Posao dostavljača hrane doživio je ekspanziju u posljednje dvije godine tijekom pandemije koronavirusa. I uz mjesečnu plaću oko 800 eura, u Beogradu za taj posao nema puno zainteresiranih, te su poslodavci radnu snagu pronašli izvan granica Srbije.

Zbog toga Beograđanima hranu dostavljaju Uzbekistanci, a uz njih tu su i Ukrajinci, Makedonci i osobe iz BiH, rekao za RTS Stefan Šurlan, osnivač jedne tvrtke za dostavu hrane.

Govore ruski, lakše uče srpski

“Radeći ovaj posao u Srbiji iznenadio sam se jer posla ima na sve strane, a posebno su vozači deficitarno zanimanje. Našim vozačima potrebno je da imaju B kategoriju ili čak da voze na električnim biciklima, a zamislite kako je tek onima koji traže vozače C kategorije”, objašnjava Šurlan.

Prema njegovim riječima, potražnja je velika i nema dovoljno dostavljača. “Odlučili smo se na uvoz radne snage i to smo uradili s Uzbekistancima. Oni govore ruski i lakše im je naučiti srpski jezik. To je država sa 36 milijuna stanovnika, sada su u tranziciji i dobra su radna snaga, iako je bilo mišljenja da se neće snaći u Srbiji. Sve jake države za jednostavnije poslove imaju dosta pomoći u stranoj radnoj snazi i mislim da će to i kod nas biti normalna pojava”, poručuje Stefan Šurlan.

On dodaje da na oglase za posao ne stiže dovoljan broj prijava i da se čak 60 posto kandidata niti ne pojavi na razgovoru. Dostavljači s punim radnim vremenom i s vlastitim vozilom, ako im tvrtka plati gorivo, mogu u Beogradu mjesečno zaraditi oko 800 eura, pa i više.

“Ako koriste drugo prijevozno sredstvo na kojem su sporiji ili voze manje sati, riječ je o plaći od 500 eura. Kod nas Uzbekistanci imaju plaću od 500 eura i plaćamo im smještaj”, objašnjava Stefan Šurlan. Inače, prosječna plaća u Srbiji u srpnju ove godine iznosila je oko 532 eura.

Imaju električna vozila

Prema podacima Centra za istraživanje javnih politika iz ožujka, u Srbiji postoji oko 356.000 korisnika aplikacija za dostavu hrane. Oni u prosjeku hranu naručuju 2,7 puta mjesečno i te dostave prosječno vrijede oko 1300 dinara (oko 10,6 eura).

“U odnosu na razdoblje prije pandemije, gledajući koliko jedan dostavljač ima dostava po satu, posao je dvostruko povećan. Vjerujem da će tako ostati. Danas svi imaju manje vremena za kuhanje i borimo se da sve Beograđane i korisnike u ostalim gradovima uslužimo jer je između 13 i 15 sati najveća potražnja”, kaže Stefan Šurlan.

Njegova tvrtka u Beogradu i Novom Sadu koristi električna vozila, npr. električne bicikle koji prelaze 200 kilometara s jednim punjenjem, automobile koji prelaze 150 kilometara s jednim punjenjem i mopede koji imaju dvije baterije, od koje svaka izdrži 60 kilometara.

“Ako prosječno jedan dostavljač u gradu prijeđe 100 do 120 kilometara, sva ta prijevozna sredstva zadovoljavaju njegove potrebe”, ističe Šurlan.