Iako je korona kriza gotovo posve bila zatvorila brojne javne funkcije, s druge je strane doprinijela toliko zazivanom ubrzanju procesa digitalizacije. Kakva je situacija po tom pitanju u Hrvatskoj, što nas očekuje te kako će se to sve odraziti na naš način poslovanja i života, govori Nataša Ćurić Martinčević, nova predsjednica Uprave Apsolona.

Riječ je o konzultantskoj tvrtki koja je, među ostalim pružala savjetodavnu podršku Hrvatskoj gospodarskoj komori za pokretanja Digitalne komore, koja će biti predstavljena sutra.

“U protekle dvije i pol godine imali smo zadatak pripremiti stručne podloge za Digitalnu komoru, organizirati i provesti edukacije za sve zaposlenike te pomoći HGK u reorganizaciji za digitalno doba te ga potaknuti na rad sa startup zajednicom”, kaže.

Kako komentirate ubrzanu digitalizaciju kroz koju je prošla javna uprava i brojne kompanije uslijed korona krize jer se čini kako se u ovih par mjeseci napravilo više nego proteklih godina?

Ovaj trend ne bih nazvala ubrzanom digitalizacijom. Dogodilo se da su, uslijed novonastalih okolnosti, na strani ponude brže lansirane neke digitalne usluge, na strani potražnje korisnici su brže prigrlili te usluge. Javni sektor je ponudio nove digitalne usluge poput e-propusnica, elektronski uvid poslodavcima u doznake za bolovanja, e-izvadak iz sudskog registra ili centralnog portala Fine za prijavu na mjere očuvanja gospodarske aktivnosti i likvidnosti i slično.

Privatni je pak sektor odgovorio e-trgovinama, dostavom hrane putem aplikacija, online tečajevima joge i fitnesa. Digitalizacija je jedna od ključnih tema zadnjih dvadesetak godina, s time da se zadnjih nekoliko godina o njoj govori intenzivnije nego ikada. I javni i privatni sektor je proteklih godina intenzivno ulagao u svoju digitalizaciju – bez toga ne bi bilo moguće brzo lansirati nove digitalne usluge.

To nije moguće ako davatelj tih usluga s internog aspekta nema optimiziranu operativnu kralježnicu i s eksternog aspekta platformu za digitalne ponude korisnicima. Operativnu kralježnica organizacije odnosi se na standardizirane i optimizirane digitalne procese, baze podataka, digitalnu komunikaciju i kolaboraciju, IT sustave koje koristi i slično.

Ona donosi uštede i skalabilnost, ali i omogućava prikupljanje podataka o klijentima, njihovom ponašanju i potrebama. Prema van, platforma s digitalnim ponudama za korisnike znači jedinstveno mjesto kontakta (one stop shop) s korisnicima poput platforme e-građani, Hrvatske digitalne komore, platformi t kompanija poput Amazona, Bookinga ili domaćeg Njuškala. Kada postoji takva platforma, onda se na nju mogu nadodavati različite druge digitalne usluge.

Važno je shvatiti da nema pravih digitalnih usluga bez interne transformacije operativne kralježnice. Ako kompanija koja je analogna u svojim internim procesima, dakle ima raspršene podatke u brojnim nepovezanim IT sustavima i striktnu funkcionalnu organizaciju, pokušava stvoriti privid da je digitalna, to je jako skupo. U žargonu se to zove digitalni makeup.

Nažalost se s time često susrećemo u pokušajima ‘digitalizacije’ – primjerice, ako u online sustavu za naručivanje na liječnički pregled, nakon što ste ukucali zahtjev za terminom pregleda, drugi dan dobijete poziv kako biste se dogovorili za pregled – to je onda svakako digitalni makeup koji dugoročno vodi do razočaranja kupaca. COVID kriza, kao svaka druga, djeluje kao katalizator promjena te omogućuje da se ljudi brže mijenjaju od uobičajenog.

Kod prihvaćanja svega novoga, pa tako i digitalnog, najvažnija je promjena mentalnog sklopa, odnosno nadilaženja vlastite inercije i straha od nepoznatog. Kriza je prisilila ponuđače usluga da brže eksperimentiraju s novim digitalnim uslugama (jer nije bilo alternative), a isto tako i korisnike usluga da nadiđu svoj otpor prema digitalnom.

Digitalizacija je posebno bila vidljiva u korištenju usluge e-građanin gdje je tijekom dva mjeseca u ustavu zabilježeno čak 150 tisuća novih korisnika. Što to znači za budućnost usluge? Ima li prostora za digitalizaciju još nekih javnih usluga? Kakva je praksa drugih zemalja?

Dobiven je odličan zamašnjak u digitalizaciji društva koji treba iskoristiti. Sustavom e-građani stvorena je platforma na koju se mogu nadograđivati nove usluge u budućnosti i koja je ključna u većoj orijentaciji javnog sektora na korisnike, odnosno njihove potrebe. Rekla bih za daljnje proširenje e-usluga građanima i poduzetnicima ključni sljedeći projekti: državni oblak odnosno organizacija i povezivanje podataka različitih tijela državne uprave, jedinstveno upravno mjesto i digitalizacija zdravstva.

