Prema procjenama UN-a 2100. godine na Zemlji će živjeti 10 milijardi ljudi, s u usporedbi s nekim drugim vremenima, njih čak 80 posto trebalo bi živjeti u urbanim gradskim sredinama.

Posljedice takvog rasta broja stanovništva mogle biti nedovoljno hrane, vode i energije, uz neizbježne klimatske promjene. Stoga je, kako bi se ipak dramatična predviđanja ponešto ublažila, ravnoteža između društvenog i ekonomskog razvoja postala imperativom 21. stoljeća. Tu je koncept pametnih gradova već postao dio naše budućnosti, a obećava da će naš život učiniti prikladnijim, sigurnijim i održivijim. U tim porivima postavlja se pitanje centričnosti odnosno uključenosti čovjeka u donošenju odluka o njihovoj i budućnosti njihovih potomaka.

Privatni interesi
Ekonomski, stakeholderi u projektima koji za cilj imaju promicati koncept pametnih gradova jesu političari, konzultanti, akademici i tehnološke tvrtke. Međutim, najznačajnija skupina dionika često nedostaje, a riječ je o običnim građanima koji će morati živjeti u tim transformiranim gradovima. Posljedično, strategije i projekti previše se usredotočuju na tehnologiju, a nedovoljno na stanovnike gradova. Ovo je pitanje već pokrenuto u akademskim krugovima, a istraživanja pokazuju da još uvijek postoje nedostaci i kontradikcije u vezi istinske orijentiranosti prema stanovnicima. Nameće se činjenica da su orijentiranost prema stanovnicima i građansko angažiranje odlučujući faktori uspjeha za svaku transformaciju pametnog grada. Bez građana u fokusu, investira se u usluge koje oni ne žele i neće koristiti.

Ako donositelji odluka ne promijene trenutačnu putanju, vidjet ćemo više protesta sličnih onima u Torontu ove godine.  Tržište pametnih gradova ubrzano raste prema predviđenih 158 milijardi dolara investicija i vrijednosti u 2022. godini, a mnoge zainteresirane skupine se nadaju da će profitirati od toga. Nije samo profitabilno za tehnološke tvrtke da razviju hardver i softver, već i da ponude dodatne usluge. Između ostalog, većina gradova nije u stanju nositi se s novostečenim prilivom podataka, zbog čega gradske vlasti traže pomoć u privatnom sektoru. Zbog nedostatka kvalificiranog IT osoblja, cyber sigurnost je također često vanjska. Zbog popularnosti pametnih gradova, donositelji političkih odluka mogu koristiti pametne gradske projekte za brendiranje, dok potiču ulaganja.

Nažalost, u politici postoji ogroman jaz u znanju o tehnologiji, koji koči razvoj razumnih strategija. Nedostatak znanja nadoknađuje se traženjem pomoći od trećih strana koje bi mogle imati vlastiti plan. Ta ovisnost o privatnom sektoru potiče pozitivno jačanje bliske suradnje između gradskih vlasti i poduzeća, što dovodi do još veće isključenosti građana. To potvrđuju i analize koje govore da orijentiranost prema stanovnicima i angažman građana igraju samo manju ulogu. IESE Cities in Motion Index iz 2018. predstavili su dobro osmišljeno rangiranje gradova i naveli da je suradnja (između, primjerice, stanovnika i uprave, javno-privatnog partnerstva i između gradova) ključna za uspjeh, ali iako se nazire orijentiranost prema stanovniku, angažman građana pri odlučivanju o projektima još nije primjereno uključen.

Pametne gradske ljestvice trebale bi početi istraživati i koristiti pokazatelje kao što su postojanje platforme za digitalnu suradnju, angažman izvan mreže, postotak ispitane gradske populacije, predstavnike zajednice u upravljačkim odborima, uvođenje kontinuiranih povratnih informacija od strane građana itd. Nadalje prema navodima Viktora Webera za Svjetski ekonomski forum, rangiranje pametnih gradova trebalo bi se usmjeriti pokazatelju orijentiranosti prema stanovniku. Kada se ne odražava važnost centričnosti na ljestvici, ona postavlja lažne poticaje i pogrešne primjere za buduće pametne gradske projekte.

