U Europi se trenutno odvija najveći znanstveno-tehnološki projekt EUROfusion, a koji bi trebao promijeniti energetsku sliku Starog kontinenta. Njegov je krajnji cilj izgradnja prve nuklearne fuzijske elektrane – DEMO, čija bi gradnja trebala početi 2035., a koja bi, kada bude puštena u rad (plan je 2050.) proizvoditi energiju od 300 do 500 megavata, što je na razini potrošnje jednog milijunskog grada.

Ovaj je projekt i za Hrvatsku iznimno važan, napominju znanstvenici s Instituta Ruđer Bošković i najznačajniji ljudi istraživanja fuzije u Hrvatskoj, Tonči Tadić i Ivančica Bogdanović Radović. Važan je zato što domaće kompanije, zahvaljujući bogatom znanstvenom znanju, imaju jedinstvenu priliku sudjelovati u tako velikome projektu te zaraditi, ali i steći iskustvo i reference.

Iako se čini kompleksnim, na projektu će biti mjesta za tvrtke raznih profila, najviše iz metalskog i elektro sektora. No upozoravaju znanstvenici, zanimanja među domaćim kompanijama nema dovoljno i treba ga sada, dok još nije prekasno, probuditi.

Nadaju se da će im to uspjeti tijekom Industry Day-a, a koji će biti organiziran u sklopu 32. Simpozija o fuzijskoj tehnologiji, a koji će biti održan u rujnu u Dubrovniku.

Ivančica Bogdanović Radović, znanstvenica s IRB-a te voditeljica lokalnog organizacijskog Odbora konferencije SOFT 2022., ističe da će to biti jedinstvena prilika za domaće gospodarstvo.

”Kod izrade kompleksnih uređaja za fuzijsku tehnologiju važna je naravno, znanost, no važna je i industrija koja će sve izgraditi. Na Industry Day-u naše će kompanije od vodećih ljudi fuzije saznati sve o mogućnostima koje pružaju veliki fuzijski projekti.

Moći će dobiti sva praktična znanja, pa i kako se prijaviti za poslove. Imat će i mogućnost B2B sastanaka, uživo i virtualno. Zato je važno da se domaće kompanije odazovu”, napominje Bogdanović Radović.

Važno je jer je u igri veliki novac ali i iskustvo koje će biti presudno u godinama koje dolaze. Naime, da bi prva fuzijska elektrana zaživjela, bit će potrebno provesti niz istraživanja i testiranja tehnologija i materijala. To se već čini kroz projekt vrijedan 15 milijardi eura – ITER. U sklopu istoga istraživat će se fuzijska plazma na istoimenom reaktoru.

Drugi je, jednako važan projekt DONES, postrojenje za testiranje fuzijskih materijala nužnih za rad fuzijske elektrane, a u njemu Hrvatska, uz Španjolsku, čiji smo partner i suosnivač na projektu, ima važnu ulogu – i znanstvenu ali i tehnološku.

U sklopu DONES-a, projekta i postrojenja vrijednog 707 milijuna eura, a čija bi gradnja trebala početi sljedeće godine, Hrvatska se obvezala izgraditi dio ključne opreme, dizajnirane u hrvatskim sveučilištima i institutima, te u hrvatskim high-tech kompanijama.

“Gradit ćemo dva izuzetno zahtjevna krana, usto i posebne robotske ruke za remont komponenti u najzahtjevnijem dijelu DONES-a, tzv. TIR sekciji. Gradit ćemo i zadnjih šest najzahtjevnijih metara ubrzivača iona na DONES-u; dva posebna agregata velike snage za nužni pogon te posebne izmjenjivače topline velike snage”, nabraja Tonči Tadić.

Vrijednost ove opreme iznosi oko 35 milijuna eura, a njena će gradnja biti financirana iz NPOO-a i europskih fondova. Za istu će biti raspisan natječaj, na koji se mogu javiti kompanije iz cijele Europe, no Tadiću je posebno stalo, da ovaj dio bude “hrvatski proizvod”.

Važno mu je to, napominje, zato što će se u sljedećem desetljeću, kada ovi projekti budu završeni, zemlje u svijetu dijeliti na one koje imaju, i one koje nemaju fuzijsku tehnologiju.

“Želim da Hrvatska bude u skupini zemalja koje imaju tu tehnologiju. Razvoj ovako važne i sofisticirane tehnologije u konačnici će utjecati na cjelokupni gospodarski razvoj. Ovo je prilika koju ne smijemo propustiti”, jasan je Tadić.

