Većina građana primorana je kupiti novi elektronički uređaj jer im je popravak neisplativ, pokazuju istraživanja. Pri kupnji građani očekivano najčešće gledaju cijenu, trajanje uređaja, duljinu jamstva i dostupnost servisa. Na vrhu elektroničkih uređaja koji se najviše kvare u Hrvatskoj su mobiteli, tableti i printeri, dok su mikrovalne peći, digitalne kamere i hladnjaci u kategoriji malo dulje trajnosti.

Danas kao da smo zaboravili da se mali kućanski uređaji mogu popraviti. Osobito oni koji se lako mogu donijeti do servisa. “Najčešći posao TV servisera je popravak ekrana, pozadinske rasvjete, gdje možete očekivati popravak između 1300 i 1500 kuna. Ako ste takav televizor platili 7500 kuna i on se pokvario nakon 2 godine, je li isplativo slati na popravak?”, pita se Zoran Stašević, Udruženje obrtnika grada Zagreba, Sekcija RTV mehaničara.

I kod drugog servisera – u radionici perilica rublja u “zrelim godinama.” “Ova perilica je prije 20-ak godina i više kupljena, srednje klase i dan danas je popravljiva i još uvijek je dobra. Dok današnji uređaji teško da će koji doći do tog vremenskog razdoblja da će biti i popravljiv i da će biti isplativ sam popravak”, kaže Mladen Leš, Udruženje obrtnika grada Zagreba, pročelnik Sekcije električara.

“Kod današnjih uređaja se popravljaju samo manji dijelovi, grijač, termostat ili nešto slično, dok su ove druge komponente dosta skuplje. Ljudi se odlučuju prije za zamjenu nego za sam popravak”, dodaje.

Uz to su rezervni dijelovi skupi, a njihovu cijenu diktira proizvođač. “Znači, tu imamo problema, ako je cijena aparata u startu niska onda nema računa popravljati pogotovo zbog dijelova kojih ima ili nema”, kaže Stašević.

“To je uglavnom mlađa populacija koja se vrlo lako odlučuje za zamjenu uređaja, stari ne, oni gledaju da se to na neki način popravi”, dodaje Leš.

No bez obzira na razloge, loša nam je politika da baš svaki popravak nije isplativ. “Aparati prije nego se bace, trebaju u radionu na pregled, načelno ti pregledi koštaju od 50 do 100 kuna. Šteta je baciti, a da prije toga nismo probali spasiti”, kaže Stašević.

Toj politici sada se priklanja i Europa. Unijin parlament na proljeće bi trebao donijeti rezoluciju o pravu na popravak, a Komisija bi nakon toga trebala donijeti i zakon. U tome sudjeluje i hrvatska izvjestiteljica. “Ako bude sve onako kako sam zamislila, mi ćemo kazniti zapravo proizvođače jer ćemo ih natjerati da rade drugačije, da se usmjeravaju na mrežu servisa i rezervnih dijelova”, kaže Biljana Borzan, zastupnica u Europskom parlamentu.

No, da ne bi “pravo na popravak” ostalo mrtvo slovo na papiru, trebat će mnogo toga promijeniti. Jer pritužbe na “pravo na popravak” u Hrvatskoj su brojne.

“Oko 35% svih pritužbi u 2021. godini su se odnosile na neku vrstu ranog zastarijevanja proizvoda i probleme koji se javljaju kod popravaka”, kaže Branka Augustinović, načelnica Sektora za zaštitu prava potrošača u Ministarstvu gospodarstva.

No, osim osiguravanja prava na popravak trebalo bi potrošače i financijski potaknuti. Primjera radi, na svakom popravku i rezervnom dijelu svoj udio naplaćuje i država putem PDV-a od 25%. Stopa bi zasigurno trebala biti manja. Uz to, lokalna uprava mora stvoriti uvjete i dati priliku neispravnim uređajima.

“Znači reciklažna dvorišta bi trebala biti koncipirana kao oporabišta da robu, koja je zdrava, Čistoća odvoji i da omogući građanima da je kupi”, kaže Stašević.

I iluzorno je očekivati da će rezervni dijelovi biti dostupniji i jeftiniji dok je većina proizvodnje u Kini. “Kada već pričamo o ekologiji, bilo bi dobro da europske vlasti razmisle da se proizvodnja elektroničkih komponenata, nekih dijelova, vrati u Europu”, kaže Stašević.

Naša predstavnica u Europarlamentu, Biljana Borzan, uz to predlaže da se na aparate uvede oznaka popravljivosti. U nekim zemljama dobrovoljno je ističu proizvođači. Susrela se s time kada je pokušala popraviti razbijeni ekran na novom tabletu.

“Kada sam razbila ekran, potpuno nov uređaj, rekli su ne možete ga popraviti, trebali ste gledati, oznaka popravljivost za taj uređaj je 1. Niti je na uređaju postojala takva oznaka, jer da jest, vjerojatno bih triput razmislila prije nego ga kupim”, kaže Borzan.

Da se ne bi ponijeli mišlju da će nam pravo na popravak uskoro biti dostupno kao na dlanu, u realnost nas vraćaju surove činjenice. “Proizvoda ima stotina tisuća, raznih vrsta i tehnologija, naprosto je nemoguće jednim pravilnikom odrediti isto ponašanje prema sasvim različitim proizvodima, neke možete popraviti, neke ne možete ni otvoriti”, kaže Slobodan Školnik iz Emmezete za HRT.