Hrvatski proizvođači softvera zahvaljujući izvozu sve brže zapošljavaju, rastu u prihodu i u izvozu. Lani je naša softverska industrija otvorila 1066 novih radnih mjesta, pa ih ima ukupno 10.453, povećala je prihod za 20 posto, na 5,5 milijardi kuna, i izvoz za 11 posto, na 1,22 milijarde kuna.

Udruga hrvatskih nezavisnih izvoznika softvera CISEx lani je narasla na 185 članica i postala vrlo aktivna. Pomagala je Ministarstvu poduzetništva u vezi s Poduzetničkim impulsom, surađivala s Ministarstvom gospodarstva na izradi Industrijske strategije i radila s Ministarstvom vanjskih poslova na razvoju gospodarske diplomacije. Novi predsjednik CISEx-a Nikola Dujmović, za razliku od svojih prethodnika, ističe da je važno ne samo nastaviti s izvozom već i da država praktično prepozna uspjehe domaćih proizvođača softvera. Zauzima se za ukidanje subvencija.

Zašto smatrate da izvoznicima ne trebaju subvencije?
Konkretno bih govorio o softverskim izvoznicima. Ideja da država uzima uspješnima kako bi dala onima drugima loša je po te druge. Ne želimo da se softverskoj industriji dogodi ono što se dogodilo poljoprivredi i brodogradnji. Obilne subvencije učinile su ih tromima i neprilagodljivima tržištu, pa su zanemarili razvoj i postali nekonkurentni. Vinari su jedini poljoprivrednici koji nisu dobivali subvencije i danas jedini dobro stoje.

Što predlažete?
Lijepo je što se razvija startup kultura, dobro je da se jačaju razni oblici poduzetništva koji se temelji na istraživanjima, razvoju i inovacijama općenito. No, sve dok država suštinski ne pomaže sve one koji su pokrenuli biznis, ne možemo računati na neki veći uspjeh.

Zašto?
U Hrvatskoj pet posto populacije čine poduzetnici. Treba im manji porezni pritisak, manje administracije, obrazovni sustav koji će stvarati više dobrih programera i drugoga IT kadra, kao i bolji financijski okvir. Znači, atraktivni krediti i snažan domaći VC fond. Ključno je reformama ojačati položaj gospodarstva i izvoz, jer u SAD-u je gospodarstvo glavni kupac svega u IT-u.  Onima koji su krenuli u rizik poduzetništva treba olakšati put. 

Kakva je alternativa?
Možemo sve pustiti kao i dosad, ali zaboravljamo da smo dio EU. To znači da bilo koji naš poduzetnik tvrtku može osnovati u bilo kojoj članici Unije i normalno poslovati, bez obzira na to što živi u Hrvatskoj. Danas se uspješne zemlje bore za to da prosperitetni poduzetnici sjedište svog posla postave baš kod njih. Hrvatska zbog toga može izgubiti mnogo, a jedina šansa joj je da se reformira.

Glavni kupac IT-a svuda je u pravilu država. Govorite o novom obliku javne nabave, o novom odnosu prema proizvođačima softvera?
Država bi trebala pomagati vlastiti razvoj i vlastite proizvođače, a ne samo kupovati gotova softverska rješenja izvana od Microsofta, SAP-a, Oraclea i IBM-a. To su dobre kompanije, čak i moja tvrtka radi s nekima od njih, ali kad govorimo o razvoju Hrvatske, treba uzeti u obzir da su to strane kompanije i da često za mnoga njihova rješenja postoje kvalitetna domaća. Paradoks je da neki članovi CISEx-a uspješno rade izvozne poslove za koje u Hrvatskoj, i to od države, ne mogu dobiti ni referencu. 

Znači, umjesto subvencija od države tražite poslove?
Ne tražimo ni subvencije ni izravne pogodbe. Tražimo razvojne projekte u kojima bismo mogli sudjelovati. Uz reforme za poboljšanje uvjeta poslovanja treba nam i novi pristup birokracije razvoju. Njemačka, Estonija ili Austrija u svoj su razvoj uključile domaće proizvođače kroz razvojne projekte. Prvi je korak dijalog države i domaće proizvodnje, jer i sam sam, primjerice, nedavno iz novina doznao da će Hrvatska iz EU fondova povući 100 milijuna eura za razvoj usluga informacijskog društva. Ne očekujem tu čuda, jer EU fondovi su tako složeni da te poslove mogu dobiti samo vrlo velike tvrtke. Kako je naš IT usitnjen, za nas su šanse male. No, zašto se, primjerice, ne bi predlagali projekti u kojima bi se domaći softverski proizvođači mogli natjecati za sudjelovanje u konzorcijima koji bi radili takve projekte? Da bismo se uopće mogli natjecati, država treba reći što planira i za što bi povlačila novac. 

Je li HS produkt primjer poželjne suradnje proizvođača i države?
Da, to je dobar model. No, pitanje je je li ga država voljna  primijeniti u ostalim područjima.

Zašto sumnjate?
Zato što se država za informatizaciju u idućih nekoliko godina pripremila tako da kupuje APIS IT, zadržava Finu kakva jest i suštinski mijenja CARNet. A kako država jača te svoje državne instance, pitanje je gdje će ostaviti prostora za privatnike. 

U kojim područjima vidite potencijal razvojnih projekata sa softverskom industrijom?
Ima ih mnogo, ali za početak bih naveo energetiku. Rast BDP-a linearno je povezan s rastom energetske potrošnje. Hrvatska je pak uvoznik energije, što znači da postoji niz područja gdje bi država mogla pokrenuti razvojne projekte u području obnovljivih izvora energije. To je nešto gdje bi softver bio samo dio priče. Imamo tvrtke koje rade na razvoju električnih automobila i drugih električnih prijevoznih sredstava. Takav razvoj treba uvezati, omogućiti tim proizvođačima reference.

Gdje u turizmu vidite prostor za razvojne projekte?
Mogli bismo imati projekte destinacijskog menadžmenta koji bi uključivali razvoj takvog softvera, primjenu CRM i sustava poslovne inteligencije na razini HTZ-a. Treba poticati turističke tvrtke i male iznajmljivače da jačaju konkurentnost softverskim rješenjima. Nije točno da najmanji turistički subjekti to ne razumiju, inače ovdje ne bi bio Google Ads, Booking.com… Tako bi za recimo Vlamar mogli reči da je u stvari softverska tvrtka specijalizirana za turizam. 

Agrokor jedini sustavno ulaže u IT u poljoprivredi

Ima li u brodogradnji i poljoprivredi prilike za razvoje projekte?

Agrokor je jedina tvrtka koja sustavno ulaže u IT u poljoprivredi i zato je nevjerojatno uspješan. Njive koje obrađuje Agrokor snimaju se iz satelita, GPS-om se određuje kako ih se treba mikronavodnjavati i mikrognojiti. Na žalost, u nas se uglavnom gnoji po principu "kako su to radili naši stari", pa je logično da Agrokor ima veće prinose. Država može pomoći poticanjem seljaka da se organiziraju u zadruge. Neka jedna-dvije takve zadruge pokucaju na vrata CISEx-a i uz državnu podršku mogli bismo isporučiti tehnologije koje bi znatno poboljšala konkurentnost malih domaćih poljoprivrednika. Brodogradnja je, pak, paradoks: posrijedi je jedan od najprofitabilnijih biznisa, a naša brodogradilišta na lageru imaju po nekoliko motora, za slučaj da zatrebaju. To je skupa imovina koja se nabavlja kao nekad, a brodogradilišta nemaju softver kojim bi planirala nabavu, radila projektiranje, upravljala radnom snagom…