Osnivanje sektorskog udruženja znanstvene industrije pomoglo bi i kod projekata kao što su ITER i DONES, kažu naši stručnjaci/S. Šimunović/PIXSELL

Nema interesa za natječaje
Pa iako on čvrsto vjeruje da će uspjeti animirati firme da pronađu svoje mjesto u fuzijskoj tehnologiji, takvih je trenutno u Hrvatskoj sada jako malo, i to unatoč potencijalu koji imamo.

Primjerice, na listu dobavljača za fuzijske poslove, a za čije uvrštenje treba proći stroge kontrole, upisano je 20 domaćih kompanija, jednako kao i u Austriji i Finskoj. Također, nekoliko domaćih kompanije već sudjeluju na projektu ITER – Inetec, Primakon, Đuro Đaković Montaža, MS Mont i Monting Power Systems.

No kada se raspisuju natječaji, interesa je premalo u odnosu na naš potencijal, upozorava Tadić, a doista bismo mogli bitno više jer imamo za to znanja i sposobnosti, samo nam nedostaju informacije o poslovnim prilikama na velikim fuzijskim projektima.

“Vidim određene strahove kod kompanija koje misle da je to prekomplicirana tehnologija. Usto, domaće se kompanije nemaju kome obratiti ako se i planiraju javiti na kompleksne natječaje kakvi su oni koji se odnose na bilo koji veliki fuzijski projekt”, navodi.

Tome je tako jer u Hrvatskoj ne postoji sektorsko udruženje znanstvene industrije, odnosno organizacija koja bi sustavno povezivala razne proizvođače i bila im na usluzi kada se otvore veliki projekti, kakvima trenutno svjedočimo kroz ITER i DONES.

Za razliku od Hrvata Španjolci su ovaj problem riješili uspostavom asocijacije znanstvene industrije, navodi Tadić, ističući da bi nam Španjolci trebali biti primjer kako povezati znanost i industriju.

“Oni imaju listu cijele znanstvene industrije, a koja je, zanimljivo, vrlo široka. Španjolci u istu ne uključuju samo one koji proizvode čipove ili zahtjevne elektroničke komponente za CERN ili satelite već doslovne sve koji su ikada radili nešto za neki znanstveni projekt.

To može biti, primjerice, transport teških tereta na nemoguće lokacije, ventilacija, hlađenje, uređenje lokacije na kojoj se neki uređaj postavlja i slično”, objašnjava Tadić.

Naravno da bi i Hrvatska mogla imati takvu organizaciju, no naša Komora i razna udruženja poslodavaca, nažalost, tako nešto još nisu pokrenula. Tako je posao povezivanje industrije i znanosti u Hrvatskoj još uvijek na leđima pojedinaca, u ovom konkretnom slučaju – znanstvenika.

Uloga privatnog sektora
Ivančica Bogdanović Radović, sa Zavoda za eksperimentalnu fiziku IRB-a i prva žena fuzije u Hrvatskoj, napominje da se projekt DEMO, a kojim se pokušavaju imitirati procesi koji se odvijaju na Suncu, još uvijek suočava s mnoštvom izazova, što znanstvenih što tehničkih.

“U rješavanju tih problema ključna će biti suradnja znanosti i industrije”, ističe. Tadić pak dodaje da će DEMO vjerojatno biti građen po modelu javno-privatnog partnerstva. “Uloga će privatnog sektora u ovom projektu samo rasti”, napominje. Ovo je dakle još jedan razlog zašto je važno da se naš privatni sektor jače uključi i informira o svim mogućnostima koje fuzija pruža.

Najbolja će prilika za to biti sudjelovanje na konferenciji SOFT 22 u Dubrovniku, a koja će biti održana od 18. do 23. rujna, posebno tijekom drugog dana, 19. rujna, tijekom Industry Day-a.

Tonči Tadić pak navodi da bi konferencija SOFT trebala biti uvodni skup za onaj daleko veći u Španjolskoj – Big Science Business Forum, na kojem se okupljanju sve tvrtke koje se bave znanstvenom industrijom. U njoj je ogroman potencijal koji Hrvatska još nije niti dotaknula. Koliki je to potencijal govore i podaci o povratu ulaganja kroz projekt DONES.

On iznosi, izračunali su španjolski partneri, čak 7,8 milijardi eura. Veći je dakle, deset puta od uloženoga. Nedostatak angažmana na animaciji što većeg broja kompanija da se u projekt uključe nema, dakle, nikakvog opravdanja.