Velebit Mirić mladi je poslovni savjetnik za razvoj inovacija i prototipa te vlasnik tvrtke Innovatio Consilium d.o.o.. Magistrirao je na američkom sveučilištu Rochester Institute of Technology (RIT), NY, 2015. godine kao najbolji student generacije programa Master of Science in Service Leadership and Innovation koji se izvodi na zagrebačkom kampusu RIT Croatia, jednom od globalnih kampusa RIT-a.

Nakon iskustva u jednoj od vodećih tvrtki u industriji poslovnog savjetovanja u Hrvatskoj, otvorio je svoje poduzeće te se od tada bavi razvojem i integracijom inovativnih metodologija i rješenja na hrvatskom tržištu. Korištenjem Design Thinking, a kasnije i Design Sprint 2.0 metodologija, Velebit je u mogućnosti sa svojim klijentima u roku od svega tjedan dana sudjelovanja doći od ideje do tržišno potvrđenog prototipa.

Danas tako Velebit djeluje kao B2B inovacijski konzultant, predavač, te autor raznih članaka i radova vezanih uz razvoj kokreacije poslovnih rješenja zajedno s korisnicima. Za sebe kaže kako je veliki entuzijast prema razvoju kreativnosti, slobode razmišljanja i učenja, te nepristrane inkluzije u stvaralačke procese.

Kako biste laiku pojasnili što je Design Thinking?
Velebit Mirić: Najjednostavnije rečeno: „DT je filozofija koja nam mijenja način pristupa rješavanju izazova tako da nas oslobađa svih nametnutih tereta i okvira te dopušta da ponovno budemo djeca koja zajedno stvaraju.“

Design thinking nije ništa više od filozofije koja obuhvaća veliki toolkit, znači veliki ormarić, kutiju, s alatima. Zašto filozofija, a ne metodologija kako je mnogi prezentiraju? To možda najbolje mogu objasniti na primjeru majstora, recimo klesara. Taj čovjek mora imati jako puno iskustva i vještina da bi uopće mogao procijeniti koji će kamen uzeti, kako će ga obraditi, gdje je žila…, ali ono što je jednako bitno, on mora imati vrhunski alat. Dakle, design thinking je skup vrhunskih alata, ali bez vještine kako, kada i koji od njih primijeniti, to promatraču sa strane izgleda kao puno nabacanih alata koji nemaju smisla. I zato je u javnosti i u medijima vrlo česta percepcija da je design thinking isprazna priča koja obećava puno, a ne daje mnogo. A zapravo je iznimno bitan.

Kako izgleda tržište stručnjaka za DT u Hrvatskoj? Ima li tvrtki u Hrvatskoj koje imaju svoje odjele za DT?
Velebit Mirić: Iako se zbog svog specifičnog pristupa stavljam izvan konkurencije, vidim kako je tržište stručnjaka za DT u Hrvatskoj ponajviše zasićeno edukatorima ili stručnjacima koji rade u korporaciji i isključivo za nju. Po nekim posljednjim saznanjima, vjerujem da na cijelom tržištu ne postoji niti jedna tvrtka koja se trenutno bavi isključivo i samo s ovim metodologijama ili pristupom, no sigurno postoji barem pet organizacija kojima iste čine okosnicu. Nisam još primjetio rezultate konkurencije niti u B2B savjetodavnim, a niti u inozemnim okvirima. Vjerujem da danas imamo tucet tvrtki koje imaju svoje odjele za DT, a pitanje koje se nameće je isto kao i glede regulacije kvalitete tržišta savjetovanja općenito: „U nedostatku kvalitativnih normi i okvira, te ceha, kako možemo znati da se neka DT tvrtka ili odjel uopće bave s DT-om?“. Jer sve će tvrtke za anketu izjaviti da redovno koriste brainstorming sastanke, međutim iz vlastitog iskustva mogu reći da možda 10% tvrtki razumije što je brainstorming zaista te ga koristi na odgovarajući način.

