Molim vas 150 kugli sladoleda od ajvara i 150 od sira. Možete li mi isporučiti do subote? Ženim se, to će biti za na tanjuru za predjelo uz šunku.

Upravo tako započinje istinita priča jedne mušterije o slastičarnici u Zemunu u kojoj se čeka u redu za okuse koji ne postoje drugdje. Jednostavnog imena “Poslastičarnica”, ona nudi gelato od šljivovice, bijelog vina, drenjine i suhe šljive, kao i onaj s okusom štrudle od maka.

Ali i od najkvalitetnijih pistacija iz Italije i lješnjaka iz Piedmonta, kao i srpskog autohtonog voća kao što su malina i kupina.

Slučajan početak
Vlasnik Veroljub Šobić zanatom ili umjetnošću izrade gelata, bavi se od 1991. godine, a sve je krenulo sasvim slučajno.

“Ja sam filolog, moja žena diplomirani politolog i to su bile rane devedesete kad doslovno nismo imali od čega živjeti, te smo se bacili u izradu sladoleda. O čemu nismo imali pojma. Strašno smo se zadužili, doslovno sam uvezao mašine za sladoled danas, a sutra se zatvorila granica s Hrvatskom, krenuo je rat i hiperinflacija”, priča Veroljub o počecima koji su bili vrlo izazovni.

Imali su malu slastičarnu u Novom Sadu, kad je stigao poziv vlasnika firme od čijih je repromaterijala radio sladolede da bude uvoznik za Srbiju. “Kao da voliš Ferrari i netko te pita hoćeš li biti njegov predstavnik. Tu sam od malog srpskog sladoledara postao uvoznik” priča Veroljub.

Veroljub Šobić/M. Mitrović

Prijelomni trenutak dogodio se na Sajmu u Novom Sadu i gdje je učio od majstora sladoleda koji je došao iz Italije.

“Sajam traje devet dana, a ja svaki dan u 7 navečer kad završi, uguram majstora u hotel i uvjeravam ga da je jako umoran. Ne pokazujem mu grad niti sam dobar domaćin. Jer trčim u svoju slastičarnicu i sve što sam gledao da je majstor radio, ja pokušavam i eksperimentiram. Tad sam prvi puta u svom životu iskoristio tako neki svoj položaj i tu se dogodio click”, priča.

Otkrio je da se sa sladoledom može igrati, ali i dalje radi s repromaterijalom, znači industrijom i nije sretan. “U jednom trenutku sam rekao svupruzi – ja ovo više ne mogu. Jer sam znao da sastojci mogu biti bolji. Mi smo tada dvjema najjačim firmama na svijetu za repromaterijal i mašine rekli – hvala ali nećemo više raditi s vama.

Bilo je to prije 10-ak godina. Zaklao sam u sekundi dvije zlatne koke i doveo obitelj u potencijalni problem. Ali tu sreću, slobodu i olakšanje kao da sam letio ne mogu opisati. Za to nema naplate i dovoljno novaca. I tad sam rekao – sad ću raditi pravi sladoled. I to je ovo što imamo danas” priča vlasnik slastičarnice u vruće ljetno popodne, dok se rijeka ljudi slijeva u njegovu radnju.

Veroljubu je osnovna misija bila vratiti dostojanstvo sladoledu. Jer do prije 35 godina, sladoled je bio namirnica blagotvorna za ljudski organizam. Sve dok nije uletjela industrijska proizvodnja.

“Ovaj sladoled ne deblja. On je prirodan, nema boja, nema aroma, nema pojačivača ukusa. Sladoled bez šećera ne postoji, jer on sprečava zamrzavanje, ali je stvar u njegovoj upotrebi i zloupotrebi. Svi moji sladoledi su na donjoj granici od 17 posto šećera i ne koristim saharozu odnosno bijeli šećer koji je disaharin, nego saharide gdje mogu – glukozu, fruktozu.

Sladoled je inače ozbiljna matematika jer je on struktura. Treba izbalansirati šećere, suhu materiju, da bi dobili što stabilniju strukturu koja će trajati. Potom taj balans tvoj organizam prihvaća kao hranu”, upućuje Veroljub kojemu je gelato cijeli život.

Ne odlazi na odmor, odbija unosne poslovne ponude da se seli ili dugo izbiva iz svog posla, pa čak i živi iznad slastičarne.

Foto: Mitar Mitrović

Zagrebački uzori
“Imao sam jednu sjajnu ponudu i ideju upravo jednog Zagrepčanina. Vlasnik je luksuznog restorana i kad je vidio što radimo, predložio je sjajan koncept. Da otvori mali ekskluzivan prostor od 30 kvadrata u Zagrebu. Kad dođu gosti, konobar bi prišao i pitao goste što žele popiti – pivo, vino, rakiju, viski? Kad naruče – dobiju sladoled tog okusa jer on se zaista može napraviti od svega.

Potom slijedi predjelo od sira, ajvara i pršuta, a ideja je bila da je glavno jelo sladoled okusa purice s mlincima, što je sasvim izvedivo. Kad se sve završi, dolazi konobar i pita – hoćete li možda nešto slatko – poput sladoleda?”, smije se on i dodaje da se taj pothvat nikada nije realizirao, jer nije htio napustiti svoj obrt i slastičarnu.

“Mislim da je 95 posto sladoleda higijena, to je vrlo osjetljiva namirnica, osjetljivija od mesa. Ostalih pet posto je poštenje vlasnika. Ako staviš kvalitetno, izaći će i kvalitetan proizvod. Druga strana je na žalost realnost, a to je da zanat izrade gelata izumire.

Jer planeta ide ka profitabilnijem sistemu. Kod mene je napraviti sladoled vrlo teško i sporo, komplicirano, skupo i na kraju i slabo isplativo. Kugla sladoleda je ovdje skupa i košta 200 dinara (1.70 eura), jer su i sirovine skupe, nema vrećica niti prahova koji se pomiješaju.

No, uz sve to planovi su mu da dalje radi gelato i – da se ne širi. Ne pada mu na pamet. Ne zna ni koliko ljudi prolazi kroz njegovu slastičarnu, niti koliko kilograma sladoleda radi mjesečno.

“Kad ponestane – ja napravim novi, proizvodnja je odmah na katu. Ne želim raditi velike planove, zarađivati više, ići dalje. Ovo je dovoljno. Jer sladoled je druženje, osmijeh, emocija, ljubav. Što ima ljepše od toga da dečko i cura uzmu svatko svoj sladoled i tri metra nakon što su izašli iz slastičarnice, ona njemu pruža svoj kornet da proba i obrnuto.

Sladoled je dijeljenje, ova je radnja otvorena “za merak”. Za svog života ne dam niti jedne pare za reklamu. Nisam ovo otvorio radi para. Naravno da svi od njih živimo, ali i ovako radimo sasvim dobro i ne treba mi više,” zaključuje.