Predrag Pale izvanredni je profesor na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Zaljubljen je u mogućnosti koje tehnologija nudi za poboljšanje života i rada. Stalno nešto inovira i istražuje primjenu toga u praksi.

Strastveni je učitelj koji neprekidno traga za načinima da se složeno objasni na jednostavan način i da se ljepota prirode i tehnike, njihova intrigantnost približi ljudima, osobito mladima i da ih motivira da samostalno uče i istražuju.

Radeći na malim, srednim i velikim projektima primjene informacijske i komunikacijske tehnologije od građevinarstva do medicine, od financija do bibliotekarstva, uočio je kronični nedostatak znanja o upravljanju projektima, vođenju sastanaka, uvođenju promjena, rješavanju konflikata, pa je prvo sam stjecao ta znanja u uglednim svjetskim orgnaizacijama, a zatim počeo podučavati svoje projektne partnere, klijente, a zatim i opću publiku. Izumitelj je, sudski vještak za informatiku, čest pozvani predavač u Hrvatskoj i svijetu.

Iako se dugo vremena tvrdilo da će umjetna inteligencija (AI) povećati kvalitetu života ljudi, u posljednje vrijeme sve više stručnjaka ističe da će AI dodatno povećati nejednakosti u društvu. Zbog toga je, kažu, krajnje vrijeme da se poduzmu mjere da se to spriječi ili svede na ‘prihvatljivu’ razinu. Slažete li se s tom tvrdnjom te tko bi i što trebao poduzeti po tom pitanju?

Tehnologija nit’ je dobra niti zla. Sve je u tome kako ju ljudi koriste. Strojna inteligencija je specifična u odnosu na druge tehnologije jer se čini da čovjeka može zamijeniti u poslovima za koje smo mislili da ih samo ljudsko biće može obavljati, jer je potrebna ljudska inteligencija. Pored toga, računala danas mogu obraditi izuzetno velike količine podataka neusporedivo brže nego bi to mogli ljudi, pa se čini da nadmašuju ljudsku inteligenciju.

I zaista, u nekim poslovima računala obavljaju poslove i dolaze do “zaključaka” do kojih ljudi ne bi mogli. No, daleko je to od “super inteligencije” pa čak i “opće inteligencije” koja bi bila jednaka ljudskoj. Ali to ne znači da neka radna mjesta i zanimanja neće nestati, a na žalost ni da strojna inteligencija ponekad neće raditi na štetu nekih ljudi. No, to neće biti zato jer se “umjetna inteligencija” otela kontroli i preuzela vlast, već zato jer su to tako htjeli neki drugi ljudi, ili jer su tehnologiju koristili neodgovorno, ili jer ju nisu razumjeli.

I zato mnogi razmišljaju o tome kako spriječiti negativne posljedice koje može polučiti tehnologija. I jedna od mjera je legislativa, razni propisi koji bi ograničili korištenje tehnologije ili nametnuli stroga pravila.

Na žalost, ja tu nisam optimističan. Ne mogu se dosjetiti ni jedne tehnologije koju su ljudi prestali koristiti ili koja je zaista potpuno pod kontrolom. Čak ni nuklearno ili kemijsko oružje. Čini se da je rad na kloniranju ljudi zaustavljen, ali je veliko pitanje je li to zaista istina.

Sa strojnom inteligencijom je problem da se nju može istraživati ili razvijati bez sirovina koje se mogu pratiti, bez odašiljanja ikakvih “signala” koji bi ukazivali na nju. Iako za velike jezične modele poput Chat GPT, su potrebna velika i mnoga računala i mnogo električne energije, mnogo je mogućih primjena strojne inteligencije koja se može raditi i u dnevnom boravku. No, moguće je biti optimističan da će se krupna industrija, bogati i moćni, morati držati pravila i da će se moći nadzirati kako oni koriste tehnologiju.

AI je pomalo ušla u sve sfere života, pa tako i u obrazovanje. Na koji je način promijenila obrazovne procese, što je donijela dobroga, a što lošega?

Informacijska i komunikacijska tehnologija (IKT) prisutna je u velikoj mjeri u našim životima već 30 godina. Pa ipak se vrlo slabo koristi u formalnom obrazovanju, tj. nije ga izmijenila u bitnom. COVID-19 nas je natjerao da intenzivnije koristimo IKT u obrazovanju, ali to nije rezultiralo poboljšanim obrazovanjem. Običavam reći da je tehnologija pojačalo prakse, pa dobra praksa postane još boljom, a loša još lošijom. Tko god je otvorena uma, mogao je jasno vidjeti što sve, u metodičkom smislu, u načinu kako podučavamo, suštinski ne valja baš tijekom toga “kriznog obrazovanja” tijekom pandemije.

Ono što je dobro u tome da je strojna inteligencija na raspolaganju učenicima, je to da nas tjera da promišljamo o tome što je ono bitno što učenik treba znati jer nećemo moći izbjeći da trivijalne zadatke niže razine znanja učenici rješavaju koristeći se strojnom inteligencijom.