Obzirom na svijet koji je obilježen stalnim promjenama, kakve su Vaše procjene o rastu značaja DT metode u poslovanju?
Velebit Mirić: Budimo realni, preteča DT-a dolazi od Herberta Simona, prvog nobelovca koji je osvojio nagradu u području ekonomije 1978. kao netko tko nije ekonomist. Dakle, ne radi se o nečemu što je jučer nastalo te će sutra prestati. Recimo, nekoć vodeća tvrtka u svijetu za DT je IDEO, a koji su s modelom pretečom DT-u izumili kompjuterski miš kakvog i danas koristimo. Jedina konstanta je promjena pa se tako i DT mijenja. Moja vizija je da će se DT nastaviti koristiti i evoluirati s promjenama koje dolaze, jer se ta filozofija zapravo ne bavi ničim drugim osim sa osnaživanjem i integriranjem neočekivanih kreativnih potencijala, ali ljudi, a ne projekata.

Završili ste MS level programa Service Leadership and Innovation američkog sveučilišta RIT. Možete li nam reći više o programu?
Velebit Mirić: MS program Service Leadership and Innovation najbolja je odluka koju sam si priuštio u životu do sada, barem što se tiče edukacije. Višestruko mi se vratila i još uvijek mi se vraća.

Program je fenomenalno osmišljen te je do te razine drugačiji i zabavan u odnosu na školovanja koja sam prethodno iskusio, da sam ponekad imao osjećaj kao da igram igricu. Predmeti nisu otvoreni svi odjednom, već se otvaraju u blokovima od 2 do 3 predmeta koji zajedno čine funkcionalne logičke cjeline. Predavanja su bili krovni trenutci kada shvatite kako svi polaznici dolaze sa izgrađenim stavovima, ali i sa dilemama, što predavanje pretvori iz klasično-hrvatskog pristupa ex catedra u moderni pristup, gdje sinergijom koja nastaje iz organskog dijaloga među sudionicima i predavačem jedni druge međusobno podučavamo.

Jednog dana sanjam postati i sam profesor na ovom programu, jer sad s odmakom smatram kako je profesor onaj koji najviše uči kroz taj nagrađujući pristup, dok zapravo omogućuje studentima da budu točno ono što jesu i pritom ih razvija u ono što oni žele postati, a ne ono što im je društveno nametnuto.

Konkretno, na MS SLI programu jedan od predmeta se izravno bavi DT u području usluga – sjećate li se predmeta? Kako su izgledala predavanja I što ste sve radili na tu temu?
Velebit Mirić: Kako se ne bih sjećao predmeta koji mi je promijenio život! Zvao se Service Design i predavao ga je profesor koji mi je kasnije bio mentor na magistarskom radu. Moram priznati da mi je tek nakon tih predavanja, odnosno kada sam se sam vratio u knjigu koju sam proučavao sve sjelo na svoje mjesto, međutim predmet je očito bio toliko dobro teoretski potkovan da je u meni probudio ne samo iskru, već vatru prema tome. Pričali smo o Human Centered Design-u (hrv. Dizajn usmjeren na čovjeka) gdje sam se zapravo pronašao; oduvijek sam mislio kako u svakodnevnom poslovanju sve više nedostaje empatije, te kako smo sve više binarni ili sivi. A svijet je prepun divnih boja…

Predmet je bio teoretski usmjeren, no i projektno potkovan; zadatak umjesto završnog ispita bio je koliko se sjećam timski te smo morali prezentirati rješenje korištenjem naučenih principa. Više se ne sjećam koji projekt pripada kojem predmetu, ali od zanimljivih kojih se sjećam izdvajam: Mobitel koji se puni preko signala te naplata cestarine mobilnim GPS-om. Zanimljivo kako je od tih ideja prošlo sad već preko 5 godina, a nisam primijetio da su još uvijek razvijene. Eto, toliko smo bili napredni, toliko nam je omogućio taj program!