Zdravko Pevec, bivši vlasnik lanca trgovina "Pevec", pristao je za Poslovni.hr ispričati svoje viđenje propasti carstva koje je gradio dva desetljeća. Kaže kako neke stvari dosad nije smio reći. Vijest koja je značila početak kraja za Pevec zatekla ga je dok je otvarao trgovački centar u Beogradu. Nakon toga uslijedio je, kako opisuje, kafkijanski proces: blokada, stečaj, zatvor, traženje mita. Svatko je, čini se, htio svoj dio. Evo njegove priče:

Bili smo drukčiji od prijašnjih firmi u Hrvatskoj i Europi. Zapravo nigdje nismo naišli na takvu firmu koja je imala tako brzorastući uspon kao mi.

Devedesetih godina, ‘89., ’90. godine, ja sam radio u “Tomi Vinkoviću”, a supruga u “Bjelovarskom vrtu”. Zajedno smo se bavili poljoprivredom, obrađivali zemlju, oboje smo djeca sa sela. Nakon toga smo odlučili krenuti u neki vlastiti biznis. Bilo je to 1990. godine. Registrirali smo poduzeće. Tih godina obrađivali smo 100 jutara zemlje, gradili kuću i pokrenuli biznis. Supruga i ja sami. U svih ovih dvadeset godina u životu ništa nismo privatizirali. Sve što smo stvorili, stvorili smo našim radom, našom idejom, idejom naših roditelja, i naravno idejom zaposlenih ljudi u tom periodu. U tih dvadeset godina došli smo do brojke od četiri tisuće zaposlenih.

Znali smo da ćemo, damo li firmi svoje ime, zapečatiti sudbinu svojim sinovima

Početni kapital bio je kapital naših roditelja i ušteđevine koju smo imali. A imali smo kapitala, 100 jutara zemlje, imali smo dovoljno mehanizacije koju smo tada rasprodali, a to su marke tada bile. Čak i onu kuću koju smo sagradili prije osnivanja firme (u toj kući smo kasnije registrirali firmu) stavili smo u temeljni kapital. Teško mi je sada govoriti o njezinoj tadašnjoj vrijednosti. Nju sam kasnije morao u novcima isplatiti kako bi bila slobodna, odnosno kako ne bi bila u firmi. Firmu nismo registrirali po nekakvom trejdu, nekakvom imenu, nego isključivo po vlastitom imenu naše porodice, za što smo znali da nam daje jednu veliku obvezu. Jer tu su dva sina iza nas, što znači da bismo njima, ukoliko bi sve krenulo po zlu, zapečatili sudbinu i budućnost. Ali to je s druge strane značilo i puno bolji uspjeh jer svi vam daleko više vjeruju, i domaće i strane firme, ako vi uložite sebe, svoje ime, svoju imovinu u biznis. I to je zapravo bio jedan od razloga uspjeha firme Pevec.

Nikada nisam bio član niti jedne partije. Dosta toga se nagađalo: 'Što je to u Pevecu da je tako uspješan i tako se naglo razvija?". Sve je bilo dobro dok smo se razvijali samo na hrvatskom tržištu, gdje smo registrirali šest poduzeća. Međutim, izlaskom van Hrvatske registrirano je novih pet poduzeća, što u Bosni i Hercegovini, što u Srbiji, Makedoniji… Tako da smatramo da je naša ekspanzija van Hrvatske dodatno zasmetala i zagorčala život stranim lancima. Jer kada je u Hrvatskoj firma Pevec bila u najboljem usponu, oni se nisu mogli širiti. Nisu gradili velike centre niti puno njih, nego su u deset godina izgradili po dva centra. Kada je Pevec pao, onda su se po dva centra otvarala u godini dana. Govorim o centrima koji su bili direktno u konkurenciji s nama, strani – njemački, austrijski, talijanski lanci, oni koji imaju isti program kao i mi. Oni nisu još izašli na područje ex Jugoslavije.

