno i zapečaćeno, ili očekuje njegovo daljnje usavršavanje?

"Uvijek radimo na barem 10-20 različitih projekata: neki su više, a neki manje ambiciozni. Neki na kraju ispadnu uspješniji, a neki manje: to ne možemo predvidjeti na početku projekta. Takva je priroda istraživačkog procesa…", kaže Soljačić.

Njegove veze s Hrvatskom su višestruke: stručne, prijateljske i obiteljske. "Imam odličnu suradnju s profesorom Hrvojem Buljanom na PMF-u i njegovom grupom", kaže.

Trenutno zajedno vode projekt koji financira Fond Jedinstvo uz pomoć znanja (UKF), unutar kojega proučavaju fotoničke sustave.

Želimo dizajnirati novu vrstu materijala u kojemu bi se fotoni ponašali kao elektroni u magnetskom polju, što je teško jer fotoni nisu nabijene čestice, kaže Hrvoje Buljan sa zagrebačkog PMF-a.

Iako smo slične stvari radili u okviru nekih ranijih projekata, ovaj projekt je formalno na početku pa ne bismo puno o njemu htjeli reći u ovom trenutku, kazao je Buljan.

Soljačić i Buljan se znaju iz MIOC-a s gimnazijskih natjecanja, a intenzivno surađuju desetak godina. Soljačić je magistrirao kod Franka Wilczeka, koji je 2004. dobio Nobelovu nagradu za fiziku, a doktorirao kod Motija Segeva na Princetonu. Buljan je kod Motija Segeva pak bio na postdoktorskom usavršavanju.

Marin je ugodan za suradnju i imamo prijateljske odnose, kazao je Buljan i dodao kako su zahvaljujući Soljačićevoj pomoći dva zagrebačka doktoranda PMF-a boravila na studijskim usavršavanjima na MIT-u.