Europska komisija preporučila je otvaranje pregovora o članstvu u EU s Ukrajinom i Moldovom, i davanje statusa zemlje kandidatkinje Gruziji.

Ovu preporuku Komisije trebat će potvrditi zemlje članice na svom Vijeću u prosincu, ali se pretpostavlja da će se sv šefovi država i vlada, pa i Viktor Orban, složiti. Pozitivna odluka mora biti jednoglasna, i tek tada službeno stupa na snagu.

GUVERNER VUJČIĆ

‘Hrvatska će morati uvesti čak 400.000 stranih radnika’

Velika bitka vodila se oko davanja pregovora Bosne i Hercegovine, za koju su se iznimno zalagale Hrvatska, Slovenija i Austrija, ali protivljenje Njemačke i Francuske bilo je prejako.

Moldavija je svojedobno, kad je počeo zapadnobalkanski vlak zemalja prema EU, bila presretna da se može pridružiti. Evo, Kišnjev otvara pregovore, a Sarajevo ne. Gruzija, pak, mala zemlja geografski zarobljena, bila je izrazito proeuropska, onda su joj zamrle nade, a sad ponovo gleda u EU. To je najdalja europska ispostava.

Međutim, fokus je isključivo na Ukrajini, koja je ekspresno, u samo pet mjeseci, prešla put od dobivenog kandidatskog statusa do pregovora.

Otvaranje pregovora s Kijevom, Kišnjevom i davanje kandidatskog statusa Tbilisiju je kao pečat, signal Moskvi dokuda sežu granice Europe na istok.

Očigledno je da se mijenja logika u vezi prošitenja EU-a. Uvijek je proširenje bila politička odluka, ali se svejedno tražilo i jako mnogo dosadnog, tehničkog, neophodnog posla koji se zbilja morao obaviti.

Mi, najnovija članica, prošli smo mnogo teže pregovore od zemalja koje su u primane prije nas.

Osam istočnoeuropskih zemalja plus Malta i Cipar imale su relativno stroge pripreme, tj. pregovore, i primljene su 2004.

Prije “big bang proširenja”, najlakši pristupni put , jednu laganu, ugodnu šetnju, uživala je Grčka. Grčka je   primljena je  na američki politički pritisak , a da nije provela nijednu reformu, a sve nedostatke toga pokazali su se za vrijeme financijske krize 2008.godine.

Na posve drugom kraju je Turska.

Turska je aplicirala za članstvo 1987., kandidaturu je dobila 1999, a pregovore 2005. Što zbog kočenja nekih članica, što zbog prirode Erdoganove vlasti, zastala je na putu prema Bruxellesu.

Možemo reći da se radi o smrznutim pregovorima.

Slična je situacija i u našoj regiji.

Najbolje to vidimo na primjeru Makedonije koja je kandidat za članstvo od 2004, a pregovore je otvorila tek 2022. No, ta je zemlja zanimljiva zato jer se samostalno trudi oko reformi. Svejedno, članstvo je za nju vrlo daleko.

Srbija i Crna Gora pregovaraju od 2012, i ne vidi se kraj.

Europska vrata se za naše susjede u regiji malo otvore, pa opet zatvore, ali onaj moment  kad je EU zbilja bila voljna da primi zemlje bivše Jugoslavije, iskoristile su samo Slovenija i Hrvatska.

Veliko je pitanje kako će izgledati pregovori s Ukrajinom, a ne znamo kad će stati rat i kako će se završiti. Hoće li Ukrajina uspjeti oformiti svoje pregovaračke timove prema poglavljima? Koliko će se tražiti od Kijeva?

Evo, Hrvatska je imala vrlo teške pregovore, a najviše po pravosuđu vidimo da su europski zahjtevi trebali biti mnogo stroži, jer je u tom, najvažnijem području i danas katastrofalna situacija.

Neki u EU, kao Europska pučka stranka, navijaju da Ukrajina postane članica do kraja ove dekade. Ali, ako struktura EU-a ostane ovakva kakva je sada, bez mijenjanja temeljnih Ugovora na kojima počiva – teško da će tako biti.

Svejedno, davanje kandidature, i pogotovo dobivanje pregovora su važni. Oni će za Ukrajinu značiti sidrenje u Zapad. Drugo, zaslužili su, dok mi prigovaramo, oni zbilja umiru za Europu. Treće, mogli bi donijeti novi elan cijeloj Uniji.

Europska unija, sa svoje strane, treba naći stotine milijuna eura za obnovu te goleme zemlje nakon rata, i pri tome, osigurati da sredstva ne nestanu u grotlu korupcije, endemske u Ukrajini.

Konačno, ako će Ukrajina napredovati, a hoće, to može biti i motor za naše susjede u regiji, jer, uza sve – tko je unutra, mnogo mu je bolje, nego onome tko je ostao izvan granica Europe.