Petar Lovrić predsjednik je HUP- Udruge malih i srednjih poduzetnika, u kojoj je volonterski angažiran već sedam godina. Riječ o najvećoj udruzi unutar HUP-a, u kojem postoji ukupno 30 granskih udruga pri čemu je njih 29 strukovno/sektorski organizirano dok je udruga malih i srednjih poduzetnika opća i definirana je po veličini poduzetnika.

Lovrić HUP vidi kao posrednika između poduzetnika i države, pri čemu se sam aktivno angažirao u raspravama o zakonskim prijedlozima. Otkrio je da smatra kako bi naglasak trebao biti na socijalnom dijalogu i humanijem pristupu prema poduzetnicima, dok je najveći problem za razvoj poduzetničke klime česta izmjena zakona što stvara pravnu nesigurnost, te nepotrebna represija, i prenormiranost propisa. 

Kako biste opisali sadašnju situaciju za male i srednje poduzetnike? 
Klima je zapravo vrlo loša. Poduzetništvo je međutim preživjelo sve režime i sustave, pa nema straha. Uspjet će ona država i onaj sustav koji imaju bolji odnos prema poduzetništvu. S lošom klimom koja nije motivirajuća gube se i radna mjesta, jer gotovo nitko nije spreman na preuzimanje rizika od mogućeg neuspjeha a sustav zaštite za sada još uvijek izostaje.  

Koji su najveći problemi s kojim se danas susreće malo i srednje poduzetništvo?
Iako se stvorila opća slika kako u državi ništa ne valja, Hrvatska ima sve uvjete da bude uspješna. Pogledajte naše prirodne resurse i različitost istih, koliki tu potencijal leži. Još uvijek imamo pitku vodu, za razliku od mnogih zemalja svijeta. Prelijepa je zemlja, opća je infrastruktura genijalna. Problem je u represivnom pristupu i što malotko tko shvaća da se iza poduzeća kriju živi ljudi, koji imaju strah od rizika gubitaka ali na to su poduzetnici spremni i to znaju izračunati. Druga poluga je neizvjesnost koja je u rukama države i ona je mora svesti na minimum. Država je odgovorna stvoriti poduzetničku klimu i poduzetnicima omogućiti da budu uspješni.  

Koliko Vlada čini da im olakša poslovanje?
Do nedavno nisu znali što je socijalni dijalog. Verbalno su se u startu lomila koplja i oko kvalitete komunikacije s Vladom, bilo je dosta represivno i neke su se stvari realno mogle izbjeći. Hrvatskoj je potreban jedan val birokratskog rezanja, i trebala bi se osigurati pravna sigurnost. Zaista je potrebno vrlo malo da bi se osigurala kvalitetna poduzetnička klima, a to je ono što uvijek naglašavam – potreban je humaniji pristup. Kvalitetna komunikacija s Vladom jedan je od ključeva uspjeha, a takvo što imamo unatrag možda godinu i pol dana. U RH imamo oko 400 tisuća poduzetnika i svjetski smo rekorderi po udjelu poduzetnika u ukupnom stanovništvu, čak deset posto, što je velik potencijal. Ako svakog četvrtog stanovnika ohrabrite na otvaranje radnog mjesta ili samozaposlimo kroz obrt, pokrenuli ste državu i ekonomiju. HUP nema nikakve predrasude, bilo je tu i odličnih odluka od strane Vlade, i rado surađujemo s ministrima.  Radno – socijalni odnosi i kolektivna pregovaranja teritorij su u kojem HUP može odigrati veliku ulogu. Često se spominju velika sredstva koja čekaju poduzetnike u europskim fondovima. 

