Jedna od najtraženijih domaćih dizajnerica sa sada već zamjetnom inozemnom karijerom, Aleksandra Dojčinović, krajem studenoga u Zagrebu je održala četvrtu samostalnu reviju i njome proslavila desetljeće prisutnosti na sceni. U novoj kolekciji njezina brenda Lei Lou može se pronaći svaka žena iz svih dijelova svijeta, poručila je u razgovoru za Poslovni dnevnik, pojašnjavajući da ista obiluje romantičnim i raskošnim haljinama sa sjajnim prizvukom osamdesetih. Upravo taj odjevni predmet smatra spektakularnim i na njegov se spomen u njezinim očima gotovo pa zaiskri, a priznaje da je zbog haljina i krenula u ovaj posao.

Za Aleksandru Dojčinović koja je odjenula najveće domaće, ali i nemali broj holivudskih zvijezda nema, kaže, jednostavnijeg i ljepšeg komada i posebno je ponosna što je tu ljubav prenijela na velik broj svojih klijentica. Iza nje su tri otvorene trgovine – u Zagrebu 2002., Stuttgartu 2013. te Splitu 2014. Lei Lou danas zapošljava gotovo 40 ljudi, a godišnje naprave četiri osnovne te četiri potkolekcije dok se cijena pojedinih komada kreće od par stotina do nekoliko tisuća kuna. Prvu reviju imala je s 29 godina, što nije bilo prekasno već taman kada treba, napomenula je. Nekoliko smo riječi razmijenile i o imaginarnom svijetu uspjeha kojem se mlađe generacije nadaju, ali verziji tog svijeta iz koje je nekako putem izostala marljivost.

Vaša četvrta samostalna revija upriličena je u Modernoj galeriji. Lokacije na kojima ih održavate sve su zanimljivije. Koje poruke šaljete time?

Odlučili smo se za promjenu, nas 88 koliko nas je radilo na ovoj reviji i to na moj prijedlog da se odmaknemo od, uvjetno rečeno, teških tema. Prethodna je održana na zagrebačkom Glavnom kolodvoru i uključivala je vožnju vlakom, a pričala je o ženama na margini i u željeznici. K tome smo poslali i jednu jasnu poruku, onu da se sve mlade žene nakon škole ili fakulteta nađu na svom raskršću. Željeli smo im naglasiti da promjena vlaka ili kolosijeka nije ništa drugo doli hrabrost. Ovog smo se puta odlučili na opušteniju varijantu, a utoliko je i Moderna galerija bila idealna. Njen stalni postav uključuje djela hrvatske rane i kasne umjetničke moderne, dok smo revijom nastojali odati počast svim ženama u umjetnosti koja danas, rekla bih, nije dovoljno cijenjena.

Godinama ste na sceni. Kako biste opisali svoj poduzetnički put, što vas je dočekalo kad ste tek počeli i kako se danas osjećate?

Počela sam s 15 godina i shvatila da mi to dobro ide. Međutim, kad sam pokrenula biznis i modom se počela baviti ozbiljno, već sam imala toliko utakmica u nogama. Danas mladi nerijetko otvaraju firme bez ikakvog znanja, šire slike o poduzetništvu ili ikakva iskustva u poslovanju. Polovica njih nije nikada radila kod drugog poduzetnika, pa smatram da je upravo to jedna od poruka koju je važno poslati mladima – prvo skupi neko znanje, barem znaj koliko ne znaš. Tu je bila moja konkretna prednost.

Dobivali ste ponude za odlazak vani koje ste redom odbijali, znači li to da vas ne privlače manifestacije poput Pariškog tjedna mode ili je u pozadini takve odluke nešto drugo?

U Hrvatskoj imam nešto što je bilo jako teško stvoriti i sad ići ispočetka kreirati nešto drugo, znam koliko je to teško. Nekome s 20 ili 25 godina takva se odluka može učiniti vrlo jednostavnim korakom, no svjesna sam truda koji stoji iza toga i nisam sigurna jesam li spremna na jednu takvu žrtvu. S druge strane, koliko god to bilo manje poželjno u poslu, uvijek nas neka emocija veže i vuče – tim ljudi s kojim radim mi je uvijek je u podsvijesti, kao i pitanje što će biti s njihovim plaćama.

Prije nekoliko godina ste u Splitu otvorili trgovinu te sada imate ukupno tri. Razlikuju li se ponude u njima i planirate li možda uskoro daljnje širenje?

Naime, osim tih dućana, imamo i izvoz u dvadesetak koncept trgovina. Najviše u Ameriku, Irsku, nešto malo Englesku, a sva se tržišta međusobno razlikuju. Ne samo po stilu odijevanja, već i po konfekcijskim brojevima. Znamo da ako radimo za istočna tržišta da moramo računati na veće konfekcijske brojeve, u SAD-u su to jako sitne žene – suprotno dojmu kakav o Amerikancima inače vlada u javnosti. Radimo za Hollywood, a žene ondje nose konfekcijski broj 32. Prosječno ono što se prodaje u Zagrebu je 38, dakle, postoje značajne razlike. Moj je dugoročni plan ući u robne kuće izvan granica naše zemlje. Hrvatska je malo tržište i nemam prostora za još jednu trgovinu. Vrlo je zanimljivo kada dođemo u Italiju ovu rečenicu izgovoriti na glas. Reći da imamo samo dvije trgovine? Talijanima je sasvim nejasno da postoje samo dva grada u kojima možeš otvoriti prodajno mjesto.

Koja sve zanimanja zapošljavate?

