Bojan Kumer, slovenski ministar okoliša, klime i energetike, bogatu karijeru u energetici započeo je u tvrtki Elektro Celje, a nastavio je u GEN-I-u, najvećem opskrbljivaču električnom energijom u Sloveniji.
Dvaput je imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu infrastrukture Republike Slovenije za područje energetike, a prvog lipnja 2022. postao je ministar infrastrukture. Prošle godine preuzeo je vodeću poziciju u novoosnovanom Ministarstvu okoliša, klime i energetike.
S Bojanom Kumerom razgovarali smo energetskoj politici Slovenije, reviziji NEPN-a, sufinanciranju zelenih projekata i Planu održive urbane mobilnosti.
Slovenija je prije nešto više od godinu dana reorganizacijom ministarstava dobila Ministarstvo za okoliš, klimu i energiju (okoliš, klima i energetiku) s idejom spajanja tri ključna sektora za zelenu transformaciju. Kako ste zadovoljni prvom godinom i što biste istaknuli kao najvažnije poteze Ministarstva u 2023. godini?
Ova Vlada je u svojim programskim obvezama zelenu tranziciju postavila kao jedan od ključnih prioriteta. Na početku mandata susreli smo se s velikim razvojnim zaostajanjem na tom području. Istodobno, bili smo suočeni s dosad neviđenom energetskom krizom u EU, koja je nastala kao posljedica rata u neposrednoj blizini i nekih drugih čimbenika na koje Slovenija nije imala apsolutno nikakav utjecaj.
Prva godina rada bila je usmjerena prvenstveno na ublažavanje posljedica energetske krize i osiguranje pouzdane opskrbe energijom. Unatoč činjenici da su energetska kriza, kao i gotovo jednogodišnje kašnjenje uspostave tzv. ministarstva klime zbog referenduma, utjecali na provedbu razvojnog programa u području zelene tranzicije, ipak smo u prvoj godini realizirali dosta planova, posebice u području promicanja korištenja obnovljivih i drugih izvora energije s niskim udjelom ugljika te e-mobilnosti.
S obzirom na usporavanje globalnih energetskih tržišta, u drugu godinu mandata ušli smo sa znatno više vremena koje smo mogli usmjeriti na više razvojnih priča – reviziju Zakona o energetici, reviziju Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NEPN), reviziju Klimatskog fonda i donošenje prvog, višegodišnjeg Akcijskog plana za smanjenje energetskog siromaštva.
Donijeli smo potpuno novi sustavni Zakon o integriranom planiranju prometa koji je regulirao područje integriranog planiranja prometa na tri razine – općinskoj, regionalnoj i državnoj, kaže Kumer/PD
Istodobno, već sredinom ljeta, suočili smo se i s najvećom prirodnom katastrofom uzrokovanom klimatskim promjenama u povijesti Slovenije, koja je nekoliko mjeseci skrenula pozornost na hitno potrebnu sanaciju u području okoliša i energetske infrastrukture. Trenutno su naši napori usmjereni na pripremu Zakona o klimi, koji je prvi sustavni zakon na ovom području.
Njime želimo ostvariti zakonsku obvezu Slovenije za postizanje klimatske neutralnosti najkasnije do 2045. godine, a uz to dati učinkovit, pravovremen i pravičan doprinos ostvarenju ciljeva i provedbi politika i mjera koje obvezuju Sloveniju u skladu s ratificiranim i objavljenim međunarodnim ugovorima i propisima Europske unije na području klimatskih promjena.
U konačnici, želimo postaviti temelje za politiku smanjenja ranjivosti i povećanja otpornosti prirodnih i ljudskih sustava u svjetlu sadašnjih i budućih očekivanih utjecaja promjena na okoliš i društvo.
Ove godine susrećemo se i s izazovnim odlukama o povećanju ambicioznosti klimatskih i energetskih ciljeva do 2030., na što se EU kao cjelina već obvezala. Također, u 2024. sve zemlje članice morat će vrednovati svoje nacionalne doprinose tome. Zbog već spomenutog razvojnog zaostajanja, Slovenija se suočava s teškom situacijom, posebice na području obnovljivih izvora energije.
Već sada je jasno da nećemo moći biti ambiciozni kao EU u cjelini, jer je teško nadoknaditi izgubljene godine. Osim toga, morat ćemo i jako puno raditi kako bismo u sljedećih šest godina barem minimalno podigli ambicije iznad zadanih obveza. Krajnji ciljevi Slovenije na području obnovljivih izvora energije, učinkovitog korištenja energije i smanjenja emisija stakleničkih plinova, nerazdvojni su mozaik koji moramo složiti prvenstveno kako bismo održali određene ravnoteže.