Naša tragedija počinje puno ranije nego što je obznanjeno javnosti

Naša tragedija počinje puno ranije nego što je obznanjeno u javnosti. Jer firma Pevec je u studenom 2009. otišla u blokadu, što je obznanjeno tada javnosti. Međutim, prva blokada jedne naše firme, Instalotehne, dogodila se godinu dana ranije. Firmu je blokiralo Ministarstvo financija, a ta blokada nam se dogodila upravo nakon otvaranja centra u Banjoj Luci, a prije otvaranja centra u Beogradu. Ta je blokada bila neosnovana, međutim mi iz te blokade jednostavno nismo mogli izaći. Nisu nam, rekao bih, dozvolili. Blokirali su nam dakle prvo jednu firmu (Instalotehnu), a onda su nastojali blokirati i drugu, a to je Pevec Zagreb.

Uzmite tu sljedeće u obzir: kaže se da ne postoji nijedna firma na svijetu koja bi mogla opstati ako ju blokira država, a banke su naravno one koje nas prate. Međutim, firma Pevec je toliko bila financijski jaka, i toliko je jaku poziciju imala da je mogla funkcionirati punih godinu dana do konačne blokade, odnosno pokretanja stečaja. No, čim nam je bila jedna firma blokirana, pa onda kasnije druga, to je bilo vrlo brzo obznanjeno kod svih banaka. Ministarstvo je naredilo Raiffeisen banci da nam se blokiraju žiro računi, a banke su danas – normalno – sve povezane i brzo se pročulo da je jedna Pevecova firma blokirana. Ne postavlja se pritom razlog zašto. I kada je trebalo, nisu nam željeli odblokirati firmu.

 Photo: Zeljko Rukavina/24sata

Šok nakon sastanka sa Šukerom i šutljivi Popijač

Sve se to događalo u vrijeme vladavine Ive Sanadera i kasnije Jadranke Kosor. Postoji 15 dopisa prema Vladi, pojedinim ministrima, premijeru i premijerki, da nas prime na razgovor, da im objasnimo o čemu se radi i da ne dozvole da se nešto loše dogodi firmi koja zapošljava toliko radnika. Međutim, nijedan od tih dopisa i mojih telefonskih poziva nije urodio plodom. Pisali smo dopise na kabinet, bilo premijera bilo premijerke, bilo kod potpredsjednice Vlade, ministra financija Šukera, međutim sve je bilo uzalud. Kod Šukera smo imali jedan sastanak na kojem smo dogovorili rješenje našeg problema, da bih tek nakon tog sastanka zapravo bio šokiran – nakon dva tjedna mi je blokirao i drugu firmu, firmu Pevec Zagreb. Ne mogu shvatiti čovjeka s kojim dođete u kabinet (gdje su s njegove strane bili njegovi tajnici – Mladineo, Krželj, Buljan, i s moje strane također četvero direktora), i dogovorite kako riješiti problem (tada smo udovoljili i zahtjevima koje je postavilo Šukerovo ministarstvo), a onda se dogodi tragedija – on nam blokira i Pevec Zagreb. Kasnije smo vodili spor oko toga, smatram da je ta blokada bila neosnovana, ali ne možete protiv njih. Nikada mi se nakon toga Šuker više nije želio javiti. Kasnije je poslao Đuru Popijača kod nas na sastanak na Jankomir, gdje su on i Damir Kuštrak sjedili pola sata, a da Popijač nije otvorio usta. To u životu nisam vidio. A da ne kažem da mi je susjed iz susjednog sela iz Bjelovara. Šok.

Šuker nas je tijekom predstečajnog stanja primio na sastanak da nas sasluša, ja bih rekao po nalogu vladajuće stranke HDZ-a. Ali to je bilo onako, radi reda. Mislim da je imao jasan naputak što treba zapravo učiniti s Pevecom. Tek nakon ovog sastanka ozbiljno sam shvatio da će priča po Pevec završiti loše. Do tada nisam imao potrebe komunicirati s njima, postoje službe koje to rade. Nego kad sam vidio da vrag šalu bere, osobno sam se obratio Šukeru.

