Podaci su danas među najvrednijim resursima. Njihovo prikupljanje i obrada uvelike mogu olakšati život. Usto, na temelju podataka mogu nastati novi proizvodi i razne usluge.

Procjene za EU govore da tržište otvorenih podataka vrijedi 325 milijardi eura. U Hrvatskoj se ta procjena kreće oko 500 milijuna eura, otkriva Zoran Luša, stručnjak za otvorene podatke i vlasnik Zoogle savjetovanja.

“Procjene EK govore da bi na temelju otvorenih podataka moglo biti otvoreno oko 25.000 radnih mjesta, a u Hrvatskoj oko tisuću”, ističe Luša. Međutim, ovaj potencijal može biti iskorišten jedino ako su podaci uistinu dostupni za korištenje i obradu. A situacija u Hrvatskoj nije baš najbolja.

Niska upotrebljivost
Pristup javnim podacima država je pokušala povećati i olakšati pokretanjem portala otvorenih podataka 2015. godine, a kojim upravlja Središnji državni ured za razvoj digitalnog društva. No privatni sektor slabo, ako uopće, koristi te podatke. Javnim podacima služe se tek pojedine udruge.

“Na portalu otvorenih podataka ima oko 2000 skupova podataka. Rekao bih da je trećina ispodprosječne kvalitete, trećina prosječne, a trećina dobre kvalitete”, ističe Luša koji je prije odlaska u privatni biznis osam godina radio u Upravi za e-Hrvatsku Ministarstva uprave. Kao primjer dobre prakse navodi Državnu geodetsku upravu koja je, kaže, u posljednjih nekoliko godina otvorila mnogo geoprostornih podataka.

No s njim se ne bi složio Marko Rakar, poduzetnik koji na svom blogu često objavljuje razne podatke. “Setovi na stranici otvorenih podataka uglavnom su besmisleni. Njihova je upotrebljivost niska, a ažuriraju se rijetko ili nikada. Postoje institucije koje imaju vlastite otvorene podatke kao i institucije koje daju više ili manje uvida u njih, no mnogi doista bitni setovi podataka su nedostupni i nerazumno skupi”, ističe Rakar.

I dok Luša Državnu geodetsku upravu navodi kao pozitivan primjer, Rakarovo je iskustvo s njima upravo suprotno. Objašnjava da ova institucija koja vodi evidenciju adresa, ali i katastar nekretnina, registar zgrada…, u Hrvatskoj svoj adresar naplaćuje čak 35.000 eura. Rakar navodi njihov primjer jer su upravo setovi podataka kojima barataju jako važni za biznis.

Zoran Luša, vlasnik tvrtke Zoogle savjetovanje/S. B. Babić/PIXSELL

“Na temelju njihovih podataka rade se karte, a koje onda mogu koristiti razne kurirske službe. No, ta je usluga preskupa da bi mogla biti komercijalizirana. Naime, da bi korištenje tih podataka imalo smisla, oni se stalno moraju ažurirati, pa je potrebno kontinuirano kupovati nove. A to je skup sport”, objašnjava Rakar.

Međutim, iz Državne geodetske uprave odgovaraju da su zakonskim izmjenama iz 2022. ukinuti stvarni troškovi za korištenje podataka “kada se ti podaci koriste putem mrežnih usluga ‘servisa’, odnosno elektroničkim putem”.

Ako se podaci traže drugim putem, onda se naplaćuju, objašnjavaju, prema visini stvarnih troškova upotrebe podataka. “Pod stvarnim troškovima podrazumijeva se samo dio troškova potreban za održavanje, reproduciranje (umnožavanje) i isporuku podataka”, kažu iz Državne geodetske uprave.

Apsurdnost situacije
Stvarne troškove naplaćuje, navodi Marko Rakar, i Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ). S tim se primjerom susreo, kaže, kada je radio na projektu za koji su mu trebali njihovi podaci. “Oni su htjeli naplatiti podatke, pa sam ih skinuo s međunarodne stranice. Naime, DHMZ razmjenjuje podatke s drugim institucijama širom svijeta i onda ih one učine dostupnima”, ističe apsurdnost situacije.

Međutim, u Hrvatskoj nije problem samo nedostupnost podataka. Problemi se pojavljuju i kada su dostupni. Marko Rakar navodi primjer Fine od koje je moguće dobiti ograničeni određeni set financijskih podataka o poslovnim subjektima. “Ustanovio sam da u setu nedostaje tisuće poslovnih subjekata koji bi morali biti uključeni u javnu objavu”, kaže.

Benefite koje bi mogli ubirati kada bi uistinu imali otvorene, dostupne i strojno čitljive podatke tako u konačnici ne ubire nitko. “Država sjedi na ogromnom setu podataka, a oni stoje i trunu na nekim hard diskovima i čudnovatim arhivama, a privatnom bi biznisu mogli koristili”, kaže Rakar.

Da s otvorenošću javnih podataka ne stojimo najbolje govori i podatak o njihovoj zrelosti koji objavljuje Europska komisija. “Hrvatska je 2016. bila relativno visoko pozicionirana. No kako su druge države napredovale, Hrvatska je počela padati te smo 2022. bili 22. od 35 zemalja”, ističe Luša.

Napominje i da je Europska komisija prepoznala i propisala obavezu dostupnosti šest vrsta podataka. To su geoprostorni podaci, podaci vezani uz promatranje zemlje i okoliša, meteorološki te statistički podaci, podaci o trgovačkim društvima i o njihovom vlasništvu te svi podaci vezani za mobilnost.

Također, svi bi javni podaci trebali biti i besplatni za korištenje te dostupni u strojno čitljivom formatu. Naplatiti se može samo tzv. granični trošak, a tijela javne vlasti, objašnjava Luša, ne bi smjela na njima zarađivati.