Moramo redefinirati ishode učenja i provjeru znanja na način da se usmjerimo na više razine znanja i kompetencija, a u svakom slučaju dominantno na primjenu znanja, a ne njegovu reprodukciju.

Je li ovaj galopirajući razvoj tehnologije prati i veća količina traženog znanja, tj. trebaju li danas stručnjaci usvojiti puno više znanja nego prije 20 godina? Koliko smisla danas ima klasično fakultetsko obrazovanje, treba li ga na neki način reformirati ili smo svi ‘osuđeni’ na cjeloživotno učenje?

Da, teško je vjerovati da je danas dovoljno pet godina da obrazujemo stručnjaka u elektrotehnici, ako je prije 70 godina trebalo četiri. Moja je procjena da je potrebno oko 12 godina. Naravno, nitko to ne želi platiti. Zato se sve nade polažu u “cjeloživotno obrazovanje”. To zapravo znači: “uči sam kako znaš”. Posebno u Hrvatskoj. Jer ustanove formalnog obrazovanja u proteklih 20 godina nisu napravile zapravo ništa da bi kvalitetno cjeloživotno obrazovanje bilo moguće. Poneki poslijediplomski studij nije to. Zapravo, pokazuje da ne razumijemo što je cjeloživotno obrazovanje.

Gospodarstvo, stručnjaci, zaposlenici trebaju “just-in-time” učenje, u trenutku i na mjestu kad im zatreba, u malim cjelinama, samoprovjeru znanja i male certifikate. Postoji pokušaj s “micro credentialsima”, ali sve se razvija neupotrebljivo sporo i opterećeno je administrativnim postupcima koji počivaju na temeljnom neshvaćanju, nedoživljavanju ili ignoriranju brzine kojom se znanost i tehnologija razvijaju. Stoga se na obrazovnom tržištu pojavljuju tečajevi neprovjerene kvalitete, nepovezani u veće cjeline, bez odgovarajuće samoprovjere i provjere kompetencija. Oni ne mogu zamijeniti kvalitetne programe cjeloživotnog učenja koje bi trebali ponuditi fakulteti.

Što se fakultetskog obrazovanja tiče i ono odavno čeka na suštinske promjene. Ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelome svijetu. Nitko ne zna točno ni što ni kako napraviti, ali postoje svijetli primjeri u svijetu koji istražuju i pokušavaju, na čijem bi iskustvu hrvatske visokoškolske ustanove, sveučilišta i prosvjetna vlast mogli učiti.

Fakultetsko obrazovanje je važno, jer treba dati dubinsko razumijevanje nekog područja. Za mnoga zanimanja ono nije potrebno, nego su potrebna praktična znanja. No za razvoj, a posebno za istraživanja, pa čak i “samo” za razvoj poslovanja ili društva, potrebno je dubinsko razumijevanje neke struke, a to treba pružiti fakultetsko obrazovanje. No, metode podučavanja koje se danas primjenjuju nisu više primjerene, a pitanje je jesu li ikad bile primjerene.

Previše nastavnika smatra da oni trebaju govoriti studentima umjesto da razgovaraju sa studentima, prezentiraju im probleme i vode studente da sami otkriju rješenje i steknu znanje. Previše ih misli da moraju što više toga ispričati studentima i da tada dobro podučavaju, a već odavno su istraživanja pokazala da je potrebno upravo suprotno: otkriti koji je to minimum, osnova koju studenti moraju dobro usvojiti, s kojom će moći dalje sami širiti znanje.

Već se dugo zna da učenje mora biti aktivno, da podučavanje mora biti usmjereno na učenika, da treba učiti na rješavanju problema i projekata, ali takve metode i nastavnici nisu ni u svijetu još u većini. Kod nas su rijetki i ne dobivaju ni odgovarajuću ni dovoljnu podršku svojih ustanova. Ni, studenti dobro ne reagiraju na nove metode jer je teško biti “bijela vrana”. Studenti su naviknuti na staru metodu slušanja i reproduciranja. Pogrešno su uvjereni da je vještina rješavanja standardiziranih, školskih zadataka, mjerilo njihova razumijevanja i stručne kompetencije. Kad ih se tjera samostalno učiti, biti aktivan, rješavati probleme, snalaziti se, to im je naporno i odbojno. Govorim o većini, o “korpusu” studenata” u Hrvatskoj.

Na žalost, ja ne vidim snage koje bi bile motivirane, sposobne i imale moć osmisliti i provesti transformaciju. Puno je strukturnih prepreka, od toga da se “kvaliteta” nastavnika na fakultetu zapravo mjeri njegovim znanstvenim, a ne nastavnim radom (jer poneka anketa i mehaničko brojenje aktivnosti u nastavi ne stvaraju kvalitetnu nastavu) pa do opće klime u društvu u kojoj se čini da znanje nema prepoznatu vrijednost.