Istovremeno, moramo slijediti naš ključni cilj, a to je put ubrzane dekarbonizacije našeg načina života s ciljem očuvanja mogućnosti normalnog života i za našu djecu. Paralelno s tim naporima, naravno, usmjeravamo i ogromno vrijeme i energiju na očuvanje i širenje nacionalnog nuklearnog programa, koji je bitan dio ovog mozaika, ali nikako ne može zamijeniti potrebne napore u drugim područja.
Kako vidite dugoročnu energetsku strategiju Slovenije, posebice s obzirom na postignuti konsenzus o kombinaciji obnovljivih izvora energije i nuklearne energije?
Nema sumnje da će se dugoročni energetski miks Slovenije sastojati od nuklearnih i obnovljivih izvora energije, ali još uvijek ne znamo točno kakve će uloge imati pojedini resursi u nadolazećim desetljećima. Trenutno ažuriranje NEPN-a prilagođava se novim obvezama Slovenije do 2030. godine, kada doprinos JEK 2 (drugi nuklearni reaktor u Krškom) nije realno očekivati.
Nova dopuna NEPN-a za 2040., koja će se pripremati na kraju ovog desetljeća, imat će konkretnije informacije o razvoju projekta JEK 2. Obnovljivi izvori energije su sadašnjost i budućnost u energetici. Smatram da je “spor” između nuklearne energije i OIE umjetno stvoren i nadasve nepotreban. Znanost o klimi, prošli intenzivni vremenski događaji i političke obveze u polju energije i klime obvezuju nas da poduzmemo brze i učinkovite mjere u rješavanju klimatskih promjena – kako u smislu ublažavanja, tako i prilagodbe klimatskim promjenama.
Zbog hitne potrebe za brzim djelovanjem, do 2030. godine, što u energetici znači – danas, moramo učiniti što više na području uvođenja obnovljivih izvora energije. U odgovoru na klimatsku krizu Ministarstvo mora proaktivno djelovati i na području uštede energije i njezinog učinkovitog korištenja. Ulogu nove nuklearne elektrane treba shvatiti u dugoročnijem smislu.
Na koji način ministarstvo sufinancira projekte vezane uz zelenu tranziciju? Koliko su usmjereni na građane, a koliko na tvrtke i javni sektor?
Sustav potpora odnosno poticaja relativno je raznolik. Poticaji su dostupni preko Eko fonda (javni fond), Centra za podršku (Borzena) i samog ministarstva. Nastojimo raditi što usklađenije, kako bi poticaji bili komplementarni. Na raspolaganju imamo dosta različitih izvora poticaja, uključujući Klimatski fond, nacionalne fondove i europske fondove, od kojih su najvažniji fondovi Kohezijske politike i fondovi Plana oporavka i otpornosti.
Praktično svi resursi usmjereni su na ubrzanje zelene tranzicije u ključnim područjima rada ministarstva, odnosno učinkovitom korištenju energije, obnovljivim izvorima energije, promicanju održive mobilnosti, ublažavanju i prilagodbi klimatskim promjenama, praćenju okoliša i slično. Kao što ste već spomenuli, poticaji su usmjereni na tri ciljne skupine, odnosno javni sektor, gospodarstvo i stanovništvo.
Eko fond npr. nudi bespovratna i povratna sredstva građanima za ekološki prihvatljiva ulaganja, npr. za grijanje i ventilaciju, izolaciju zgrada, zamjenu (azbestnih) cijevi i obloga itd. Borzen upravlja centrom podrške koji nudi pomoć pri ulaganju u uređaje za samodostatnost (ulaganja u OIE, visokoučinkovitu kogeneraciju toplinske i električne energije) i financiranje novih proizvodnih uređaja kroz već uspostavljenu shemu potpora, koja će se otvoriti kasnije ove godine i poticaje za e-mobilnost.
U ministarstvu smo, međutim, više-manje fokusirani na pripremu natječaja i financiranje projekata iz europskih fondova (kohezijska politika, Plan oporavka i otpornosti, Fond za modernizaciju), koji su usmjereni kako na javni sektor (posebno na energetsku obnovu zgrada, financiranje tehničkih sustava gradnje, ali i solarnih elektrana na javnim zgradama, električnih punionica u državnoj upravi, mjera održive mobilnosti u općinama i dr.) kao i u gospodarstvu (sufinanciranje solarnih elektrana, sustavi daljinskog grijanja s obnovljivom energijom, javno dostupna mjesta za punjenje).
