Dva igrača. Naizgled ni po čemu slična. Termini meča gotovo simultani, ulozi – hazarderski. Deset godina kasnije svaki iz svog „okršaja“ izlazi s ‘pečatom’ perjanice svoje klase.

Priča je to o dva moćna imena, jednom globalnom, antologijskom, drugom hrvatskom, mladom. Na prvu teško spojiva. Ali….

Alan Sumina sa Zoranom Vučinićem Nanobit je formalno osnovao 2008., ali s radom su u praksi počeli godinu kasnije. Iste te godine globalna ikona – njemački Porsche, svijetu je prvi put predstavio svoj naum koji je podigao mnoge skeptične obrve – sportski automobil s pedigreom direktorske limuzine.

Za prvu dvojicu tada su govorili da su „samo klinci“. Za njemačku kompaniju kojoj se pola svijeta desetljećima „klanja“ da je – skrenula s uma. Krajem kolovoza 2020. predsjednik Uprave Porsche AG-a otkrio je novo izdanje Panamere. Desetak dana kasnije Nanobit objavljuje da ga je preuzeo švedski Stillfront transakcijom teškom 150 milijuna dolara.

„Porsche je postao ikona stvarajući antologijske sportske automobile. Ali zajamčenoj slavi unatoč usudili su se u jednom trenutku proširiti na druge segmente svoje branše, a to nitko nije očekivao. Njihova Panamera po meni je izraz ogromne hrabrosti. Izaći na tržište s takvim automobilom za brend isključivo sportskog renomea bio je rizik. I čista odvažnost.

Takvo propitkivanje ustaljenih normi i razbijanje svojevrsnog statusa q na tržištu prometnulo se u strategiju koju Porsche nastavlja slijediti. To se vidi i po Taycanu, njihovom posve električnom sportskom automobilu kojim su, kao i s Panamerom, porušili sve predrasude kojima su ih zapljuskivali. Taj se brend nikad nije libio ulaziti na nova tržišta i transformirati ustaljene norme.

To je ono što mi se sviđa kod Porschea jer smo i s Nanobitom na neki način po takvim pravilima ‘igrali’ kada smo se odlučili graditi gaming startup u dominantno muškoj branši upravo na igrama za žene. I nas su u čudu gledali uvijek s istim pitanjem ‘pa zar žene igraju igre toliko da se na tome isplati graditi biznis i egzistenciju?’.

Ali nastavili smo po svome. Zato mislim da je ta hrabrost i otvorenost prema eksperimentiranju, rizicima unatoč možda ono što vidim kao zajedničke vrijednosti u usporedbi s Porscheom“.

Priča mi ovo suosnivač Nanobita Alan Sumina u kabini nove Porsche Panamere, unaprijeđenog izdanja njezine druge generacije i prvog primjerka koji je u izvedbi 4S Sport Turismo stigao na hrvatske ceste.

Trebao je to biti test ovog automobila čiji brend Sumini ni privatno nije stran. Ali ne iskoristiti Panamerinu izvrsnost za razgovor o Nanobitu, simbolu hrvatske pameti i upornosti mladih entuzijasta koji su iz ničeg stvorili jednako izvrsnu poslovnu priču bila bi propuštena prilika.

15.01.2021., Zagreb – Test automobila Porsche Panamera 4S. Alan Sumina, osnivac tvrtke Nanobit.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Nikad se nisi libio reći da je Hrvatska premala za jaču prisutnost globalnih igrača. Ali, ipak svjedočimo ozbiljnijim inozemnim investicijama u naš tehnološki sektor. Uostalom, sjedimo u Porscheu, a Porsche već „sjedi“ u Zagrebu. Znači li to da se nešto ipak pokrenulo nabolje ili je to i dalje dominantno rezultat upornosti pojedinih entuzijasta u hrvatskom poduzetništvu?

Ono što danas vidimo rezultat je desetogodišnjeg rada koji donedavno nije bio vidljiv. No, posljednjih godina pokreće se puno novih i uzbudljivih stvari koje nisu toliko medijski prisutne, ali će u nadolazećem razdoblju izlaziti na vidjelo, baš poput Infobipa, Infinuma, imac Automobila, Photomatha, Nanobita… To je kao kad promatraš santu leda i vidiš tek vrh iznad površine dok se ispod nje širi nešto što još nije došlo u prvi plan. I zato sam optimističan po pitanju nacionalnog IT sektora. Mislim da je riječ o jednom od najzdravijih segmenata hrvatskog gospodarstva. Primjeri koji ste naveli samo su potvrda da se može, da netko izvana takve biznis priče cijeni i valorizira.

