Leteći automobili, svemirski brodovi prepuni amorfnih plastičnih oblika, ljudi s pametnim naočalama…ovako većinom izgleda budućnost zamišljena u znanstveno-fantastičnim romanima i filmovima poput Zvjezdanih staza.

Veliki iskorak u tom smjeru napravljen je i ovih dana nedaleko od mađarske prijestolnice, Budimpešte, gdje je, u krugu Rafinerije Dunav u rad pušten pogon za proizvodnju, kako ga mnogi nazivaju, goriva budućnosti – zelenog vodika. Naša ekipa, prva je u Hrvatskoj posjetila zdanje u kojem će se na potpuno neutralan način za okoliš dobivati vrijedna sirovina.

Uređaj za elektrolizu

Od zagađivača do centara nove energije i ekološke promjene, simbolika je to otvaranja ovakvog postrojenja upravo u Rafineriji Dunav, udaljenoj tridesetak kilometara od glavnog grada Mađarske. Pogon u vlasništvu Mola radi od 1965., prostire se na čak osam kvadratnih kilometara, a godišnje proizvodi 8 milijuna tona nafte. Crno zlato bit će glavno gorivo još barem deset godina, procjenjuju u Molu, no kompanija je investirala 22 milijuna eura kako bi u suradnji s američkom tvrtkom Plug Power pokrenula uređaj za elektrolizu koji će proizvoditi zeleni vodik. Ukupni kapacitet uređaja za elektrolizu je 10 megavata što ovo postrojenje čini najvećim u središnjoj i istočnoj Europi. Ovdje će se godišnje proizvoditi 1600 tona vodika, a pritom ćemo koristiti obnovljive izvore energije. Vodu koju koristimo u rafineriji ovdje pročišćavamo i pomoću struje iz dviju solarnih elektrana elektroliziramo, pojašnjavaju iz MOL-a. Kako funkcionira ovakvo postrojenje? Postavljena su dva bloka bijelih kontejnera do kojih stiže električna energija iz transformatora koji je spojen na solarnu elektranu. Drugim cijevima u pročistač stiže voda iz rafinerije iz koje se uklanjaju strane čestice kako bi se dobio oblik koji je što bliže izvornom sastavu H2O. Sustav troši nekoliko tona vode po satu, koja zatim odlazi u centralni uređaj za elektrolizu koji je veličine hladnjaka u kućanstvu. Njih nekoliko zatim djelovanjem struje vrše elektrolizu odnosno vodu razdvajaju na vodik i kisik. Vodik se potom cijevima po velikim pritiskom od 40 bara otprema nazad u rafineriju, a kisik se ispušta u atmosferu. Emisija CO2 – nema!

“Postrojenje će smanjiti godišnju emisiju CO2 za 25 tisuća tona, to vam je kao da preko noći s ceste uklonite pet i pol tisuća automobila na fosilna goriva. Ovo je samo pokazatelj da smo spremni proizvodnju učiniti zelenijom, ali u budućnosti ponuditi rješenja za cijelu industriju i mobilnost temeljenu na vodiku – rekao je József Molnár, glavni izvršni direktor Mol Grupe.

Ovo postrojenje ujedno je i pilot projekt jer su još brojna pitanja oko vodika kao energenta neodgovorena. Unatoč velikoj investiciji i najvećem kapacitetu koji trenutno postoji u regiji, ovo postrojenje pokrit će tek oko 3-4 posto potreba Rafinerije Dunav. Do razvoja rješenja bile su potrebne tri godine, a sada se ono planira implementirati i u druge zemlje u kojima Mol posluje. “Planiramo gradnju ovakvog pogona u Bratislavi, a nije tajna da dobar potencijal za proizvodnju zelenog vodika vidimo i u riječkoj rafineriji gdje također imamo planove za realizaciju sličnog projekta. Ideja je omogućiti proizvodnju potpuno okolišno neutralnog vodika za transport, kako bude rasla potreba za vodikom u skladu s europskim i nacionalnim politikama. Dok te potrebe ne porastu, u prvoj fazi, takav vodik će se koristiti za potrebe rafinerije, no to će svakako otvariti mogućnost da riječki i zagrebački javni prijevoz krenu prema klimatskoj neutralanosti”, istaknuo je Ádám Horváth koji je u MOL-u zadužen za razvoj novih i održivih projekata.

Strateška pozicija Krka

Hrvatska bi mogla postati i europsko čvorište za gorivo budućnosti jer EU planira dio vodika proizvoditi, a dio uvoziti i tu bi se ključnim mogao pokazati terminal u Omišlju na Krku.

Prednost vodika je što je jedini nusprodukt obična voda. No, izazova je trenutno znatno više. Proizvodnja takozvanog plavog i sivog vodika iz metana koja je raširenija za sobom donosi velike emisije CO2. Proizvodnja zelenog vodika pak iziskuje goleme investicije te bez jasnih politika i novčane potpore i predanosti EU dovodi u pitanje njegovu isplativost.