Nastojimo da poticaji budu što šire i pravodobno komunicirani te da spremni, zreli projekti, što prije dođu na natječaj, zbog čega redovito ažuriramo popis aktualnih poticaja koji su dostupni i poticaja koji su još uvijek u pripremi na našim stranicama, kako bi se potencijalni prijavitelji mogli na vrijeme pripremiti za njih.
Kakvo je trenutno stanje na terenu, u kojim sektorima je Slovenija na dobrom putu, no gdje još ima puno prostora za napredak? Koji su najveći izazovi?
Ako se fokusiramo na područje energetike, to je usmjerenost na smanjenje potrošnje energije i mjere energetske učinkovitosti na svim razinama (kućanstva, industrijski i uslužni sektor, šira javna uprava, razina sustava i problem gubitaka u mreži) te fokus na obnovljive izvore energije.
U tom području imamo postavljene ciljeve do 2030. koje kroz mjere nastojimo realizirati. U 2023. godini imali smo izniman rast u sektoru solarnih elektrana, jer smo ukupni kapacitet povećali sa 690 na više od 1100 MW. Rast proizvodnih kapaciteta solarnih elektrana u lani je bio, gledano po glavi stanovnika, najveći među svim zemljama u EU.
Takav porast – oko 400 MW dodanih kapaciteta godišnje – potrebno je održavati svake godine želimo li ostvariti cilj zacrtan u nacrtu novog NEPN-a, a to je oko 3500 MW kapaciteta solarnih elektrana u 2030. Uvodimo obveze postavljanja solarnih elektrana na objekte i parkirališta, novom zakonskom regulativom omogućujemo i postavljanje plutajućih solarnih elektrana i agrofotonapona.
S druge strane, imamo još puno toga za napraviti, posebice u korištenju energije vjetra, gdje smo među zadnjima u EU. Imamo problema uglavnom sa smještajem projekata u prostor. Ovdje bi nam jako dobro došle informacije o projektima i njihovoj provedbi te lokaciji u susjednim zemljama. Također se bavimo postavljanjem vjetroturbina pripremajući potencijalno prioritetna područja (tzv. go-to područja). Na dnevnom redu imamo i skraćivanje procedura izdavanja dozvola. Također, želimo povećati broj zajednica obnovljivih izvora energije i njihovih projekata.
U Hrvatskoj je veliki problem otpad, veliki deponiji sporo se saniraju, a posebno teška situacija je u gradu Zagrebu. S druge strane, Ljubljana se često ističe kao primjer ‘zelene’ oaze. Kako ste to postigli i mogu li vaši hrvatski kolege nešto naučiti na tom primjeru?
Ljubljana stalno unapređuje sustav gospodarenja komunalnim otpadom i veliku pažnju posvećuje osvješćivanju stanovnika. Godine 2002. uvedeno je odvojeno prikupljanje starog papira, stakla i ambalaže u sabirnim centrima. Do tada, sav se prikupljeni mješoviti komunalni otpad odlagao na odlagalište. Četiri godine kasnije počelo je odvojeno prikupljanje biološkog otpada od vrata do vrata, a 2013. svako kućanstvo dobilo je i spremnike za otpadnu ambalažu i stari papir.
U središtu grada, gdje je malo prostora, stanovnici imaju pristup podzemnim sabirnim mjestima. U 2008. odvojeno je prikupljeno samo 29 posto komunalnog otpada, a u 2022. godini to će biti visokih 72 posto. Od 2015. u pogonu je Regionalni centar za gospodarenje otpadom (RCERO) u kojem se mehanički i biološki obrađuje gotovo četvrtina proizvedenog miješanog komunalnog otpada u Sloveniji, a prikupljeni biološki otpad i prirodni plin koriste za vlastitu proizvodnju topline i struje.
U 2010. na odlagalište je odloženo 73 posto prikupljenog komunalnog otpada, a u 2022. ostalo je samo 4 posto obrađenog komunalnog otpada. U Sloveniji su zatvorena odlagališta koja ne ispunjavaju zahtjeve Direktive Vijeća EU iz travnja 1999. o odlagalištima otpada.
