Ispod grada rudnik, oko grada rudnik, a iznad grada zrak toliko zagađen da je Bor na karti Europe ekološka crna točka. „Imamo privilegij da udišemo kompletan periodni sustav elemenata”, tako se šale mještani Bora i okolnih sela.

Pošalica nije daleko od istine. Grad Bor podignut je na temeljima rudnika bakra i desetljećima živi od rudarstva. Međutim, studije su pokazale da zbog zagađenja iz topionice koja je smještena u samom centru grada Borani žive u prosjeku deset godina kraće.

Kada je rudnik 2018. godine prešao iz državnih u ruke kineske kompanije Zijin, situacija se dodatno pogoršala, piše Deutsche Welle.

„Oni su povećali eksploataciju rude za 300 posto. Povećali su maksimum topljenja rude u topionici i sada traže proširenje kapaciteta topionice za 250 posto”, kaže Snežana Šerbula, šefica katedre za zaštitu okoliša Tehničkog fakulteta u Boru.

Kopovi su se tako počeli širiti, a s njima i jalovišta. Detonacije su postale češće i razornije, a zagađenje je doseglo rekorde. Već s prvim proširenjem kapaciteta topionice, koncentracije kancerogenog arsena u zraku su porasle na 90 puta više od dozvoljenih. „Ako se ovako nastavi, pretpostavka je da bi se životni vijek Borana mogao skrati i za 25 godina”, tvrdi Šerbula u razgovoru za DW.

Rast od 0,2 posto

Rekordna cijena bakra udvostručit će udio kineske kompanije Zijin Bor Copper u BDP-u Srbije

Dva istražna bušenja

Grad u Srbiji leži na golemom bogatstvu?

Ipak, u Boru gotovo da nema obitelji u kojoj bar jedan član nije zaposlen u rudniku i dobro znaju da od rudnika ovisi i njihova egzistencija. „Ali osim toga što su ljudi koji su tamo zaposleni osigurali svoju egzistenciju, jako je teško identificirati ostale benefite za Srbiju”, kaže za DW Stefan Vladisavljev iz Beogradskog fonda za političku izuzetnost. On godinama pomno prati odnose Srbije i Kine.

„Profit od prodaje i izvoza ostvaruje kineska kompanija, a glavno tržište na koje se ta ruda izvozi je tržište Kine. Nakon što je Zijin preuzeo rudnik, bakar je postao broj jedan izvozni proizvod iz Srbije u Kinu i očigledno je da se radi o sprezi u kojoj cjelokupan profit ne ostvaruje Srbija, već kineska kompanija koja samo posluje u Srbiji“, objašnjava Vladisavljev.

Direktan profit Srbija bi mogla ostvariti kroz rudnu rentu, odnosno naknadu za korištenje državnih resursa. Je li i koliko kineska kompanija do sada uplatila u državni budžet? Ministarstvo rudarstva i energetike nije odgovorilo na upit DW-a.

Zakonski, rudna renta u Srbiji iznosi pet posto od prihoda koje je ostvarila firma koja eksploatira, i predstavlja jednu od najnižih u Europi. „To ne samo da ne predstavlja prihod, nego u načelu ne pokriva ni štetu koja se direktno pričinjava zemljištu i drugim granama koje se u okolni rudnika gase“, ocjenjuje odvjetnik Sreten Đorđević koji se specijalizirao za pravo u području zaštite okoliša.

Zijin sam računa rudnu rentu

Drugi problem je što rudnu rentu firme same obračunavaju. Zakon predviđa da firme Ministarstvu rudarstva i energetike redovito dostavljaju podatke o količini eksploatiranih mineralnih sirovina i prihodima od prodaje i na temelju toga same utvrđuju koliku rudnu rentu bi trebale platiti.

Takav model nije neobičan, ali podrazumijeva ozbiljne državne mehanizme koji bi reagirali u slučaju da se pravila ne poštuju, objašnjava profesor Tehnološko-metalurškog fakulteta Petar Đukić. „Ali ako je netko toliko ekonomski moćan, a Kina je najmoćnija ekonomija svijeta, onda ne mora poštivati sve standarde koji su potpisani u ugovoru“, kaže Đukić.

Tako i rudna renta može biti i manja od propisanih pet posto. „U smislu: evo prijavite da ste manje iskopali, manje prihodovali, i to se vrlo često tolerira u ovisnosti od toga tko je koliko jak“, tvrdi Đukić.

To je utvrdio i izvještaj državnog revizora iz 2019. godine, u kojem se navodi da nadležni organi nisu u dovoljnoj mjeri vršili kontrolu podataka o količini eksploatiranih sirovina, prihodima, niti obračunima za naknadu, zbog čega se sumnja da su obveze nositelja eksploatacije podcijenjene.

„U odgovoru republičke inspekcije na pitanje zašto nije izvršena korekcija kontrolnih listi, navedeno je da inspekcija zbog ograničenja, prije svega kadrovskih, nije mogla ozbiljno pristupiti analizi kontrolnih listi”, navodi se u izvještaju Državne revizorske institucije.

Ni Đorđević nije iznenađen. „Ministarstvo ima samo tri inspektora na području Srbije. Nezamislivo je da ta tri inspektora od kojih svaki pokriva jedan ogroman sektor, mogu imati bilo kakav autoritet i blagovremeno i periodično provoditi inspekcijski nadzor”, ocjenjuje odvjetnik.

Ali kineski investitori i nisu tu zbog ekonomskih, već političkih interesa, ocjenjuju sugovornici DW-a. „Srbija se u prethodnih nekoliko godina umnogome oslanjala na Kinu i mnoge stvari koje se tiču infrastrukture u Srbiji su urađene uz pomoć kineskih kredita i kineskih kompanija i više je nego očigledno da su ti krediti došli uz političku povezanost“, ocjenjuje Stefan Vladisavljev.

Kina je tako sebi osigurala sirovinu, a Srbija privid ekonomskog razvoja. Zaštita okoliša je u toj podjeli kolača izgleda ostala prepuštena slučaju, jer u ugovoru o prodaji RTB-a Bor Srbija je kineske partnere oslobodila bilo kakve obveze u vezi sa zaštitom životne sredine.

A građani? Što će biti s njima kad nestane rude ili kad ona bude neisplativa? „Svaka zemlja koja vodi računa o održivosti svoje ekonomije formira takozvani fond tranzicije s rudarstva na neku drugu granu – poljoprivredu ili turizam recimo, jer je rudarstvo uvijek ograničena privredna grana“, objašnjava profesor Đukić.

Od siromašnih zemalja poput Srbije, međutim, takva strateška rješenja se ne očekuju „One gledaju samo da se premosti situacija i da se pomalo eksploatira ono što je ostalo, a to na duge staze, čini mi se, nije dobra strategija i ako se ovakav trend eksploatacije nastavi, nisu nam perspektive bog zna kakve“ zaključuje Đukić.