Uspio sam jednom dogovoriti i sastanak kod potpredsjednice Vlade Đurđe Adlešič, koja me primila, ali me nije doživjela. Kasnije sam u razgovoru shvatio da je ona zapravo ‘na liniji’ s Jacom, s kojom je tri, četiri puta razgovarala na temu koga postaviti za direktora Croatia osiguranja. A to što je u pitanju bio Pevec i sudbina četiri tisuće ljudi, uopće nije doživjela, jer kasnije se nije ni sjećala da sam bio kod nje. Prebacila je stvar na svoju tajnicu, rekavši joj da nazove u ured ministra financija i da vidi ‘gdje je zapelo’. Rekli su mi najprije da ‘nemaju pojma o ničemu’, ali ja sam bio uporan. Tajnica je uspjela saznati da su u Ministarstvu financija našli rješenje o Pevecu. To je rješenje bilo doneseno na sastanku sa Šukerom u veljači 2009. godine. Našli su ga zametnutog u ladici. Sudbina četiri tisuće radnika zametnuta u ladici. Da to rješenje napišu trebalo im je tri mjeseca, a onda još tri i pol mjeseca prošlo je dok ga nisu našli zametnutog u ladici, i to samo zahvaljujući mojoj upornosti. Mislim da vam ovo sve govori. Sve ovo nisam smio ranije reći. Vidite kako sam završio, sreća da mi nisu život uzeli.

Ni danas, da se vratim u prošlost, nikoga ne bih podmitio

Nikada nisam ništa stvorio privatizacijom, nikada nisam bio u tim vodama, nisam bio vješt da bih podmićivao. Danas mi se smiju kako sam tako naivan mogao biti da mislim da je stvaranjem zemlje Hrvatske nestala potreba za mitom, i da će se cijeniti ono što ste stvorili isključivo svojim radom, znanjem i zalaganjem. Međutim, gadno sam se prevario. Ni danas, nakon svega, da se mogu vratiti u prošlost, ne bih nikoga podmitio. Imao sam izbor – ili završiti s Jurakicom, ili završiti ovako sam. Mislim da je bolje da sam sam, jer tvrdim da sam čist i pošten. Smatram da sam među najpoštenijim gospodarstvenicima u ovoj državi. Takvog sam porijekla da sam imućan: imali su moji djedovi, imali su i moji roditelji. Nikada nisam bio gladan kruha. Nisam došao iz neimaštine, nego sam samo nastavio rad svojih djedova i roditelja koji su u ono vrijeme stvarali, a ja sam samo nastavio.

Ciljevi Peveca bili su dalekosežni, planirali smo širenje i na Bugarsku i Rumunjsku. Ali kada ste nekome trn u oku, evo kako nažalost završite. Objasnit ću vam to ovako: naša dobit 2007. godine bila je 135 milijuna kuna, što je gotovo 20 milijuna eura. Sad se ja pitam – što jednom stranom lancu, koji ne može na ovom području otvoriti druge centre jer kupci su prepoznali hrvatsku firmu, predstavlja dati jednogodišnju dobit nekome da se postigne krajnji cilj? A krajnji cilj je bio uništenje Peveca. Jasan se cilj znao, a sada, tko je nalogodavac, a tko egzekutor…

Photo: Anto Magzan/VLM/Pixsell

Četiri razloga propasti Peveca

Mediji su se pitali kako je Pevec mogao smijeniti Vladimira Šelebaja. On je došao u moj ured po nalogu banke i mene smijenio, dok sam ja bio u Njemačkoj na putu. On je došao u moj ured i mene smijenio a da nismo sklopili ni ugovor. Ja takvo njegovo ponašanje naravno nisam mogao prihvatiti, i što se dogodilo? Mediji su počeli pisati kako “Pevec nikome ne vjeruje jer je smijenio Šelebaja”. Kasnije mi je na isti način bio nametnut i Josip Baotić.