Uzimajući u obzir hijerarhiju gospodarenja otpadom, odlaganje otpada iz 2007., kada je odloženo više od 2,3 milijuna tona, u 2022. smanjeno je za 93 posto (na 163 tisuće tona), odnosno. na “komunalnim” odlagalištima za 81 posto (s 811 tisuća tona na 152 tisuće tona).
Također, u razdoblju od 2006. do 2022. broj odlagališta na koja se u pojedinoj godini odlagao otpad naglo se smanjio, s 59 na 13, od čega je broj “komunalnih” odlagališta s 43 pao na 10, a industrijskih odlagališta sa 16 na tri.
S kapacitetima postojećih komunalnih odlagališta Slovenija pokazuje samodostatnost u pogledu zbrinjavanja ostataka prerade i zbrinjavanja komunalnog otpada. Naime, od 2025. sav miješani komunalni otpad mora biti mehanički-biološki obrađen. Takva obrada provodi se u 9 centara, većinom izgrađenih uz sufinanciranje EU, čime je Slovenija samodostatna u obradi miješanog komunalnog otpada.
Koliko su slovenski građani i vodstva poduzeća ekološki osviješteni i svjesni važnosti održivog razvoja? U Hrvatskoj se puno priča o tome no čini se da se u praksi ne provodi onoliko koliko bi trebalo.
Slovenski građani vrlo su ekološki osviješteni, a popravlja se i svijest među tvrtkama. Kao ministar zaštite okoliša i klime, naravno da želim i nastojim to još više ubrzati. No, glavni izazov posljednjih godina, po mom mišljenju, više nije to što tvrtke ne promiču svoju održivost, već to što se suočavamo i s obmanama ili tzv. “greenwashingom”.
Europsko zakonodavstvo o održivom izvješćivanju i analizama ekoloških, društvenih i upravljačkih aspekata u poslovanju, tj. ESG izvješćivanje, pridonijet će većoj transparentnosti poslovanja tvrtki, posebice njihovog utjecaja na okoliš. Svoj udio mora dati i nova europska direktiva o kojoj se još pregovara. Time se želi spriječiti obmana u vezi s tvrdnjama o okolišu različitih proizvoda (tzv. direktiva o zelenim tvrdnjama).
Vaše ministarstvo jedan je od ključnih partnera u projektu North Adriatic Hydrogen valley(NAHV). Kako napreduje taj projekt, što od njega očekujete i u kojoj će mjeri vodik imati važnu ulogu na putu prema održivom gospodarstvu u Sloveniji i šire?
Projekt ide u skladu s rokovima i drago mi je vidjeti da su mnoge aktivnosti u tijeku. Naše ministarstvo aktivno sudjeluje, čekamo uspostavu općih zakonskih okvira vezanih uz proizvodnju, korištenje i distribuciju vodika. Cilj projekta NAHV je demonstracija prekogranične integracije proizvodnje, distribucije i potrošnje vodika, kao i razmjena više od 20 posto godišnje proizvodnje vodika u okviru projekta.
Trenutačno važeće zakonodavstvo u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj ne pruža dovoljnu potporu za provedbu navedenih ciljeva. Čekamo i prijenos nove plinske legislative EU u nacionalni pravni poredak. Pretpostavljamo da će vodik pridonijeti defosilizaciji posebice teške industrije, a dijelom i transporta. U revidiranom nacrtu NEPN-a pretpostavlja se da će uporaba vodika do 2030. iznositi oko 5 posto ukupne potrošnje energije u teškoj industriji i prometu. U tu svrhu u tijeku su aktivnosti na izgradnji vodikove vodovodne mreže i izgradnji razvoda za korištenje vodika u prometu.
Definirali ste ciljeve održive mobilnosti u skladu s Planom održive urbane mobilnosti. Na čemu se temelje ti ciljevi, kako ste se prilagodili novom održivom obliku prometa u Sloveniji?
Slovenija je 2015. postavila ciljeve prometne politike u Strategiji razvoja prometa do 2030. Sukladno promijenjenim uvjetima i s ambicioznijim obvezama, pripremamo novi NEPN, koji će definirati i neke ciljeve i obveze prometnog sektora.
Donijeli smo i potpuno novi sustavni Zakon o integriranom planiranju prometa koji je regulirao područje integriranog planiranja prometa na tri razine – općinskoj, regionalnoj i državnoj. Na temelju zakona i uvažavajući granične uvjete NEPN-a očekuje nas donošenje nove nacionalne cjelovite prometne strategije 2025. godine. Slovenske ekološke i klimatske obveze ključne su za pripremu strateških odluka na području prometa.
