Nakon četiri godine u Zagrebu se, 8. i 9. lipnja, ponovno održava konferencija Future Tense, posvećena promišljanju budućnosti i mogućem razvoju društva i poslovanja u vremenima što dolaze. Cilj konferencije je postati središnja platforma za razmjenu znanja, istraživanja, primjera najboljih praksi i to okupljajući vodeće svjetske futurologe, kreatore javnog mišljenja, donositelje javnih politika uz neizostavni glas poslovne zajednice.

Među onima koji će u zagrebačkoj Laubi dati svoj glas s vizijom onoga što bi se moglo događati, posebno u razvoju i primjeni tehnologijâ, jest Mike Bechtel. Ovaj glavni futurolog globalne konzultanske kompanije Deloitte, znanstvenik, istraživač, pita se, uz ostalo, i hoće li nas tehnologija uskoro potpuno preuzeti pa ćemo svoje živote provoditi više online nego u stvarnosti, ali o važnosti inovacija u korporacijama da bi mogle opstati.

Bechtel upozorava i koje lekcije moraju biznis i cijelo čovječanstvo izvući iz disrupcije kakva je i aktualna pandemija koronavirusa.

Radite kao kao glavni futurolog u Deloitteu, jednoj od vodećih konzultantskih kuća u svijetu, koja ima ogranak i u Hrvatskoj. Čini se laskava pozicija, što točno obuhvaća?
Volim reći da su futurolozi zapravo potajno povjesničari. Mi se osvrćemo na trendove od prošlosti do sadašnjosti kako bismo projektirali vjerojatne buduće scenarije. Uvijek kažemo scenarije u množini.

Cinici i skeptici će vam reći da je budućnost nespoznatljiva – neprozirna. Optimisti, pak, da je kristalno jasna – transparentna. Mi smo naučili da je prozirna, tj. da možemo razaznati oblike i sjene, ali ne i fine detalje. No, to je dovoljno da poslovni čelnici iskoriste taj vjetar u leđa, izbjegnu prepreke i da sutra dođu na odredište, i to malo ranije od planiranog.

Bavite se i istraživanjem tehnologija koje će najvjerojatnije utjecati na budućnost poslovanja. Budući da je budućnost sama po sebi neizvjesna, koje bi to tehnologije najvjerojatnije mogle biti?
Prvo moram naglasiti kako nitko ne posjeduje kristalnu kuglu. Prošli sam tjedan razgovarao s klijentom koji me zamolio da mu opišem naš “telefoto objektiv u budućnost”. Razmislio sam o tome i rekao mu kako gradimo “dugi objektiv” korištenjem širokih leća.

Po cijelom svijetu tražimo nove tehnologije koje pokazuju znakove prelaska u “normalnu svakodnevnu upotrebu” tijekom sljedećih 10 godina. Jedna od najstarijih rečenica u našem području jest da budućnost već je tu, samo nije baš ravnomjerno raspoređena. Zbog toga težimo širokom pregledu sektora i tehnoloških kategorija diljem svijeta.

U američkoj Silicijskoj dolini događaju se stvari koje bi se, recimo, osiguravajućem društvu u Hrvatskoj učinile futurističnima. Ali, isto tako, postoje inovacije koje se događaju u cijeloj srednjoj Europi koje bi se činile futurističnima u Silicijskoj dolini. Zato je važno osvijestiti da dolazim u Zagreb ne samo kako bih vam govorio o budućnosti, nego kako bih o njoj nešto i naučio. Što se tiče tehnologija:

Naše istraživanje ukazuje na kontinuiranu evoluciju (prije nego revoluciju) duž istog pravca razvoja informacijske tehnologije koji postoji, vjerovali ili ne, još od 1840-ih. Kada su Charles Babbage i Ada Lovelace izumili prvo računalo prije više od 150 godina, naveli su tri osnovne komponente: Reader, Store i Mill.

Danas bismo to prepoznali kao korisničko sučelje, bazu podataka i processor (CPU), ili općenito rečeno: interakciju (interaction), računanje (computing) i informacije (information). Ono što je zanimljivo jest da je cijela povijest IT-a iznenađujuće stabilan niz evolucija duž te tri komponente.

Dakle, da odgovorim na vaše pitanje, sljedeća evolucija koja se odnosi na komponentu interakcije jest ambijentalna inteligencija. Neki bi to mogli nazvati VR, digitalna stvarnost, ili “Metaverse”, ali poanta je sljedeća: vjerojatno ćemo vidjeti udaljavanje od ekrana koji bivaju sve manji prema budućnosti u kojoj će digitalne informacije biti svugdje oko nas.

To može biti alternativna stvarnost (poput VR svjetova koje zamišljaju mnogi autori i prikazuju se u filmovima) ili može biti suptilnija “poboljšana” stvarnost, gdje, zahvaljujući pametnim naočalama ili čak pametnim lećama, možemo “ukrasiti” svoj fizički svijet digitalnim informacijama.