Da sam znao da će ovako završiti sve, bih li se širio izvan Hrvatske, otvarao centre u drugim zemljama? Spomenut ću četiri razloga propasti Peveca. Sama recesija po sebi je značila puno. Drugo, kažu nam da smo se megalomanski širili. Međutim, ja sam se širio uz pomoć svojih banaka i dobavljača, imali smo njihovu podršku. S druge strane, naši rezultati su bili takvi da su to banke normalno podržavale. Ja nisam bio takav mađioničar da bih njima mogao mazati oči ili prikazati nekakvu lažnu imovinu koju nemam. Treći razlog je da, kada postanete prejaki, postanete ozbiljna konkurencija velikima. Četvrti razlog je čista politika, ja nisam bio vezan uz politiku, a na nesreću nisam bio član niti jedne stranke pa da bi me ona zaštitila. Ostao sam sam. Visoko sam se vinuo, i bilo nas je vrlo lako uništiti.

Početak kraja

Preživjeli smo i medijski linč i privođenje. Šokantno. Teško je to opisati. Imate problem kad vas izbace iz vlastite firme. Stečajni upravitelj Darko Šket je dolazio kod mene reći mi da ga ja na neki način predložim kao stečajnog upravitelja kako bi on ‘spasio’ firmu za koju se znalo da je dobra. Da bi isti taj čovjek mene doslovce izbacio van i zabio mi nož u leđa. Slobodna Dalmacija je krivo napisala ‘sto dana blokade’. Firma Pevec je u blokadi bila samo 42 dana kada je nezakonito pokrenut stečaj. I zato stečaj nije proglašen 3. prosinca, nego se čekalo 21. prosinca, a i tada su na sudu shvatili da još nije prošlo 60 dana, pa su ga prolongirali za još tri dana. To sve upućuje na jedan scenarij – negdje je toliko gorilo da je trebalo stečaj proglasiti prije isteka 60 dana, trebalo nas je blokirati na Badnjak, a meni na Staru godinu uručiti rješenje o otkazu, da bi firma mjesec dana nakon pokretanja stečaja otvorila svoje centre. Je li to jasno zdravom razumu? Što se krije iza toga?

Kada smo vidjeli da su nastali problemi, i da nam nitko ne želi pomoći, okrenuli smo se svojim dobavljačima i bankama, vjerujući da nam žele pomoći jer je njihov kapital kod nas. Napravili smo program restukturiranja. To je bilo u srpnju i kolovozu 2009. Međutim program restrukturiranja se ne može napraviti u roku od 30 dana. Vršili su pritisak na nas. U suglasnosti i banaka i dobavljača, mi smo program napravili. Kad smo ga obznanili 12. listopada 2009. godine, samo za tri dana blokirala nas je država, odnosno Ministarstvo financija po nalogu Šukera. Nisu dozvolili da taj program uopće prezentiramo. To je bio početak kraja. Naglašavam da me nije blokirala nijedna banka, ni dobavljač, ni radnici, već isključivo naša država. I sad će reći da je država preko suda i stečajnog upravitelja spasila 800 radnika, a zapravo je uništila 4000 radnih mjesta. Gdje je onih 3.200?

Firma je imala svoje vrijednosti oko 4 milijarde kuna, naše obveze su bile milijardu i 600 kuna. Dakle, duplo više je vrijedila imovina nego što su naše obveze bile. Na sudu i ispitnim ročištima lažno je prikazana vrijednost firme. Prikazali su umanjene vrijednosti i nisu prikazali svu imovinu. Primjerice, imovina iz firme iz Beograda i Makedonije nije bila evidentirana u stečajnu masu.

Photo: Davor Visnjic/Vecernji list

Pritvor? Da ti srce pukne

Nisam ni sanjao da bih ikada mogao biti zatvoren, jer u životu nisam napravio nikakvu kriminalnu radnju. Poreznih nadzora je bilo tijekom 20 godina, nijednom nisam zbog poreznog nadzora završio u pritvoru. Međutim, na kraju se ispostavilo da su me zatvorili zbog poreznog nadzora. Nepojmljivo. Nismo znali ni zašto su nas zatvorili. Upali su nam ujutro u 6 sati , dali smo im sve kompjutere, mobitele, svu dokumentaciju, sve što smo imali. Nemoguće je bilo saznati što je posrijedi, zbog čega vas zatvaraju ni kamo vas vode. Zapravo, ne znate zatvaraju li vas uopće. I onda kada vas vode na ispitivanje iz jedne kuće u drugu, pa na kraju u policiju, još uvijek živite u uvjerenju da ćete se vratiti kući. Naši svinjci na selu su bili uredniji od prostora u kojem smo supruga i ja ležali pritvoreni. Završili smo u prostoru u kojem završe alkoholičari i narkomani u jutarnjim satima. Uneređene plahte, popišane, smrdljive, netko je povraćao na njima, krvave… To je bilo da čovjeku srce pukne. Ali preživjeli smo. Supruga je završila u posebnoj ćeliji, nismo bili zajedno. Mislim da ni ratni zločinci ni najveći kriminalci tako ne završe.

