Trideset i pet godina intervjuiram uglavnom političare i lekcija koju tijekom tih desetljeća naučio i usvojio jest da je neophodno poznavati svijet života iz kojega dolazi osoba s kojom razgovarate. Pratiti medije i pisati o politici SAD ili Hrvatske moguće je, ali ako nemate dodira s ljudima, ako ne razgovarate, ako ne sudjelujete u njihovoj svakodnevici, u njihovim problemima, u njihovim stremljenjima, politički proces o kojem ste nakanili pisati sasvim će vam izmaći.

Rekao bi čovjek da je danas to zbog društvenih medija nemoguće: financije, politički ideali i ideje, vizije i vrijednosti etc., u suvremenoj su nam komunikaciji naoko sasvim prezentni. A onda, ponekad je potrebna distanca da bi se sumarnom pogledu otkrilo ono što se u beskraju detalja ne vidi ili gubi. Sve je to točno, no ponavljam… Moje je iskustvo da s onu stranu ekspertnog uvida situaciju za koju smo zainteresirani valja poznavati i praktično.

Prateći studentski protest u Srbiji, po ne znam koji put, uvjerio sam se da je tome tako: uostalom, olakim zaključcima ovdašnjih komentatora na društvenim mrežama često će stići upravo ta opomena, da bi valjalo poznavati situaciju Srbije, ili metonimijski Beograda, pa da bi se o tome bilo što mjerodavno kazalo.

Recimo, pogledajte ova dva viđenja recentne situacije Srbije: U postu na Facebooku od 23. prosinca prošle godine nalaze se tri fotografije: Beograd toga dana, 2020. i 1996. godine. Sve tri fotografije pokazuju proteste. Ponad slika je tekst: Mogla bi se ta tradicija erupcije građanske svijesti pratiti i podrobnije i u daleku prošlost. Ali, nije potrebno. Jer ishod je sasvim izvjestan: a part od imena – Miloševića, Koštunice, Vučića… – paradoks je srpskog političkog života da periodične proplamsaje demokratskog optimizma redovito potom prati jednako demokratski izbor sljedeće iteracije nacionalnog satrapa. Ova se sinusoida sinkopira ubistvima, protjerivanjima ili abdikacijama srpskih negdašnjih vladara – Karađorđe (1813.), knez Miloš (1839.), knez Mihailo (1842.), knez Aleksandar (1858.), kralj Milan (1889.) i kralj Petar II (1941.) – kao i lidera novijeg datuma, poput Slobe ili Đinđića.

Stoga ova fotografija jučerašnjeg protesta ima tek sentimentalnu vrijednost za novi naraštaj studenata i onaj okorjelih penzionera: prvi će se imati čega sjećati u mirovini, drugi su se još jednom osjetili mladi. Sub specie aeternitatis, s motrišta odakle na okupljene gledamo, savršeno je sve to irelevantno: da se noćnim zrakom prolomi Pukni zoro, sve bi se društvene razlike iznivelirale u nacionalnom jedinstvu. Tu unisonost inkarnirat će nakon Vučića vožd koji je već vjerojatno stigao.

Moguće je, dakle, iz Zagreba tako vidjeti stvari. I u mnogočemu se neće biti u krivu. Je li takvo viđenje cinično? Moguće, ali to nije cinizam pogleda, nego situacije. Ne vidioca nego viđenog.

Uz Rusiju ili Europu

Pa ipak, ako taj isti svjedok vremena iz Zagreba uroni u život Beograda, pa ako još k tome ima volje upoznati i život unutrašnjosti Srbije, o studentskom protestu i njegovim razlozima, uzrocima i mogućim posljedicama saznat ćemo ne samo puno više, nego i ono dostatno, ono bitno.

Evo dakle drugog, drukčijeg viđenja Srbije: Opišimo najprije današnju Srbiju riječima tamošnjeg pametnog promatrača: nezadovoljstvo Vučićem i sustavom njegove vladavine izraženo je i u njemu tradicionalno sklonim lokalnim sredinama, ne samo u Beogradu; unutrašnjost je također revoltirana. Čime? Ekonomski je situacija podnošljivija nego prije deset godina. Socijalni razlozi, naravno, postoje, ali nisu na prvom mjestu.