Što se tiče komponente informacija, sljedeća velika evolucija vjerojatno će biti eksponencijalna ili afektivna umjetna inteligencija. U posljednjih nekoliko godina umjetna inteligencija uči stvari koje bismo mogli smatrati STEM ili znanstvenim vještinama.

Navikli smo se na to da su mehanički umovi jednako dobri ili bolji od nas u matematici. Međutim, sljedeća prekretnica je sposobnost AI/ML-a da počne razlučivati i oponašati tzv. “meke vještine” poput empatije, karizme, kreativnosti ili čak duhovnost. Zvuči ludo, ali budućnost je obično takva. Nitko nije mislio da bi umjetna inteligencija mogla biti Gari Kasparov u šahu ili Lee Sedol u gou, sve dok se to nije dogodilo.

Konačno, na području računanja (computing), istraživanje ukazuje na nekoliko zanimljivih evolucija. Prva je ubrzanje decentraliziranog računalstva, poput blockchaina, Web 3.0, NFT i dr. Sve je veći senzibilitet da idemo prema “post-trust” društvu u kojem nitko od nas pojedinačno nije toliko pouzdan koliko smo svi mi zajedno.

Zauzvrat, “nepouzdane infrastrukture” izgrađene na blockchainima, označavaju odmak od tradicionalnih institucija i upravljanja prema decentraliziranim autonomnim organizacijama i pametnim ugovorima. Druga mogućnost je kvantno računalstvo koje, iako još na početku, predstavlja promjenu jednaku onoj prelaska s analognog na digitalno.

Rješavanje složenih problema pomoću fizike umjesto matematike pomalo je čudno. Čak je i fizičar Richard Feynman jednom rekao: “Nitko ne razumije kvantnu fiziku, čak ni kvantni fizičari.” No, poanta je ta da Quantum omogućava rješavanje nerješivih, teških problema u nekoliko sekundi umjesto stoljeća.

Čini se da se budućnost odvija pred našim očima da toga nismo dovoljno svjesni, ono što je bilo prije npr. 5 godina u tehnološkom smislu sad se čini kao da je bilo prije 50. Kao futuristu ima li vam smisla predviđati što bi moglo biti za sljedećih 10 pa i 50 godina?
Definitivno osjećamo kao da budućnost dolazi sve brže. Razlog tome je eksponencijalna funkcija, a mi ljudi jako se teško snalazimo u eksponencijalnim vrijednostima. Inovacije, točnije tehničke inovacije, javljaju se kao “promjene u postotku” iz godine u godinu. Poput složenih kamata na našim bankovnim računima, mali postotak povećanja svake godine rezultira sve većom krivuljom rasta.

Primjerice, 2008. godine imao sam 10 umreženih uređaja u svom domu. Da ste mi tada rekli kako ću godišnje povećavati broj uređaja za 20%, to bi zvučalo razumno, jer bi to značilo otprilike dva nova uređaja godišnje. Međutim, da ste mi rekli da ću imati 154 pametna uređaja u svojem domu do 2022. godine, nasmijao bih se toj ideji unatoč tome što je to ista brojka. To je moć eksponencijalne funkcije: precjenjujemo promjenu u kratkom, a podcjenjujemo promjenu u dugom roku.

Ima li smisla predviđati što će se dogoditi za 10 ili čak 50 godina? Ima. Iako moramo priznati kako budućnost postaje sve nejasnija što dalje idemo. Udaljimo se od prognostičara koji s pouzdanošću predviđaju određenu budućnost koja će se dogoditi na određeni datum. Iskreno, zato uvijek koristimo izraz “projiciranje budućnosti” umjesto “predviđanja budućnosti”.

Zamislite sve trendove (tehničke, društvene, ekonomske, itd.) od prošlosti do sadašnjosti kao snopove svjetlosti koji se lome kroz leću. Možemo s određenom sigurnošću reći kako će se linearne i eksponencijalne linije trendova nastaviti u vrlo bliskoj budućnosti. Međutim, kako vrijeme prolazi, lukovi se mijenjaju i kritički sudaraju na neočekivane i nepredvidive načine.

Slično poznatom leptirovom učinku gdje se leptirova krila u Zagrebu manifestiraju kao tornado u Tulsi u Oklahomi, ne možemo objasniti detaljnu varijabilnost “svih stvari”. Međutim, možemo razlikovati vjerojatno, moguće i apsurdno. Ovakvo razumijevanje mogućih scenarija od 10 (ili 50) godina je korisno za korporativne stratege koji žele rasporediti svoje vrijeme, talent i blago uz što manji rizik.

U vašem su fokusu i korporativne inovacije (corporate innovation). Koje su danas inovacije presudne da bi kompanija, iz bilo kojeg sektora, bila što više sigurna u opstanak u budućnosti?
Kao tehnolog, uzbuđen sam kao i svi oko sjajne nove tehnologije. No, po mom mišljenju, tehnologija je samo otmjena riječ za alat, a alati su korisni samo onoliko koliko zadovoljavaju naše potrebe. Svoje studente korporativnih inovacija podučavam tome da organizacije često počinju čekićem, tj. alatom.

