Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Revt 478/17 zauzeo stav da čak ako i postoji valjani ugovor o prodaji nekretnine, nije došlo do stjecanja prava vlasništva, a time niti izlučnog prava, ako nije došlo do upisa u zemljišnu knjigu, a što se u konkretnom slučaju nije dogodilo.

Tužitelj ustraje kod tvrdnje da je s tuženikom sklopio ugovor o kupnji nekretnine, iako taj ugovor nije sklopljen u pisanom obliku, te da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze, tj. da je kupoprodajna cijena plaćena kompenzacijom.

U postupku je utvrđeno da je umješač stekao pravo vlasništva na spornim posebnim dijelovima na temelju nasljeđivanja, time da je prednica umješača sporne nekretnine kupila od društva E.-I. d.o.o. Umješač je u ovršnom postupku stupio u posjed spornih nekretnina u postupku koji je pokrenuo protiv sina i snahe direktora tužitelja.

Stoga su neosnovani navodi tužitelja kojima dokazuje da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za priznanje izlučnog prava, odnosno da bi ugovor o prodaji sklopljen u usmenom obliku konvalidirao.

Pravilno zaključuje drugostupanjski sud da se u konkretnom slučaju ne radi o kompenzacija kao načinu prestanka obveze.

Pretpostavke kompenzacije odnosno građanskopravnog prijeboja su postojanje uzajamnih tražbina koje su istorodne, koje su dospjele, utužive i podobne za prijeboj, kao i da je dana izjava o prijeboju, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

Kako nisu ispunjene pretpostavke za prijeboj, to nije niti moglo doći do konvalidacije ugovora o prodaji spornih nekretnina, na što tužitelj ukazuje u reviziji.