Kada je prije nekoliko dana u Srbiji boravio Jurij Borisov, potpredsjednik vlade Ruske Federacije i supredsjednik Međuvladinog odbora za trgovinu, ekonomsku i znanstveno-tehnološku suradnju, izjavio je da su oni zainteresirani za veći izvoz srpske robe na tržište Ruske Federacije.

Srbija već dugo ima povlašteni status za izvoz nekih roba na to tržište, a od srpnja je u punoj primjeni i Sporazum o slobodnoj trgovini između Srbije i Euroazijske ekonomske unije (EAEU) čiji su članovi još i Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Armenija, piše Politika.

Ivan Nikolić, direktor za znanstvenoistraživački razvoj Ekonomskog instituta u Beogradu, kaže da je sporazum s EAEU-om nedvojbeno sjajna stvar, ali trgovina ne ide najboljim putem.

Najviše raste prodaja u EU

“Dosadašnjom robnom razmjenom s Ruskom Federacijom uopće ne možemo biti zadovoljni. Ni mi, niti Rusi. Izvoz Srbije na to tržište stagnira, dok je uvoz iz Rusije neujednačen zbog jednokratnih kupovina proizvoda vojne industrije ili velikih promjena cijena energenata što nas dovodi u zabludu kada je riječ o vrijednosti robne razmjene i ukupne ekonomske suradnje.

Ta stagnacija je najvažnije pitanje koje se mora ponovno naći i pred predstavnicima Mješovitog odbora za praćenje tog sporazuma te se trebaju razmotriti mogućnosti za daljnje unaprjeđenje trgovinskih odnosa”, objašnjava Nikolić.

U prvih šest mjeseci ove godine nominalna vrijednost izvoza u Rusiju dosegnula je 438,9 milijuna eura, što je samo za 3,2 milijuna eura više od izvoznih prihoda koje je Srbija imala pet godina ranije.

Usto što Srbija izvozi jednostavne i radno intenzivne proizvode (jabuke čine čak 13,6 posto ukupnog robnog izvoza u prvih šest mjeseci ove godine), zanimljivo je da većina najzastupljenijih proizvoda na kojima počiva srpski izvoz u Rusku Federaciju (dvije trećine ukupne vrijednosti izvoza) mnogo bolje prolazi u ostatku svijeta nego na ruskom tržištu.

“Je li moguće da nemamo konkurentnu robu za rusko tržište? Kako je moguće da je osim jabuka sva ostala roba i dalje na razini statističke pogreške? Je li problem veličina tržišta i nemogućnost proizvodnje većeg obujma? Transportni i logistički troškovi? Ili slaba zainteresiranost kompanija da više robe plasiraju na rusko tržište?” pita Nikolić.

S druge strane, srpski izvoz na ostala tržišta raste. Nakon krizne 2020. godine nastavljen je umjereni rast izvoza u susjedne zemlje, od 2017. prosječno oko šest posto godišnje. Još intenzivniji rast bilježi se u razmjeni sa zemljama Europske unije, prosječno godišnje oko devet posto, a ponovno je počeo rasti i izvoz u Kinu.

Vrijednosno najznačajniji proizvod koji bi se mogao više izvoziti u bescarinskom režimu su cigarete i Nikolić procjenjuje da bi izvoz mogao porasti za dodatnih 50-ak milijuna eura. Sada je izvoz cigareta ograničen na dvije milijarde komada godišnje.

Preferencijalni status u trgovini s Rusijom prvi put dobile su i određene vrste sireva i rakija, ali potencijal tih proizvoda, zbog proizvodnih kapaciteta ili strožih uvoznih kvota, može dosegnuti samo deseti dio izvoznih prihoda od cigareta.

Potencijalno zanimljiva roba za izvoz na tržište EAEU-a su konzervirano voće i povrće, džemovi, sokovi, kompoti, voćne sadnice, lijekovi, keramičke pločice, namještaj, hrana za kućne ljubimce, a atraktivna je i suradnja u području građevinske industrije i ICT-a.

Potrebna dodatna ulaganja

S druge strane, nekoliko kompanija iz agroindustrijskog sektora najavilo je potpisivanje novih ugovora s tržištem EAEU-a. Sporazum mogu koristiti i strani investitori u Srbiju. Strane kompanije otvaraju proizvodnju u Srbiji i koriste slobodan, bescarinski pristup tržištima s kojima država ima sporazume o slobodnoj trgovini.

Među prvih deset najznačajnijih izvoznika iz Srbije u Rusku Federaciju devet su strana ulaganja, a osam iz Europske unije u različitim sektorima, od poljoprivredno-prehrambene proizvodnje, industrije tekstila i odjeće, bijele tehnike i građevinskih materijala, do priključnih vozila, industrije gume i proizvodnje medicinskih preparata.

Srednjoročno gledano, zbog tehničkih zahtjeva za ulazak na tržište EAEU-a koji su, kada je riječ o kvaliteti, nekad stroži od europskih, očekuje se da srpske kompanije poduzmu dodatna ulaganja u postrojenja i tehničke osobine proizvoda tako da mogu ponuditi kvalitetniju robu i učinkovitiju tehnologiju. Ali kako izvoz ne napreduje, ta nužnost odnosi se više na očuvanje postojećih pozicija na ruskom tržištu, nego na širenje izvoza.