Drugim riječima, smišljaju stvarno cool ideje (tehnologije) i izgrađuju poslovanje oko njih. Tek kasnije počnu ulagati vrijeme i energiju u potragu za problemima koje treba riješiti. Izumi pretvaraju novac u nove ideje. Inovacije pretvaraju nove ideje u novac. Zašto? Zato što se inovacije vode za potrebom. Dakle, kada razmišljam o najvažnijim inovacijama za osiguranje budućnosti neke tvrtke, manje razmišljam o “uređaju x” ili “uređaju y”, a više o “potrebi x” ili “potrebi y”.

Stoga, veliki problemi koji će obilježiti sljedeća desetljeća bit će problemi poput obrazovanja, nezaposlenosti, dugovječnosti, mentalnog zdravlja, klime, privatnosti i jednakosti. Hoće li biti velikih uspješnih inovacija koje uključuju sjajne čekiće kao što su blockchain, metaverse i AI? Naravno. ali samo u onoj mjeri u kojoj se koriste za rješavanje i zadovoljavanje najvažnijih potreba.

Jedna velika disrupcija u čovječanstvu i biznisu je i pandemija koronavirusa. Što mislite koja je najvažnija lekcija koju biznisi iz nje moraju izvući za bolje sutra?
Iako je lako reći kako je pandemija bila tzv. događaj “crnog labuda” za koji “nitko nije mogao predvidjeti da dolazi”, moramo se prisjetiti kako su mnogi pametni virolozi i biolozi dugi niz godina projicirali sve veću mogućnost, ili čak neizbježnost, globalnog virusnog događaja.

Dakle, prva lekcija je: Poštuj znanost. Iako podržavam poduzetnike i inovatore, znanstvenici su ti koji svoj život posvećuju učenju, otkrivanju istine pod svaku cijenu. Postoji inherentna vrijednost ulaganju u takve sposobnosti traženja istine bez obzira na njihovu financijsku profitnu maržu ili njen nedostatak.

Druga velika spoznaja kod mnogih mojih klijenata jest ta da nas je pandemija naučila kako se posao može obaviti bilo gdje te da se mijenja dinamika tržišta talenata iz zapošljavanja najbolje osobe unutar fizičkih granica (država, gradova) na zapošljavanje osobe koja je najbolja za posao bez obzira na to odakle dolazi.

Virtualni, hibridni rad dodatno je izjednačio globalno tržište rada. Iako će propisi malo kasniti za praksom, vjerojatno bismo mogli vidjeti ubrzani uspon virtualnog rada na globalnoj razini jer će sve više poslova postati digitalnima, a sve više će digitalnih radnika osloniti se na globalno tržište.

Obrazovali ste se i iz antropologije. Mislite li da je čovjek danas previše ovisan o tehnologijama, kao da je bez njih “nečovjek”? Je li moguće da se ljudska priroda toliko promijenila?
Dvije su strane ovog pitanja. Vezano uz antropologiju, prva strana se odnosi na kulturološki okvir “Istok protiv Zapada”. Prije nekoliko mjeseci održao sam govor u Aziji, pri čemu sam proveo određeno vrijeme uvjeravajući publiku kako, suprotno prikazima iz poznatih holivudskih filmova, roboti nisu zli i ne pokušavaju nam nauditi.

Povratnu informaciju koju sam dobio od svog klijenta, izvršnog direktora bila je da se u Aziji uređaji nikada nisu smatrali prijetnjom za ljude, nego kao pomagačima koji su milijune ljudi izvukli iz siromaštva u samo jednoj generaciji. To je bio trenutak poniznosti jer sam shvatio kako je popularni izraz “čovjek protiv stroja” možda kulturološki karakterističan samo za Zapad.

Dakle, kad pomislim na pitanje “Jesmo li u opasnosti da postanemo kiborzi?” sjetim se korisnog odgovora jednog svojeg kolege: “Oduzmite nekome njegov mobitel na osam sati i saznat ćete da već jesmo (kiborzi).”

Prošle smo godine u Deloitteu izradili izvješće o budućnosti umjetne inteligencije u kojem smo otkrili kako bez obzira na to jesu li uređaji oko nas (prijenosna računala, mobilni telefoni), na nama (pametni satovi) ili u nama (pejsmejkeri, senzori šećera u krvi, itd.), već se prilično puno oslanjanjamo na te tehnologije.

Ali, ne bojte se. Ranije sam rekao kako je tehnologija samo lijepa riječ za alat. Kao bivši antropolog, rekao bih vam da je naša vrsta oduvijek ovisila o našim alatima; o našoj sposobnosti da kreiramo svijet oko sebe kako bismo bolje zadovoljili svoje potrebe.

Naziv Homo Habilis, predak Homo Sapiensa prije 2,3 do 1,65 milijuna godina, znači “Handy Man” (eng. otprilike “majstor za sve”, op. a.). Ime je dobio po kamenom oruđu koje su izumili. Ako razmislimo o tome da smo dva milijuna godina ovisili samo o alatima za preživljavanje i napredak, onda gledajući kroz dugu leću, mi smo kiborzi već dugo, dugo vremena.