Ti i brojni kolege ističete da se IT scena u Hrvatskoj razvija ne zahvaljujući poticajnom temelju za poduzetništvo, već nedostatku istog unatoč.

Priča se na IT sceni odvija neovisno o državi. Ali ionako uvijek ističem – država nam ni ne treba pomagati, važno je samo da ne odmaže.

A čime najviše odmaže u ovom trenutku?

Nekoliko aspekata je u Hrvatskoj dosta nejasno, zamagljeno. Recimo – pravosuđe. Svaki inozemni ulagač u startu se pita zašto uložiti u zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira. To je golem problem i u puno slučajeva bude presudan u odustajanju, a znam to iz nekih prethodnih razgovora u kojima je dominantno bilo upravo nepovjerenje potencijalnog investitora u hrvatsko pravosuđe.

Istina, stvari se popravljaju otkad smo dio EU, ali moramo shvatiti da svaki investitor prije svega želi zaštititi svoje ulaganje. A to ne može ako će, primjerice, godinama čekati na rasplet mogućih sporova i slično. Doduše, investitori znaju doskočiti preprekama poput ovih. Primjerice, u našem partnerstvu sa Stillfrontom za potencijalne sporove nadležan je sud u Londonu. Kod svih većih transakcija uobičajeno je da se traži takva pravna sigurnost u startu, i time se investitori štite da ne budu pošto poto primorani ovisiti o pravosuđu u Zagrebu.

Druge stvari, priznajem, idu nabolje, prije svega porezna politika. Prije 4-5 godina bila je izuzetno neprijateljska prema poduzetnicima u IT-ju jer je maltene penalizirala veće plaće. Sada su stvari poboljšane, ali mislim da itekako ima prostora za daljnja poboljšanja.

Jeste li u Nanobitu iskoristili porezne benefite, primjerice o izdašnijem, neoporezivom iznosu nagrada zaposlenima?

Da. Sve smo iskoristili kako bismo maksimalno platili svojim ljudima. I to je primjer zbog kojeg kažem – ne trebamo pomoć države, nitko ne traži financijske potpore, ali tražimo da ne komplicira, već da kreira poticajniji okvir kako bismo vlastitim novcem i poslovanjem učinkovitije baratali. I da na taj način olakša investicije, a mi ćemo ih svojim radom privući.

IT sektor je ‘zvijezda dana’ u Hrvatskoj. Može li taj ‘hype’ imati dugoročan rok trajanja? Znamo da ‘visokoturažne mašine’ imaju vrlo delikatan vijek?

Teško je to pitanje. Ne znam kako će se stvari odvijati u budućnosti, ponajviše zbog činjenice da IT dominantno ovisi o talentima, a naši se ljudi i dalje iseljavaju, makar ne toliko intenzivno koliko u ono prvo vrijeme nakon ulaska u EU. Poanta IT-ja je imati talente. Naša branša nema zalihe roba, nema skladišta, nekretnine… Jedino što u toj priči imaš su ljudi. Oni su ‘the’ resurs. Dok god imamo ljude koji će ostajati u Hrvatskoj i ovdje razvijati svoje biznise, na održivim smo temeljima.

I naravno da je tu dragocjen svojevrstan suport u smislu uzora koji pokazuju – evo, ovaj nije sve pokrao u privatizaciji, nije dobio sve na srebrnom pladnju, već je stvorio vrijednu firmu od ničega i prodao ju za sto milijuna nečega. Dok god ljudima koji imaju potencijala za IT možemo pružati primjere da je to moguće i dok god oni ostaju u Hrvatskoj, priča o domaćem tehnološkom sektoru bit će održiva. Država se tu samo treba maknuti s puta i nastojati širiti pozitivnu sliku da se u poduzetništvu na pošten i moralan način može uspjeti.

U jednom od svojih prvih velikih intervjua, upravo za Poslovni dnevnik, izjavio si: ‘Za Nanobit će raditi najveći talenti svjetske gaming scene’ . Jeste li uspjeli?