Među naših 38 zaposlenika imamo gotovo sva s tekstilom povezana zanimanja – šivače, krojače, trgovce, a i djevojke u uredima. Posebno me veseli osjećaj što im možemo svaki mjesec možemo isplatiti plaću, pogotovo u ovim makro i mikroekonomskim uvjetima.

Što biste izdvojili kao najveći poslovni uspjeh u proteklih 10 godina?

Kako me moda odgojila. Da sam se bavila nečim drugim, poslom od 8 do 16 h, bila bih drugačiji čovjek. Kada si privatni poduzetnik neka te nepoznata sila vuče i probijaš granice za koje si mislio da nikada nećeš. Nerijetko kažem da mi je modni svijet postao svojevrsnim trećim roditeljem. Naučila me neke stvari koje ne bi imala prilike igdje drugdje usvojiti.

Kako je biti poduzetnica u Hrvatskoj?

Nije nimalo jednostavan zadatak jer moraš napraviti i do tri puta više posla za neki prihvatljiv rezultat.

Klima i sredina nisu naklonjeni poduzetnicima za koje uvijek kažem da upravo oni još drže društvo na funkcionalnom okupu. Mi smo s druge strane toliko dobar tim i toliko dobro radimo da nemamo nikakvih problema, kredita, dugovanja, već smo uspjeli postati i opstati kao zdrava i prava tvrtka. Kada si privatni poduzetnik, prvo što trebaš znati je da ne smiješ biti gramziv. Moraš znati da postoji dio koji ide tvom radniku, koji ide državi, ako to ti to ne odgovara zatvori ili radi nešto drugo. Svi ti ljudi i cijeli sustav oko tvog posla rade i za tebe.

Kako je došlo do suradnje s brojnim Hollywoodskim zvijezdama?

Riječ je o putu koji je dugo trajao. Kada sam prije 10-ak godina ulazila u koncept trgovine u Americi, uzela sam koferčić u njega spremila odjeću i vukla ga od trgovine do trgovine. Skinula sam s interneta popis svih prodajnih mjesta koja su me zanimala i redom im pokazivala svoju odjeću. To je ujedno bio i moj prvi kontakt s Amerikom i prvi odlazak onamo. Naravno, ne trebam uopće naglašavati koliko je to teško. Obišla sam 70 – 80 koncept dućana, ali je i krenulo – na neka vrata pokucaš i ona se otvore. Netko te se sjeti odmah, netko nakon dvije ili više godina, ostvare se sjajne suradnje, a u svemu tome je osobni kontakt poprilično važan.

Što vaša odjeća govori i kome je namijenjena?

Stvaram jednostavnu kolekciju i onu za pistu. Bazična kolekcija je ona koju apsolutno svaka žena može nositi, bez obzira radi li se o poslovnoj ili privatnoj prilici. Tu jednostavno nema nikakvih granica, radi se o jednostavnim krojevima koji pristaju svim građama. Meni se sviđa nosiva moda, ne avangardne stvari. Nije da to ne bih mogla producirati, no to nisam ja. Uživam hodati cestom i vidjeti ženu u Lei Lou haljini, kaputu, cipelama – to je moja sreća. Posao mi je da od svake žene napravim top ženu, da ona izgleda mrak.

Uz rizik da se možda radi o laičkom pitanju, zanima me kako je za nekolicinu holivudskih zvijezda normalna stvar nositi istu vašu haljinu na nekoliko događaja, dok je kod nas uvriježeno mišljenje da se pojedini komad odjeće u javnosti smije vidjeti samo jednom? Kako ste pobijedili holivudsku taštinu?

Specifično za američke zvijezde je upravo to da se time ne zamaraju. Vole imati the dress. Rekla bih kako se radi problemu specifičnom više za našu zemlju, nesvjesni smo vanjskog svijeta, a vani su ovakve situacije potpuno nebitne. Haljina je zvijezda večeri i glumica je nosi jer želi reći – Hej, pa pogledajte ovo. Kod nas je sasvim obrnuto. Također, u Americi sam naišla na jedno veliko poštovanje koje me ugodno iznenadilo, surađivala sam s velikim profesionalcima. Moram primijetiti i da smo mi nacija koja jako voli kupovati i koja je zaista dobar potrošač, pa je prava šteta što nam i mogućnosti nisu veće jer bi nas to zaista veselilo.

Kako izgleda vaš uobičajeni kreativni proces?

Sve se događa vrlo brzo, materijale stavljam na lutku i tako kreiram, a to je pristup kakav njeguju Dolce&Gabbana. Dosta globalno poznatih dizajnera radi na isti način, bez skiciranja. Crtam samo kad ideju imam u glavi i trebam je prenijeti dalje.

Recite nam još nešto o vašim linijama odjeće. U kojim serijama izlaze, o koliko komada odjeće po liniji govorimo?

Od rujna naovamo vjerujem da sam osmislila jedno 50 haljina. Govorimo o nekom usputnom vremenskom roku, dok radim još stotinu drugih stvari. Od tih 50 zaživjelo je nekih 10-ak, isprobavamo krojeve, stavljamo ih u trgovine, gledamo reakcije naših kupaca i od tih desetak haljina dvije će se vjerojatno isprofilirati kao najprodavanije i onda će se proizvoditi na stotine tih komada.

Što biste poručili verziji sebe otprije 10 godina?

Ne bi bila u koži toj djevojci i ne bih voljela da to moram proći ponovno. Poprilično teško razdoblje puno neprospavanih noći i puno dana kada se radilo po 15 sati, mnoštvo situacija u koje te vlastito neznanje dovede. Danas sam nekako jednostavno starija i mudrija, ne znam bi li mogla sve to skupa još jednom proći.