Koliko su ona iskorištena i koliko stoji argument da mnogi hrvatski poduzetnici nisu kompetentni da ih povuku?
Nisam veliki zagovornik, da je to tako dobro ne bi ni Grčka, ni Italija ni Portugal bankrotirali. Trebate uvijek biti okrenuti tržištu i upravljati rashodima, a po poticaje se ide onda kad vam najmanje trebaju. Usporedite li poticaje EU fondova s odgojem djece, brzo ćete doći do zaključka kako se djeca odgajaju na način da savladaju pojedine vještine i postanu samostalni, ne date im samo čokoladu.  Sljedeći je problem što je novac europskih fondova jedan je od načina i prikupljanja političkih bodova. Postoji opasnost da se tim novcem krše i pravila tržišnih utakmica. Trebali bi manje služiti politici, a više ljudima. No s druge strane, uloga Europske Unije najveća je i najbolje se vidi u dva područja, regionalnom i ruralnom razvoju.  

Kako domaće banke prate male i srednje poduzetnike?
Njihov odnos nije nehuman bar u poduzetništvu osim problema sa 'švicarcima' koji više vidim kao problem nefunkcioniranja HNB-a, a u HUP-u imamo izvrstan odnos s Hrvatskom udrugom banaka. Veća je nespremnost u preuzimanju rizika u pravno nesigurnoj poduzetničkoj klimi i prenormiranosti države. Legislativa je spora i komplicirana što zna biti i demotivirajuće. Male i srednje poduzetnike više opterećuju brojne dozvole i propisi koji se trebaju ispoštovati, hrvatski propisi bi recimo u Parizu zatvorili pola ugostiteljskih objekata. Sami smo sebi nametnuli neke norme koje ne možemo pratiti, a za rezultat imate brojne prazne poslovne prostore u centru Zagrebu i po obali. Banke su nam kolege poduzetnici, u njima je naš novac, ima trenutaka kad banke pretjeraju u složenosti administriranja i naravno da svi želimo što manju cijenu kapitala i što duže rokove počeka i otplate ali u odnosu na prije 4-5 godina sada je manje problema.

Smatrate li da je strukovno obrazovanje u Hrvatskoj na zadovoljavajućoj razini?
Malo smo fetišizirali znanje pa smo se okrenuli prema postajanju države znanja, pri tome zaboravljajući koju važnu ulogu imaju zanati. Država obrazovanja je dobar koncept, ali ne treba samo forsirati jedno. Izostanak majstora i dobrih ruku stvorit će vakuum. Kada uzmete prvostupnika država vam to financira, a majstore koji ulaze u radionice pune opasnih strojeva ne financira i ne štiti. Primjetan je manjak energije koji bi se trebao uložiti u strukovno obrazovanje. Bolji odnos bi omogućio veliki potencijal za razvoj poduzetništva, tj. obrtništva, ali i države. Sveučilišta su atraktivna medijima, spominju se razni resursi, otvorila su se privatna sveučilišta i brojne su se promjene dogodile u sustavu obrazovanja. Mi nikako nismo protiv toga, ali se ne bi trebalo odvijati nauštrb strukovnih zanimanja. Dobri majstori u ovom trenutku gotovo nemaju nikakvih poticaja od države. Nestaju kožarska, obućarska, stolara za masivu, tekstilna zanimanja…. Hrvatskoj treba nekakva šok terapija, jer uslužne su djelatnosti neophodan dio svake ekonomije. Dobar dio njih su industrije koje se baziraju na prirodnim resursima, a njih imamo. Metalurška industrija ne stoji loše, tamo gdje se tehnološki-procesno nadogradila digitalno,  ali pogledajte što smo napravili od brodogradnje. 

Kako biste komentirali sadašnju situaciju s Komorama?
Nama treba jedan cjelovit zakon o Komorama jer smo zaboravili više koja je njihova funkcija i koji im je cilj. Imamo oko dvadeset strukovnih i četiri temeljne Komore, a bez jednog suvislog zakona ne možemo znati čemu one točno služe. U tim situacijama, bez dobra zakona, njihovu je ulogu vrlo lako izvlačiti iz konteksta. Apsolutno sam za postojanje Komora, one postoje s razlogom preko stotinu godina, ali im treba logično i uredno okruženje. Ovdje je problem birokracija, isto kao u državnom aparatu, kada ona postane sama sebi svrhom. Ali to je ljudski problem, na koji možemo računati i predvidjeti ga.