Prvi projekt je već u tijeku kroz projekt Centar dijeljenih usluga koji će spojiti državnu informacijsku infrastrukturu te omogućiti zajedničko korištenje ICT tehnologija svim tijelima u javnom sektoru. On će rasteretiti građane i poduzetnike te stvoriti preduvjet da bi se mogle nadograđivati daljnje e-usluge.

Drugi projekt je u planu za 2021. godinu, što je izvrsno – to znači da će građani sve svoje zahtjeve prema državi predavati na jednom mjestu i imati status rješavanja tih zahtijeva. I konačno, digitalizacija zdravstva je neophodna kako bi građani dobivali bolju vrijednost za svoj novac, a talentirani ljudi koje imamo u sustavu ne bi gubili vrijeme na trivijalne zadatke.

Apsolutno je neprihvatljivo da u 2020. još nemamo platformu u kojem bi se pacijenti mogli naručivati na preglede, imati transparentan uvid u listu čekanja za specijalistički pregled, komunicirati sa svojim liječnikom, obavljati e-konzultacije, imati chatbot i sl. Hrvatska je, na žalost, pozicionirana na dnu ljestvica digitalizacije (DESI) i općenito procjene kapaciteta javne administracije i njene učinkovitosti.

Stupanj digitalizacije javne uprave i njezina učinkovitost su proporcionalne, odnosno nema učinkovite javne uprave bez digitalizacije. Usporedimo li Hrvatsku sa zemljama koje visoko kotiraju na ljestvicama digitalizacije poput Finske, Estonije i Irske, primjećujemo da i one imaju usluge slične sustavu e-građani, NIAS, Portal otvorenih podataka RH, e-poreznu i START elektroničko pokretanje poslovanja. Dodatno, još Finska ima Digitalnu agenciju za imigraciju i Intranet za razmjenu podataka između ministarstava.

Dakle, što se tiče komponenti samog sustava nije tako radikalno različito. Kao što je to kod svake transformacije, pa tako i digitalne, ključan je mentalni sklop i to je ono na čemu mi kao društvo trebamo poraditi. Dok god većina djelatnika u javnom sektoru ne usvoji stav da su građani i tvrtke njihovi klijenti koji plaćaju njihove usluge i time ih financiraju, promjene će biti spore. Takve će biti i dok god je u javnom sektoru moguće primati plaću i zadržati posao neovisno o tome jesu li se ostvarili ciljevi i kakvo je zadovoljstvo klijenata.

Vodi li nastavak digitalizacije u smanjenje javnog sektora i otpuštanja državnih službenika?

Nije jednostavno odgovoriti. Digitalizacija može, a ne mora dovesti do smanjenja broja radnih mjesta u organizaciji. Ona eliminira zadatke koje je moguće automatizirati (npr. ako imamo podatke na centralnom mjestu, onda nije potrebno u nekoliko različitih ministarstava popunjavati i predavati obrazac koji sadrži iste podatke).

S druge strane, omogućava usluge koje su dotad bile nezamislive – primjerice, zamislimo da nas sustav podsjeća na koje redovne zdravstvene preglede trebamo ići, kada trebamo predati razne obrasce za poreznu upravu, da poduzetnike potiče na edukacije vezano uz nove zakonske obveze, da nam omogući e-glasanje…

Sve nabrojano je samo mali dio projekata za nove usluge na kojima djelatnici iz javnog sektora mogu raditi u budućnosti. Za one koji su spremni mijenjati mentalni sklop bit će prilika vezanih uz digitalizaciju. Oni koji se ne žele mijenjati i prihvatiti promjene morat će otići. Bez toga nema napretka i razvoja.

Kako vidite trenutnu situaciju hrvatskog gospodarstva, koje je u svojevrsnoj hibernaciji uslijed državne intervencije te što očekujete nakon što izdašna državna pomoć prestane?

Teško je procijeniti koliki je dio gospodarstva tijekom pandemije bio u ‘hibernaciji’, koliki je radio otežano i usporeno, a koliki dio je zapravo na svojevrstan način “procvao” tijekom pandemije. Znamo da je veliki dio patio – sve vezano uz turizam i ugostiteljstvo, industriju zabave, konferencije, edukacije, sve vezano uz nekretnine i slično.

S druge strane, dio gospodarstva je osjetio pozitivan trend uslijed krize – primjerice, proizvodnja vezana uz pandemiju, uslužni sektor vezan uz digitalizaciju, prehrambena industrija, poljoprivreda, e-edukacije i slično. Državna intervencija utjecala je na zadržavanje radnih mjesta tijekom krize i olakšala kratkoročnu likvidnost, što je dobro i pohvalno. No, svima je jasno da to nije dovoljno i da će se hrvatsko gospodarstvo u nastavku godine suočiti s nizom izazova uslijed više nepovoljnih okolnosti.