Smjena generacija

Samo manji dio obiteljskih tvrtki ima konkretan plan nasljeđivanja

Naplata potraživanja

Dugoročno održivo poslovanje podrazumijeva i učinkovitu naplatu: Kako tvrtke mogu osigurati bolju likvidnost

Ono što Srbiju danas neizdrživo tišti može se sažeti u dvije riječi: osjećaj nepravde. Tište je besmisleni izdaci, nameti, porezi, a kad se treba liječiti onda je, ako niste imućni, teško. Generacija koja je na zalasku, naraštaj je otete egzistencije: ljudi u šezdesetima imaju osjećaj životne uskraćenosti.

Osjećaj besperspektivnosti sveprisutan je i ne prožima samo studentariju: i građani koji im se pridružuju dijele osjećaj konačne pravde, one vrsti pravde koja gotovo da i nije od ovoga svijeta, i koja bi morala iskupiti svu tu desetljećima i generacijski nakupljenu nepravdu. Uvažiti taj osjećaj znači razumjeti srž ovog protesta, a to znači prestati od studenata i Srbije tražiti ono što je nama važno, ne uvažavajući ono što je njima presudno: da, nema EU zastava, ali ima nepokolebljive volje da im betonske nadstrešnice ne padaju na glavu, ako takav zahtjev možemo ne samo shvatiti nego i osjetiti.

Srbija je razjedinjena. Ne zna gdje je, je li uz Rusiju ili Europu. Vučić je dobar i Putinu, zainteresiranima za utjecaj, i Kinezima, zainteresiranima za investicije. Ali imao je i podršku Europe kad je Kosovo predao drugoj strani, kako to i građanska Srbija vidi, tišim tonom govoreći da je to bio jedan od njegovih zadataka i da je i Merkel u tome sudjelovala.

Iz Zagreba se nikada razmišljajući o događajima u Srbiji neće shvatiti ono što ćete u prvom razgovoru čuti o Vučiću i tristotinjak milijuna – prikupljenih u Crnoj Gori, da sad Mila ne spominjemo – koji su ga izdigli. Baš kao što se neće razumjeti suzdržanost Europe ili nesuzdržana naklonost familije Trump spram notorno kriminalnog sistema koji na ulicama srpskih gradova izaziva bijes koji se više ne može suspregnuti.

Nema vertikale

Kad pitate te ljude, one čije je životno iskustvo sedimentirano, je li se išta može izmijeniti, jer ne postoji vertikala, ne postoji politička alternativa, nedostaje materijalizacija studentske energije, oni će kazati da je sustav moguće izmijeniti samo iznutra. Ne Vučića. Vučića je moguće promijeniti, to je pitanje u Srbiji izlišno, no je li moguće promijeniti onaj duboko korumpirani sustav koji se gradio nebrojenim desetljećima, rafinirao raznim sustavima, koji bi mogao opisati jedino neki novi Rečnik tehnologije, kakav je izdan 1981. godine u okviru časopisa Vidici.

O tom sustavu mi “autsajderi” gledamo u srpskim serijama u kojima je Srbija u konačnici BIA. Popkulturnu mitologizaciju kriminala redovito natkriljuje gotovo mitska klandestina Služba, i taj preplet tehnologa vlasti, politike, tajnih policija, oligarha i kriminala, ako potonje nije pleonazam, minuciozno cizeliran u državnim strukturama Srbije, ono je što nije moguće razgraditi smjenom samo jedne osobe, ma bio to i Aleksandar Vučić. Njegovo je vrijeme prošlo, koliko god ponavljao: Će vidimo. Naprosto zato jer je Srbija u hodu studentskog protesta Vučića već mimoišla, otišla, i mada je on za sada ostao na vlasti, mislim da i sam Vučić razumije da je ostao u srpskoj prošlosti, da on u Srbiji nema budućnosti.

Jedna mora progoni Srbiju, ili točnije njeno građanstvo, shvaćeno i u socijalnom i u političkom smislu: u 18. i 19. vijeku na Dunavu je bila granica, materijalna i duhovna. No nije samo pitanje hoće li Srbija pripadati Europi, ući u EU, nego je pitanje hoće li Srbija postati nacija. Ili će biti pleme, koje doduše ima energije, ali izumire. Moguće da je pobuna studenata odgovor na ovo pitanje, ma koliko njen karakter izmiče svima koji je pokušavaju racionalizirati. Srbija jednostavno više ne želi takvu Srbiju.

I to je dobra vijest za sve.