Imamo ljude koji su respektabilni u našoj branši i koji su prije Nanobita radili za daleko veće tvrtke poput primjerice Zynge, Wargaminga… Da budem iskren, volio bih da je više takvih slučajeva. A opet, prije pet godina nismo imali nijednog, a sada ih je sedmero. Dakle, ide na bolje, ali puno je tu još za učiniti. Hrvatska je brendirana kao zemlja za odmor, ne za rad. Naprosto nije na glasu kao mjesto u kojem možeš ostvariti neku ‘brutalnu’ karijeru. I to je jedan od razloga zašto nam je toliko izazovno privući top talente iz inozemstva.

No, ova je pandemija u neku ruku olakšala stvari po tom pitanju, nametnuvši remote working kao realnost daleko brže nego što bi to postao bez nje. Neke ljude iz drugih zemalja zapošljavamo upravo zahvaljujući tome što neće morati doseliti u Zagreb. Covid je apsolutno proširio ‘bazen’ stranih IT-jevaca koji bi mogli i htjeli raditi za nas.

Znači li ulazak Stillfronta da IPO više nikako nije na horizontu?

Po meni on više nema smisla s obzirom na to da smo dobili dionice Stillfronta koji kotira na burzi u Švedskoj i samim time već jesmo na tržištu kapitala, samo ne kao jedna kompanija već konzorcij od 17 tvrtki. Te dionice imaju neku vrijednost na koju i sami utječemo svojim radom. Naravno, ne u onoj mjeri u kojoj bismo utjecali da smo jedini u tom burzovnom paketu, ali opet dovoljno da nam je itekako u interesu dati sve od sebe. Time je zapravo izbjegnut samostalni IPO.

Je li takva kombinacija bila jedan od razloga zbog kojeg ste prihvatili ponudu Stillfronta?

Kao prvo, za vrijeme prvog vala pandemije bilo je gotovo nemoguće odraditi IPO jer je sve bilo zatvoreno. U Nanobitu smo i prije vrlo intenzivno pričali o IPO-u u Švedskoj ili u Londonu. Bili smo tamo na sastancima s bankarima, ali nekoliko je detalja tu bilo odlučujuće. Kao prvo, London odnosno UK izlazio je iz EU i tu je naprosto bilo previše nepoznanica i neizvjesnosti. Drugo, IPO je izuzetno skup, zahtjevan i dug proces. Izlazak na stranu burzu nije brzopotezan manevar, pripreme znaju trajati i godinu dana, i općenito je riječ o iscrpljujućoj operaciji. Osim toga, bilo bi teško doći kao nepoznata kompanija u Švedsku i tamo razvijati priču ponovo od nule, dok s druge strane na njihovoj burzi postoje igrači koji već imaju ozbiljan renome među investitorima. Naprosto sam zaključio da je za nas bolji put ući na burzu preko kompanije koja je na njoj godinama i tako dobiti kombinaciju obje stvari – keša i dionica. Istodobno smo sa sebe posredno maknuli teret vođenja javne kompanije i kompliciranog IPO procesa.

Je li Nanobit realno imao kapaciteta da sam odradi kompletan IPO?

Imao je. Nanobit je stvarno imao dobre potencijale za odraditi IPO i vjerojatno bismo ga uspješno proveli. Ali na kraju priče smo shvatili da nam dugotrajnost procesa može biti prerizična. Naime, u IT-ju sve se vrti jako brzo, a ti si godinu dana u pripremama za IPO. I dok si fokusiran na taj burzovni manevar, tržište se može promijeniti, a u tom slučaju sve kalkulacije i planovi postaju upitni, a potrošili ste puno vremena i novca.

Ulazak investitora u Nanobit podrazumijeva i mogućnost „exita“ tebe i Zorana kao osnivača. Što bi se trebalo dogoditi da „zaključate“ urede u Nanobitu i krenete u neku novu priču?

Pa praktički smo taj exit, gledano s financijske strane, već napravili aranžmanom sa Stillfrontom. Kompaniju smo prodali, ostatak udjela će također biti prodan za dvije godine. Međutim, nemamo plan još napustiti Nanobit, vidjet ćemo koliko dugo. Mislim da ćemo ostati nekoliko godina. Makar, nikad se ne zna. No, sada planiramo ostati. Ne znam što bi se moralo dogoditi da se to promijeni.

