Savjetnica za razvoj poslovnih vještina i poslovna trenerica Gordana Kadoić svoju karijeru počela je kao menadžerica u Tuheljskim toplicama, a i godinama kasnije iskustvo je stjecala na menadžerskim pozicijama u industriji robe široke potrošnje. Na vrhuncu karijere, kao izvršna direktorica multinacionalne kozmetičke kompanije Oriflame odlučuje se na potpuno novi životni izazov, napušta kompaniju i osniva ADRIA CORPORATE EDUCATION, tvrtku specijaliziranu za edukaciju i poslovno savjetovanje za osobni i poslovni razvoj. Članica je EMCC (European mentoring and coaching council) Hrvatska i Business grupe Međunarodnog kluba žena Zagreb, a na svojim prezentacijama nastoji poticati žene na razbijanje ‘staklenog stropa’ i dohvaćanje istaknutih menadžerskih pozicija.

Na prvu menadžersku poziciju došli ste relativno mladi s nepunih 27 godina. S kojim izazovima se nose mladi menadžeri i s kojim izazovima ste se vi nosili tada?

Svako vrijeme nosi svoje izazove, ali rekla bih da je jednako izazovno dokazati da si s tako malo iskustva spreman preuzeti odgovornost. Mislim da u tim godinama nitko nije dovoljno ozbiljno shvaćen jer preuzeti funkciju znači dati rezultat, a dati rezultat podrazumijeva znati što radiš ili imati iskustva. Možda je današnjim generacijama puno lakše jer su neopterećeni činjenicom da je dozvoljen i neuspjeh, a moja generacija je bila opterećena da mora uspjeti.

Dvanaest godina radili ste na vodećim pozicijama u industriji robe široke potrošnje, zatim četiri godine u kozmetičkoj kompaniji, a na kraju ste se ipak odlučili za poduzetnički pothvat – Zašto i što vaš sadašnji posao razlikuje od svih prijašnjih?

Smatrala sam da sam dosegla sam vrh što se tiče hijerarhije u jednoj korporaciji, mojim nadređenima je ponestalo novih izazova za mene i nisu me znali motivirati, nisu baš imali sluha za hrvatsko tržište i lagano sam se počela pitati želim li svoje najbolje godine provesti radeći za nekog drugog i ostvarivati njihove snove. Mislim da je jasno koji se odgovor nametnuo i evo me skoro dvije godine u poduzetništvu.

Razlika je u tome što sada iza mene ne stoji ni jedno ime velike korporacije ili brenda, ja sam sada svoj najjači brend i drago mi je što me zaista veliki broj ljudi povezuje uvijek s prodajom u bilo kojem obliku. Prenošenje znanja i savjeta je oduvijek bio moj najdraži dio posla, tako da je sasvim logično što danas radim kao poslovni savjetnik i korporativni trener, a prema potrebama klijenata i mentor ili coach. Moja uža specijalnost je razvoj prodaje, prodajnih procesa, timova, menadžera i rezultata.

Postoji izreka da dobar plan nosi barem polovicu odrađenog posla, a na što po vama treba obratiti posebnu pozornost kod izrade jednog?

Imati plan u pisanom obliku je 80% vjerojatnosti da će biti i realiziran zato što pisane stvari puno snažnije djeluju na našu psihu jer je to obećanje koje smo dali sebi ili drugima, a stavljeno je u konkretnu formu slova i brojki.

Ako govorimo o poslovnom planu vrlo je važno da on obuhvati zasebno plan prodaje, nabave, marketinga, financijski plani. Nadalje važno je da plan stavimo u vremenski okvir, da bude realan, dostižan, motivirajući, specifičan i mjerljiv. Što nam je jasniji plan i što više podataka možemo ubaciti, to će biti lakša realizacija. I ono što je najvažnije, u izradu plana je dobro uvijek uključiti one koji sudjeluju u njegovoj realizaciji.

Koje su po vama bazične razlike između žena i muškaraca poduzetnika?

Žene su ne samo u poduzetništvu, nego općenito upornije, organiziranije, pažljivije, s više empatije, multipraktične su, ali istovremeno imaju manje samopouzdanja nego muškarci. Smatraju da možda nisu dovoljno dobre za novu ulogu ili da ne znaju dovoljno, često su perfekcionisti i odlažu neke odluke. Sve ovo u čemu žene oklijevaju, većina muškaraca odradi s lakoćom, čak i kad nisu kompetentni u stanju su vjerovati da oni to mogu i tako se i predstavljaju. Osobno volim učiti od muškaraca jer kod njih uočavam kako s lakoćom rade ono što je nama ženama često prepreka.

Kako ste se vi nosili s neplaniranim stresom i što savjetujete drugima za njegovo izbjegavanje?

Ja sam s godinama naučila da mi je svaki dan drugačiji i da unatoč planiranju trebam ostaviti barem 20% prostora u danu za neplanirane aktivnosti i to mi je postalo dio radne navike. Ako bilo koju situaciju gledate na način što je tu dobro za vas i kako možete iz toga izvući maksimum, stres svodimo na minimum. No, ako smo skloni dramatiziranju svake nove situacije, teško ćemo se nositi sa stresom koji slijedi.

Postoji li još nešto osim poslovnog planiranja i uspješnog postavljanja ciljeva što biste izdvojili bitnim za poslovni uspjeh?

Svakako bih izdvojila upornost. Ne odustajte čak niti onda kada je silno teško, kada nitko ne vidi ono što vi vidite, nemojte biti obeshrabreni kada doživite neuspjeh – to je dio rasta i osobnog razvoja.

Jesu li privatni i poslovni ciljevi međusobno povezani?

Bez obzira promatramo li privatno-poslovni model sa stajališta poduzetnika ili zaposlenika, teško možemo strogo dijeliti privatne od poslovnih ciljeva. Oni su gotovo uvijek barem na neki način povezani, ako ništa drugo ostvaruje ih ista osoba, koja ima iste karakteristike i privatno i poslovno. Naravno, da je vaš poslovni cilj nešto na što se fokusirate za vrijeme radnog vremena, ali da biste ga postigli možda ćete se morati odreći nečega u privatnom životu.