Mi čak nemamo ni jedan dokument koji bi mladom nastavniku rekao što čini dobrog nastavnika, a o sustavnom obrazovanju, mentorstvu, praćenju i nagrađivanju, te probiru kadrova koji će biti dobri nastavnici uopće nema riječi. Volio bih saznati koje visokoškolske ustanove u Hrvatskoj imaju strateški plan usavršavanja nastavnih metoda, regrutiranja i zadržavanja najboljih nastavnika, sustavan rad na njihovu razvoju, stvaranje uvjeta, nagrađivanju i da je to strateški cilj ustanove u koji se onda ulažu i proporcionalni novci.

Vaša teza je da se u obrazovanje treba više uključiti emocija, pogotovo kod inženjera. Možete li pojasniti što će ona inženjeru, koje benefite će dobiti njome?

Na svakom poslu su važne emocije. Klijenti, kupci i korisnici ne žele robote već ljude, tople i susretljive, motivirane profesionalce. A ni zaposlenici ne žele preživljavati radno vrijeme, već voditi radostan, inovativan, optimističan život i kad su na poslu. Zato su emocije važne, svakome.

Drugi je razlog to što inženjeri smišljaju rješenja za nove probleme, i stvaraju potpuno nove proizvode. A kreacija bez emocija nije moguća. Bez pozitivnog uzbuđenja, nade, prekoračivanja granica poznatog, hrabrosti, rizika, imaginacije, nema kvalitetnih novih ostvarenja.

I treći razlog zašto emocije treba svjesno uključivati u inženjersko obrazovanje su korisnici tih rješenja, novih proizvoda i usluga. Bez razumijevanja emocija korisnika, dok se nadaju kad posežu za novim proizvodom, dok ga koriste, dok imaju problema u korištenju nije moguće napraviti dobar proizvod, uslugu ili rješenje.

Kako po pitanju obrazovanja stoji Hrvatska, stvaramo li dovoljno kvalitetnih stručnjaka i kako oni mogu utjecati na budućnost zemlje?

Cijeli svijet nema dovoljno stručnjaka, gotovo ni u jednom području. Bitno je razumjeti da nije dovoljno samo stvarati veliki broj stručnjaka, već da je ključna kvaliteta. Velika je opasnost da se glad “tržišta” zadovoljava na račun kvalitete “proizvoda”.

A još je važnije shvatiti da ključ uspješnosti neke zemlje je isključivo u stručnjacima. Nema te politike, nema tih investitora koji mogu jednu zemlju učiniti dobrim mjestom za život. To mogu samo stručnjaci. Ali bitno je i to da oni koji donose odluke i vode zemlju slušaju stručnjake i ne miješaju im se u posao, zaključke i odluke.

Najočigledniji primjer što se događa kad nije tako je kad vidite na što nam liče gradovi u kojima se divlje gradi, potpuno ignorirajući struku koja se zove urbanizam. Ne vodi se računa ni o “trivijalnim” stvarima kao što je infrastruktura: stambeni blokovi nemaju dovoljno energije, vode, parkirališta, pristupnih cesta, pa je pomalo suvišno govoriti o tome da susjedu gledaju u tanjur, ne vide sunca, nema dovoljno zelenila, parkova, vrtića, škola, ambulanti ili o bilo kojoj kvaliteti stanovanja i života.

Na žalost, to ignoriranje struke, stručnjaka, znanja i iskustva je prisutno u svim područjima života i svim strukama. Badava je imati stručnjake ako se njihova stručnost ne koristi u planiranju i donošenju odluka.

Jedan od glavnih problema Hrvatske, ali i većine zemalja u svijetu, je negativan demografski trend. Dodatni naš problem je i odlazak mladih ljudi, među kojima je i velik broj visokoobrazovanih stručnjaka. Postoji li način da to spriječimo ili se trebamo okrenuti tome da privučemo strane stručnjake?

Migracije su prirodne, normalne, pa i potrebne. Naši mladi ljudi bi još za školovanja trebali “vidjeti svijeta”. Mnogi bi tad uvidjeli koliko je lijep i dobar život u Hrvatskoj. A oni koji su uvjereni da im je negdje drugdje bolje, oduvijek su odlazili, čak i kad se to nije moglo lako ili nije smjelo. Ključno je osigurati da ljudi mogu kvalitetno živjeti, raditi i stvarati. Smatram da posao vlade uopće nije stvarati radna mjesta. Posao vlade je učiniti da je raditi poželjno, da je raditi lagano u administrativnom smislu, da davanja na izrađivanje stolice nisu veća nego na uvoz stolice, a prije svega da je stvaranje novih poduzeća, poslovanja i radnih mjesta lagano, s minimalnom administracijom. Tada će mladi stvarati nove poslovne poduhvate, a stranci doći raditi u ovu predivnu zemlju dragih ljudi.