Grad Montreal angažirao je svoje građane kroz četiri ankete, sastanke i posvećenu telefonsku liniju kako bi informirao o svojim pametnim gradskim ciljevima i prikupio ideje od građana. Ukupno je prikupio podatke od 7601 stanovnika, što je manje od 0,0045% gradske populacije. U tom slučaju očigledno je da bi nereprezentativni udio stanovništva mogao utjecati na život svih stanovnika. Stoga je potrebno znanstveno reprezentativnije prikupljanje podataka. Nadalje, povratne informacije i generiranje ideja od građana treba se kontinuirano poticati i prikupljati, a ne samo u određenim fazama projekta. Namjenska telefonska linija u Montrealu dovela je do više od milijun točaka podataka koje su otkrile želje i probleme svojih građana. Uglavnom se radilo o cestama, parkovima, smećima ili uličnim svjetiljkama. 

Interdisciplinarni upravni odbor
Dok tehnolozi raspravljaju o umjetnoj inteligenciji, analizi podataka, senzorima, robotici ili blockchainu u kontekstu pametnog grada, čini se da stanovnici definiraju pametan grad s manje pozornosti na tehnologiju. Stoga je važno uspostaviti zajedničku osnovu kada je riječ o definiciji pametnog grada i obrazovati građane o digitalnim tehnologijama. Obrnuto, pametni gradski upravni odbori moraju bolje uključiti probleme, želje i potrebe svojih stanovnika. Gradovi kao što su Stockholm, Reykjavik, Amsterdam i Kopenhagen imaju platforme za sugestije povezane na njihovoj web stranici ili nude aplikacije kroz koje stanovnici mogu pružiti informacije o gradskoj infrastrukturi i okolišu.

Ipak, ti komunikacijski alati imaju tendenciju da isključuju ljude koji nisu digitalno-pismeni, poput starijih ili jednostavno manje informiranih stanovnika, što dovodi do digitalne pristranosti. Osobe koje su digitalno pismene i zainteresirane mogu nesrazmjerno doprinijeti strategiji pametnog grada. Stoga su nam potrebni i kućni posjeti i posvećene offline dodirne točke koje se komuniciraju u lokalnim novinama i pismima.  Građani bi također trebali imati kontinuirani izvanmrežni i on-line pristup sustavu glasovanja za prijedloge projekata, odabir i financiranje. Vlade bi prema navodima Svjetskog ekonomskog foruma također trebale ulagati u stalno zaposlene osobe koje mogu inicirati i upravljati pametnim gradskim projektima. To bi trebao biti raznolik tim inženjera, računalnih znanstvenika, statističara, biologa, psihologa, društvenih znanstvenika, odvjetnika, građevinskih inženjera, zdravstvenih stručnjaka, učitelja i drugih koji bi mogli stvoriti uravnoteženu i stručnu pametnu gradsku upravu.

Takav multidisciplinarni tim bio bi manje ovisan o vanjskim konzultantima i korporativnim partnerima, što bi omogućilo bliži i manje pristran dijalog sa stanovnicima.Weber ističe kako donositelji odluka o pametnim gradskim projektima trebaju uključiti reprezentativnu skupinu stanovnika svog grada u svoje ideje, razvoj strategije i provedbu projekta. Preporučuje se provedba opsežnih anketa, fokus grupa i intervjua. Projekti koje stručnjaci smatraju izvodljivima, trebali bi biti zajednički razvijeni s uskom povratnom spregom od javnosti.

Uz to, komunikacija bi trebala biti transparentna i interdisciplinarni upravni odbor trebao bi biti pristupačan. Gradovi bi trebali pružiti digitalno obrazovanje i stvoriti svijest kako bi svaki stanovnik shvatio kako je definiran pametan grad i kakve bi implikacije to moglo imati – kao što su, primjerice, održivost, sigurnost, troškovi i privatnost. Poslovni partneri trebaju biti transparentno odabrani, ne samo prema cijeni, nego i prema korištenju podataka, sigurnosti, održavanju i održivosti uz ostale metrike.

"U konačnici, gradovi se grade za generacije ljudi, a ne za komercijalne interese tvrtki ili ambicioznih političara koji žele ostaviti svoj trag. Iako se grad može plasirati kao pametan ili koristiti inovativne tehnologije, i dalje bi bio glup ako bi zanemario svoje ljude i okoliš. Da bismo ispunili obećanje o svijetloj urbanoj budućnosti, treba razmisliti o tome kako dizajniramo pametne gradove i istinski slijedimo strategiju: prije svega stanovnici", zaključio je Viktor Weber za Svjetski ekonomski forum.