Kako bi spriječila gospodarsku katastrofu, država treba voditi aktivnu gospodarsku politiku, usmjerenu na: pametno korištenje preostalih EU fondova, nastavak planiranih državnih investicija i zadržavanje razine potrošnje, nastavak digitalizacije države i smanjenje poreznog opterećenja poduzetnika. Sve četiri teme su zapravo povezane, a najveću priliku za dodatnu pomoć države vidim u pametnom korištenju preostalih EU fondova. Pri tome mislim na njihovo preusmjeravanje u poticanju onih grana gospodarstva gdje je to potrebno, ali i na EU fondove za javni sektor kroz koje država kao veliki potrošač (46,4% ukupnog bruto domaćeg proizvoda u 2018. godini) može potaknuti gospodarstvo.

Europska unija je olabavila pravila korištenja fondova s jedne strane, a Hrvatska ima veliku količinu neiskorištenih EU fondova s druge strane. Da nije bilo krize, velik dio tih sredstava bi propao, a sada ih imamo priliku iskoristiti. Koliko god to bolno bilo, ovo je prilika da smanjimo ovisnost o turizmu i da iskoristimo krizu za postavljanje temelja transformacije vlastitog gospodarstva.

Stručnjakinja ste za transformaciju i financijsko restrukturiranje. Kojim sektorima ‘’novo normalno’’ donosi restrukturiranje poslovanja?

Izvjesno je da će kriza imati dugoročne efekte i da će veliki dio gospodarstva morati proći kroz restrukturiranje, a mislim da nema uspješnog restrukturiranja bez transformacije. Naime, u sklopu transformacije tvrtke važno je redefinirati svrhu, preispitati poslovni model, odrediti koji segmenti poslovanja imaju budućnost, a koje treba napustiti. Isto tako, važno je transformirati i organizacijsku kulturu jer bez buy-ina kritične mase ljudi u organizaciji nema transformacije. Budući da je sve u gospodarstvu povezano, vjerujem da će brojni njegovi segmenti biti pogođeni krizom. Osim onih očiglednih kao što su turizam i ugostiteljstvo, promet, tržište nekretnina, sigurno će pogoditi i energetiku, građevinu te financijski sektor. Upravo je tu važna uloga države kao važnog potrošača da pametno iskoristi priliku s EU fondovima i ne zaustavlja strateške investicije sufinancirane europskim novcem.

Apsolon je dosad imao projekte u gotovo 20 zemalja. Mogu li hrvatski konzultanti konkurirati globalnim savjetničkim tvrtkama?

Apsolutno da. Veliki izazov s kojim se mi suočavamo na hrvatskom tržištu je da se u Hrvatskoj još često smatra da su strani stručnjaci bolji od domaćih. Pa tako imamo slučaj da nam Nacionalnu razvojnu strategiju i Strategiju razvoja poljoprivrede i izrađuje Svjetska banka, što je poražavajuće. To je kao da uprava neke velike kompanije prepusti izradu svoje strategije konzultantu koji istovremeno radi za desetak ili više njenih konkurenata.

Domaći konzultanti sigurno bolje poznaju situaciju u našem društvu i gospodarstvu, upoznati su s ustrojem države i jedinica lokalne samouprave što bi im omogućilo da lakše i kvalitetnije pripreme strategiju. Svoju konzultantsku karijeru sam započela u tvrtki Roland Berger u kojoj sam radila na projektima na tržištu Velike Britanije i Njemačke. Roland Berger je odličan primjer tvrtke koja je počela kao poduzetnik na njemačkom tržištu i nakon što se etablirala na domaćem terenu krenuo osvajati inozemna tržišta.

Naravno, Hrvatska se veličinom i snagom industrije teško može mjeriti s Njemačkom, no ono što od nje možemo naučiti je što to znači imati zdravi nacionalni ponos i kupovati hrvatsko i kad se radi o intelektualnim uslugama, odnosno domaćoj pameti. Apsolon, koji je ujedno i konzultant i poduzetnik, dokazao je u svojih 12 godina postojanja, u kojima smo imali neprekinut rast u prihodima i broju konzultanata te uspješno pomogli riješiti niz poslovnih izazova na hrvatskom i inozemnom tržištu, da je u Hrvatskoj moguće biti poduzetnik u industriji znanja.

Najveća smo hrvatska menadžment konzalting kompanija i zapošljavamo u grupi 60 ljudi. Upravo činjenica da smo i sami poduzetnik razlikuje nas od većine ostalih konzultanata na hrvatskom tržištu koji su ili dio globalnih savjetničkih tvrtki ili su boutique tvrtke do 15-ak zaposlenih. Zato bolje razumijemo probleme poduzetnika i startupa, a velikim tvrtkama možemo donijeti poduzetnički duh.