Globalni rast stanovništva te ograničenost prirodnih resursa doveli su do zaokreta u pristupu svakodevici, a samim time i prehrani. Kao imperativ danas se nameće potreba zaustavljanja bacanja hrane jer istraživanja sugeriraju da samo na teritoriju Europske unije među otpadom svake godine završi oko 89 milijuna tona hrane, dok istovremeno svakom četvrtom Europljaninu prijeti siromaštvo. Zbog neadekvatne infrastrukture u Indiji i Subsaharskoj Africi se, primjerice, baca između 35 i 50 posto proizvedenog voća i povrća, u Aziji se ta brojka kreće između 35 i 80. Na sljedećem se mjestu ljestvice najvećih gubitaka nalazi istočna Europa koja baca između 25 i 50 posto proizvedenih žitarica.

Primjerice, u Velikoj Britaniji oko 30 posto povrća ostane neobrano jer ne zadovoljava visoke i stroge standarde fizičkog izgleda kakve postavljaju trgovački lanci. S druge strane, takva ‘neugledna’ hrana ukoliko i dođe do trgovačkih centara, u polovici slučajeva zbog neatraktivnosti biva odbačenom od strane kupaca. Povećanje proizvodnje hrane za sobom povlači brojne druge faktore, poput povećanja potrošnje pitke vode nužne za proizvodnju hrane, kao i prekomjerno iskorištavanje zemljanih površina koje kasnije, uslijed istrošenosti, postanu neiskoristive.

IMechE, britanski institut mehaničkih inženjera, upozorava da je za rješavanje problema bacanja hrane izuzetno važan dijalog vlada, agencija za razvoj te velikih organizacija poput Ujedinjenih naroda. “Međudjelovanje je važno kako bi se promijenio način razmišljanja ljudi o otpadu i kako bi se prakse rasipanja hrane sasvim obeshrabrile i kod poljoprivrednika i kod svih ostalih proizvođača hrane, ali i potrošača i supermarketa”, poručili su iz ImechE-a. Njihova procjena sugerira da će do 2075. godine na planeti živjeti 9,5 milijardi ljudi te da promjene treba uvoditi već sada kako bi se na vrijeme uveo koncept održivog načina života, prije nego postane prekasno.

Nadalje, osim po rješavanje problema gladi i siromaštva, smanjenje otpada hrane diljem svijeta pomoći će obuzdati i negativne učnike po zemljinu klimu i atmosferu. Učinak stakleničkih plinova koji dolaze iz poljoprivrede mogao bi se, pametnim upravljanjem i obuzadavanjem proizvodnje hrane, smanjiti za 14 posto do 2050. godine, pokazala je studija Instituta za klimatska istraživanja iz Postdama (PIK). Ukoliko se svjetska gospodarstva ne nastave kretati u smjeru smanjenja otpada hrane, klimatske bi promjene mogle dovesti do ekstremnih vremenskih uvjeta, suša, poplava i porasta razine mora, upozorava i ImechE u svojoj studiji.

Procjenjuje se da se između 30 i 40 posto hrane proizvedene dijeme svijeta nikada ne pojede. Razlozi su kvarljivost namirnica što je rezultat nepravilno provedenog skladištenja zatim oštećeivanje namirnica tijekom transporta ili potpuno odbacivanje hrane od strane trgovine i/ili potrošača. Ovdje pažnju treba skrenuti na nedovoljno razvijene zemlje koje nisu u mogućnosti kvalitetno i pravilno skladištiti namirnice i u čije bi se kapacitete trebalo sustavno ulagati. Dakle, PIK-ovo izvješće je potvrdilo da gotovo polovica svjetske hrane nikada ne završi na tanjuru. Na svjetskoj razini radi se o dvije milijarde tona hrane koja se, iako je ispravna, baci ili se odbaci kao neispravna – ali i tada zahvaljujući procesima (loši skladišni uvjeti, nedovoljno rashlađen transport) koji su se zapravo mogli izbjeći.

Tako i Europska agencija za okoliš upozorava da otpad od hrane predstavlja značajan gubitak ostalih resursa, poput već spomenutih vode, zemlje i energije, ali među rijetkima upozorava i na gubitke rada. Poručuju da prosječna kućanstva bacaju četvrtinu kupljene hrane, odnosno da se po glavi stanovnika EU godišnje proizvede do 180 kilograma otpada hrane što na svjetskoj razini podrazumijeva bacanje trećine proizvedene hrane.

Tu se kao posebno važan dio problema nameću i ugostiteljske djelatnosti jer većina lanaca, restorana i ostalih objekata prehrane ne nudi odgovarajuće porcije hrane ili se korisnicima ne nudi mogućnost da ostatke obroka ponesu sa sobom. Poslodavci iz ugostiteljskog sektora kao razloge navode teškoće u predviđanju potražnje i relativno često neuspješno zadovoljavanje potreba kupaca i tržišta. Veleprodaja i maloprodaja griješe, nastavlja Europska agnecija za okoliš, je rade prevelike zalihe, postavljaju nerealne estetske zahtjeve i nedovoljno prate promjene u temperaturi koje ubrzavaju procese propadanja hrane. Problemi su, dakle, strukturne prirode i zahvaćaju gotovo sve razine, od koorporativnih i državnih zakona do osobnih navika potrošača. Naime, privatna bi se kućanstva trebala naći na prvoj liniji promjena jer neke procjene govore da svako kućanstvo godišnje baci i do 250 kilograma hrane. Razlozi? Nekad zdravstveni poput isteka roka trajanja namirnica, a ponekad razlozi poput ‘ne jede nam se dvaput isto’.

U Hrvatskoj se problemu gomilanja viškova i gladnih ljudi pokušalo doskočiti oslobađanjem trgovačkih centara od plaćanja PDV-a na doniranu hranu, , po uzoru talijanske i francuske zakone, no još se nisu zabilježili veći uspjesi. Jedan od načina kojim se ipak donekle uspješno pristupilo rješavanju problema je organiziranje i osnivanje trgovina koje prodaju proizvode pred istekom roka trajanja i to po nižim cijenama. Na potrošačima je da odluče žele li određeni proizvod kupiti ili ne, ali u skladu s ekonomskim okolnostima i velikom broju nezaposlenih zagrebačke inačice ovakvih trgovina, na tržnici Dolac i na Trešnjevci, bilježe redove i redove kupaca.

Zaključak je da se smanjenjem otpada hrane može značajno i pozitivno utjecati na rješavanje izazova omogućavanja dovoljnih količina hrane za gotovo deset milijardi ljudi koliko se očekuje krajem 21. stoljeća. U tome se etični pristup hrani treba iskoristiti kao jedinstvena prilika koja će omogućiti da se industraijlizacija i kontinuirani napredak omoguće, ali bez da se pri tome unište prirodni resursi. Na umu treba imati da je svaki pojedinac bitan čimbenih procesa bacanja hrane te ne treba svu krivnju svaljivati samo na koorporacije. Odgovornim planiranjem, kombiniranjem te iskorištavanjem ostataka hrane može se djelovati na mikrorazini čime se pruža primjer koji može pokrenuti val promjena koje imaju potencijal da postanu globalne.