Bilo kako bilo, ozbiljan novac si zaradio. Da ga sad želiš oploditi, u što bi uložio?

U startupe koji se bave umjetnom inteligencijom i one koji razvijaju inovativne platforme. Nisam radio ozbiljno istraživanje hrvatskog startup tržišta, ali to su svakako generalne teme koje nose velike mogućnosti koje će mnogi materijalizirati. Uz to, mislim da će golem impact imati zelene tehnologije.

Nakon ulaska Stillfronta priznao si da osnivači u procesu akvizicija znaju biti itekako tašti. Pa koliko ste si taštine ti i Zoran priuštili?

Angažirali smo profesionalne investicijske bankare koji su zapravo služili za komunikaciju s investitorom.

Hoćeš reći kao ‘tampon zona’?

Pa zapravo da, i to je jako bitno. Da si ne lažemo, ljudi u takvom procesu znaju postati iracionalni jer jako malo osnivača uopće dođe u poziciju prodati svoju firmu, a ako se u njoj i nađu rade to vjerojatno jednom u životu. I tada se može dogoditi da neke prijašnje sumnje i frustracije dođu pretjerano na vidjelo, a to može ugroziti sam proces. I tu na scenu stupaju investicijski bankari koji pomažu da se sve odvije do kraja. U našem slučaju komunikacija i sve što uz ovakve aranžmane ide bila je vrlo profesionalna, nismo se oko ničeg puno ‘svađali’

Niste se puno cjenkali?

Ne bih baš rekao da se nismo cjenkali, ali oni su bez pretjeranih poteškoća prihvatili sve naše prioritete, a i mi njihove. Nisu komplicirali. Da jesu, proces bi možda trajao i godinu-dvije, a sve smo riješili za dva tri mjeseca.

Kada ste saznali da vas Stillfront „snima“? Kakav je osjećaj kad shvatite da ste možda pred poslom života?

Nismo mi to baš tako gledali. Doživjeli smo to kao ‘business as usual’ uz stav – ok, ako nas oni neće kupiti, nema veze – profitabilni smo i rast ćemo pa će možda biti i drugih ponuda. Nismo se zanosili da je to ‘sad ili nikad’ scenarij.

Priznao si da je bilo i izdašnijih ponuda. Znam da ne možeš poimence reći čijih, ali molila bih da nam barem okvirno otkriješ iznos najveće ponude?

Bila je nešto veća, ne mogu otkriti točnu brojku jer nas veže NDA (non-disclosure agreement), ali govorimo o rasponu od 10 do 20 milijuna dolara više. Dakle nije riječ o drastično većem iznosu, tipa dvostrukog.

Pa teško da bi dvostruki odbio?

A mislim, gle… (smijeh). Znaš što, novac je do neke razine važan, naravno, ali važno je i to kako je ugovor koncipiran i mehanika po kojoj će se taj kapital raspodijeliti. Bilo nam je izuzetno važno da dobijemo dionice tvrtke koja nas kupuje i samim tim dodanu vrijednost koju ćemo ostvariti vjerujemo li u ono što radimo pa svojim uspjehom automatski osiguravamo potencijal boljeg performanja tih dionica na tržištu. Stillfront i dalje ima puno potencijala za rast, a to je sada i u našem interesu.

Izjavio si da nikad nisi radio za nekog. Nakon više od 10 godina u biznisu koji si sam „stvorio“, kada sad razmisliš o svemu, je li to blagoslov ili prokletstvo?

Nijedno ni drugo. Ni sad nemam osjećaj da radim za nekoga. Naravno, nakon realizacije prodaje dužni smo izvještavati vlasnika, ali to ne znači da meni netko kaže ‘moraš napraviti to i to’. Naša priča ne funkcionira tako.

Na kraju krajeva, i dalje smo suvlasnici Nanobita, a imamo udjele u matičnoj kompaniji i s njom dijelimo isti interes.

Izvještavanje je zato zapravo prilika da dobijemo neke informacije, podijelimo i suprotstavimo mišljenja, a ne da nam netko naređuje što i kako raditi, tako da je u neku ruku u tom smislu u Nanobitu po starom. A što se šefova tiče, pa uvijek imaš nekog šefa. Šefovi su ti tvoje tržište i tvoji kupci. Ako oni nisu zadovoljni, sve ti je uzalud.