Ako Srbija uspije izgraditi nuklearni reaktor do 2035., to bi za nju bio spas”, rekao je prošloga tjedna u Parizu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Stručnjaci, međutim, imaju podijeljena mišljenja o tome.

Izgradnja klasične nuklearne elektrane Srbiju bi mogla stajati više od deset milijardi eura, za koje bi se morala zadužiti, dok s druge strane, mali modularni nuklearni reaktori koje je predsjednik ranije spominjao još nisu razvijeni za komercijalnu upotrebu. Osim toga, u Srbiji je od 1989. zabranjena gradnja nuklearnih elektrana.

Dvojbena isplativost

No, to nije spriječilo Vladu da početkom travnja u Parizu potpiše Memorandum o razumijevanju s Francuskom elektroprivredom (EDF), čime se stvaraju uvjeti za strateško partnerstvo u procjeni potencijala razvoja nuklearne energije u Srbija. Ako na kraju tog puta Srbija doista dobije nuklearnu elektranu, prema nekim stručnjacima, to bi bio nepotreban i neisplativ epilog, dok drugi smatraju da bismo tako dobili pouzdan izvor energije, koji bi pomogao dekarbonizaciji energetskog sektora.

“Srbiji ne treba eksploatacija nuklearne energije, ne zato što mislim da je štetna, već zato što smatram da je neisplativa u odnosu na energente kojih trenutno imamo u izobilju, a koje ne koristimo”, kaže za Novu ekonomiju stručnjak za energetiku Miodrag Kapor.

Znanstveni suradnik SANU Ilija Batas Bjelić također ocjenjuje da Srbiji ne trebaju nuklearne elektrane, ni u kontekstu povećane potražnje Srbije za energijom, ni u smislu da ne znamo proizvoditi energiju iz nekih drugih izvora.

Prema njegovim riječima, tema nuklearne energije u Srbiji vraća se u medije kako bi se pokazalo da ćemo “sutra postati dio Zelene agende”.

Slobodan Bubnjević s Instituta za fiziku u Beogradu podsjeća da izgradnja nuklearnih reaktora u mnogo bogatijim zemljama uvijek predstavlja veliki nacionalni pothvat.

Prema njegovim riječima, to su projekti koji se grade desetljeće ili dva i ne postoji niti jedna politička stranka koja može toliko dugo ostati na vlasti da to dovrši, ako se ne postigne opći nacionalni konsenzus.

“Ovakvi objekti grade se s idejom da se osigura energetska neovisnost i snažno osnaži gospodarstvo, uz svjesne rizike, a cijeli pothvat zahtijeva velika sredstva i veliki napor cijelog društva koje mora biti složno”, kaže Bubnjević. Energetski stručnjak Željko Marković, pak, smatra da bi nuklearne elektrane mogle pomoći dekarbonizaciji srbijanske energetike.

Podsjeća da je EPS oslonjen na proizvodnju struje iz lignita, budući da dvije trećine struje dobivamo iz termoelektrana na ugljen, te da osim proizvodnje električne energije treba dekarbonizirati i promet.

“Jedini način da to zamijenimo je čistom električnom energijom ili nekim alternativnim gorivima kao što je zeleni vodik za koji je potrebna električna energija za proizvodnju i koji se zatim koristi u gorivim ćelijama. To znači da ćemo povećati potrošnju električne energije, jer će nam trebati za električna vozila i za dekarbonizaciju sektora”, kaže Marković za Novu ekonomiju.

Pouzdan izvor

“Osnovna energija koja bi ovdje bila pouzdana, budući da nećemo moći koristiti ugljen, je nuklearna energija”, napominje Marković.

Naglašava da su potrebne ozbiljne studije koje bi dale odgovor koliko bi nuklearnih elektrana trebalo Srbiji, koliki su instalirani kapaciteti, kao i brojna druga strateška pitanja koja “vise u zraku”.