Prema mišljenju kritičara, srpska politika nabavke i prodaje oružja upravo je takva – „spektakl”, ali bez jasnog plana i cilja. I uz to previše košta porezne obveznike. Početkom tjedna je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić hvalio turske bespilotne letjelice Barjaktar koje bi Srbija željela nabaviti kako bi „sama branila i čuvala svoje nebo“. Ako tako bude, dron turske proizvodnje pridružio bi se ruskoj protuzračnoj bateriji Pancir S1, polovnim – neki kažu rashodovanim – ruskim i bjeloruskim MiG-ovima, francuskim raketama Mistral, Airbusovim helikopterima H145M, kineskim dronama, a možda i izraelskim bespilotnim letjelicama Hermes 900 ili Heron. Sve su to ugovoreni ili najavljeni poslovi teški stotine milijuna eura, i to iako još nije dovršen Strategijski plan obrane i Plan opremanja Vojske za razdoblje do 2030. godine.

Pojedini vojni analitičari su postavili pitanje koliko to sve ima smisla još kada je u Srbiju stigao Pancir S1. Kako je tada za N1 rekao analitičar Aleksandar Radić, taj sustav za obranu iz zraka ima domet od dvadeset kilometara. Radić se zapitao što zemlja veličine Srbije može s jednom jedinom baterijom zaštiti, ako bude trebalo? “Predsjednik Vučić liči na trgovačkog putnika koji po svijetu ugovara poslove poput izvoza i nabavke naoružanja, i to u tajnosti i bez jasne predstave što su dobiti, a što posljedice po građane Srbije, odnosno koliko koštaju te vanjskopolitičke avanture”, navodi za DW Maja Bjeloš iz Beogradskog centra za sigurnosnu politiku, piše Večernji list.

Ona tumači da se predsjednik Srbije u poslovima oko oružja – premda nema takva ustavna ovlaštenja – brzo i lako sporazumijeva s autoritarnim liderima, ali da državne novce troši i onda kada je pod pritiskom.