Kasnije je u zatvoru drugačije bilo. Tamo sam shvatio da su vam u stanju napraviti što žele, shvatio sam da su nam mogli i život uzeti ako su htjeli. Nakon što smo završili u zatvoru, sa suprugom sam se čuo nakon mjesec ili dva, kada nam je sutkinja odobrila da se možemo tjedno viđati. Za to vrijeme sam se čuo samo sa svojom odvjetnicom koja me je tada branila i kojoj sam kasnije uskratio punomoć.

Kod nas su i mediji takvi da okrive onoga koga žele okriviti, bilo za to razloga ili ne. Nad nama je izvršen medijski linč. Ima tu i dosta jala. Moja supruga je živjela u Njemačkoj i perfektno govori strane jezike i tamo je išla u školu. Mediji su već 2008. godine pisali kako se rastajemo, pisali su to i ranijih godina. Dakle, željeli su nas rastaviti. To im nije uspjelo, pa su pisali da sam se objesio zbog čega me i policija tražila. “Žena me je ostavila pa sam se ja objesio”, takvo nešto su pisali. Sjećam se kako me jedna novinarka nazvala s tim pitanjem pa sam joj rekao “Da, ovdje duh”.

Stečajni zakon napravljen je da bi se firme po kratkom postupku uništilo

Kad u firmu uložite sve, sebe, svoju obitelj, tri generacije obitelji, i kada vam to oduzmu… Pa ni '45. nije takva bila. I onda vam kažu da nemate pravo na ništa. Pa ni na one osobne stvari koje su bile u firmi. Onda su se mediji ismijavali i da je Višnja ostala bez donjeg veša. Pa doslovce je bilo tako. Moj otac je imao jedan veliki muzej s vrijednim starinama, to je sve ostalo u firmi. Ja sam lovac i svi moji lovački trofeji ostali su u centru, hotelu Picok, sve su nam to uzeli. Koji je to zakon po kojem je stečajni upravitelj to provodio? To je zakon nad zakonima. Taj stečajni zakon je tako napravljen, zna se iz kojih razloga, da bi se firme lako, po kratkom postupku uništilo i da bi se sve privatiziralo i prodavalo onako kako se ranije prodavalo. Taj zakon nema veze s realnošću. Stečajni upravitelj zabranio mi je ulaz u firmu. Stečajni postupak je vođen od strane užeg kruga ljudi, stečajnog upravitelja i dvoje, troje, petero ljudi oko njega, tako da tvrdim da su izmanipulirani i država, i dobavljači i vjerovnici – jer su i oni na kraju svega bili šokirani. Ni narod ne može shvatiti kako Pevec, koji je stvarao ovu firmu, u njoj nema niti jedan posto.

Da se nije dogodilo ovo što se dogodilo, Pevec bi opstao. Kriza bi dakako uzela svoj danak. Najlošije bi nam prošle dvije, tri firme. Ali Pevec kao Pevec bi opstao. Mi smo se tih šest mjeseci 2009. godine krize dosta dobro držali, promet nam je za tih šest mjeseci pao svega 15 posto. U trgovini bismo normalno funkcionirali i dalje. Određeni broj ljudi bi se, jasno, smanjio, ali možda za jednu trećinu.

Photo: Davor Visnjic/Vecernji list

Stečaj u Pevec Bjelovaru za godinu dana koštao osam milijuna i 200 tisuća kuna

Moji bivši zaposlenici sada su prestravljeni kao divlji zečevi kada ih se stavi u kavez. Do te mjere su preplašeni da se ne usuđuju razgovarati sa mnom, jer određeni zaposlenici koji su sa mnom bili u kontaktu dobili su otkaz iz firme od strane stečajnog upravitelja. Ove druge koje je vidio sa mnom pozvao je na razgovor pod prijetnjom otkaza. To je ponašanje gore nego jednog gestapovca. To bi vam svaki radnik mogao reći, kada bi smio. Ali zakon je stečajnom upravitelju dozvolio da radnicima produžava radni odnos samo na mjesec dana. Prvu stvar koju je stečajni upravitelj napravio kada je došao u tvrtku jest da je moj ured, koji je bio otvoren spram radnika, odmah pregradio i zatvorio, da je nedostupan bilo kome. Doveo je i svoj tim ljudi izvana, koji je preuzeo kompletno upravljanje. Radnici tako više nisu imali blage veze ni o čemu. Sve informacije slijevaju se kod stečajnog upravitelja, a radnici ne dobivaju nikakve povratne informacije, o vjerovnicima dioničarima da ne govorimo. Svake godine po zakonu se mora predati završni račun. Vjerovnici dioničari nisu dobili završni račun Pevec Zagreba 2010. godine. Nikada. Tu se skrivaju abnormalno visoki troškovi. Ja sam došao do spoznaje da je stečaj u Pevec Bjelovaru za godinu dana koštao osam milijuna i 200 tisuća kuna. I to samo za Pevec Bjelovar, a Pevec Zagreb je daleko veći, pa mogu pretpostavljati da je koštao najmanje 15 milijuna. To što mediji pišu, i što stečajni upravitelj Darko Šket govori, to je takva lakrdija. On je sebi 2010. godine u Pevec Bjelovaru isplatio 600.000 kuna. Isplatio si je i blizu 600.000 kao zaostatak iz prethodne godine, za što? Za četiri dana od Božića do Nove Godine? Pa zar jedan njegov dan vrijedi blizu sto tisuća kuna? Tih osam milijuna kuna samo iz Pevec Bjelovara Uprava si u dvadeset godina nije isplatila. Lako je voditi takav stečaj kada je pun k'o brod: robe, novaca, imovine… Ono na čemu mi sada inzistiramo jest revizija stečaja, jer stečajni upravitelj nikada nikome ne polaže račune. Polaže račune onome s kim je zajedno u poslu, a to je stečajna sutkinja. Treba ustvrditi što je stečajni upravitelj preuzeo od Peveca, a što je u ove dvije godine predao vjerovnicima i gdje su svi ostali troškovi koji su tu nastali.

Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Dvije i pol godine sanjam o povratku

Nisam digao ruke od Peveca niti ću ih ikada dignuti. Pustili smo da stečajni postupak završi, mislim da je to bi cilj i ostalih državnih struktura, da ne kažem sudstva. Ako je stečajni upravitelj Darko Šket toliko sposoban, onda će ova Vlada prepoznati njegovu kvalitetu i s obzirom da je država u takvim problemima, on će ih riješiti. On je sebi osigurao radno mjesto predsjednika Uprave u firmi za narednih pet godina. Pa zar ga je država školovala da bi došao kod zlatne koke i unutra se ugnijezdio narednih pet godina?

Ove Pevecove navode provjerili smo kod stečajnog upravitelja Darka Šketa. Šket kaže kako je sve što je isplaćeno, isplaćeno temeljem rješenja Trgovačkog suda. “To nema nikakve veze time jesam li ja radio četiri dana, nego s rješenjem Trgovačkog suda. Jer ja sam bio u dva stečajna postupka upravitelj, i u postupku Pevec Bjelovara i Pevec Zagreba”, kaže Šket. Dodaje kako su troškovi stečaja za Pevec Bjelovar i Pevec Zagreb potpuno dokumentirani i predočeni skupštini vjerovnika. Radilo se između ostalog, kaže, i o plaćama radnicima u stečajnom postupku, a tu su i revizorski troškovi, odvjetnički troškovi, komunalna naknada… “Ali on i dalje očito ne želi razumjeti, samo insinuira. Sve što je plaćeno, plaćeno je prema rješenju Trgovačkog suda”, kaže Šket.

Bih li nakon svega pokrenuo novu firmu? Ah, za koga? Za koje radnike? Za koju državu? Za koju vladu? U vrijeme rasta Peveca pozitivna je stvar bila to što se stvaralo. Svjetska ekonomska kriza, bila ona opravdana ili ne, potekla je, zna se, iz Amerike. S druge strane, krizu danas može simulirati i sama Europa. Ovo u Hrvatskoj je jedna tiha ekonomska okupacija. Danas je jedno novo vrijeme, i danas se tržišta ekonomski osvajaju. Ja sam bio poslovni čovjek, znam što je ekonomija i na koji način se osvajaju tržišta. Tako da je ovo čisto jedna okupacija na ekonomskoj osnovi. Kreće od onoga što je najbitnije, a to su banke. Banke više nisu naše. Ni strateške firme više nisu naše. Ono što je naše zlato je bila Ina, to su prirodna bogatstva. Kada izvučete i to, što vam ostane? Ostane vam prirodno bogatstvo – šume, more, rijeke. Ali mala je to šansa za neki brzi ili normalan oporavak. Sad smo u rukama Europe, i bez obzira što nismo u EU oni upravljaju našom ekonomijom.

Moji roditelji su govorili da u Njemačkoj recimo postoji 15 do 20 posto bogatih. Sedamdeset posto je srednjeg, stabilnog, jakog ekonomskog sloja. I onda ostaje možda pet posto onog slabijeg sloja. Najbitnije je za državu kada je taj srednji sloj moćan, bogat i jak. U Hrvatskoj se danas ništa ne isplati pokrenuti. U ovih 20 godina, nošeni jednom krivom politikom, mi smo stvorili dvije grupacije najomraženijih: to su političari i privrednici. Političari su lopovi, a niti gospodarstvenici nemaju bolje epitete. Svaki gospodarstvenik danas je lopov. I to se prepričava od naših roditelja još, čak i mala djeca viču ‘On ima, taj je lopov’. Mi smo takvo jedno društvo gdje se ne gleda jeste li nešto sami stvorili, od svog novca, na legalan način ili kriminal način. Još bolje prođete ako ste na kriminalan način. Kada je moju firmu trebalo ‘spasiti’, onda su mi došli ‘spasioci’, vrhunski menadžeri, rekavši mi ‘Iscoltaj ti 10 milijuna kuna, i ti i tvoja porodica izađite van iz firme, pa ćete i ti i tvoja firma biti spašeni’. To je značilo da ću ostati vlasnik, ali da se ne petljam više u poslovanje. Ja, koji nikada nikome nisam dao kunu, sada bih trebao dati 10 milijuna! Da sam to dao i da mi je konkretno rekao ‘O.K. Zdravko, sada ćeš imati 30 posto udjela u toj firmi’, ja na to vjerojatno ne bih pristao jer je to nerealno. Da mi je rekao da je 70 posto mojih, a 30 posto bit će ‘njihovih’, možda bih i pristao. Ovako dajete novac i ne znate što ćete za njega dobiti.

Država je s Pevecom povukla jedan katastrofalan potez. Ja sam to tek kasnije saznao, ali toliko je vlasnika firmi koji su, učeni ovim što se nama dogodilo, potpuno promijenili politiku svojih firmi. Prije svega išli su zaštititi svoju imovinu, izbacili su iz firme svoj vlastiti kapital primjerice. Jer su na nama vidjeli što je sve politika u stanju napraviti svakome od njih. Zaštititi se možete izdvajanjem svoje imovine iz firme, a ja to nisam radio.

Spas i utjehu danas nalazim u proizvodnji i poljoprivredi, ali noći su mi najgore. Dvije i pol godine, otkako su me izbacili iz firme ne prođe noć da ju ne sanjam. Firmu, otvaranje, uređenje, useljenje… Borim se sa zdravljem, mislim da sam još uvijek normalan, iako vjerojatno više nisam sto posto. Razmišljam o povratku, da ću u Pevec jednom ući uzdignute glave.

Suđenje Pevecima počelo je u studenom 2010. (PXL)