U lipnju je industrijska proizvodnja kože i srodnih proizvoda pala za 14,8 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine, dok je u usporedbi s prosjekom iz 2023. godine smanjena za 17,1 posto. Kumulativno se pak, od siječnja do lipnja, proizvodnja u tom segmentu prerađivačke industrije snizila za 16,9 posto u odnosu na isto razdoblje lani. Iako podaci Državnog zavoda za statistiku ne ohrabruju, višestruko nagrađivani mikropoduzetnik Miljenko Vuk, vlasnik obiteljskog obrta za proizvodnju kožne galanterije Vuk Leather koji neprekidno djeluje već pune 52 godine, posla ima ‘kao u priči’, kaže nam. Uigrani peteročlani tim u njegovoj maloj firmi od ranojutarnjih sati vrijedno šiva, reže, buši, kroji, stanjuje i podvija raznovrsne kože i druge materijale kako bi ih pretvorili u torbe za različite namjene, jelovnike, cjenike, novčanike, remene, aktovke, etuije… Kupcima koji mu svrate u radnju Vuk nudi više od 600 proizvoda, ističe.

I dalje učim i promatram

“Samo na području Grada Zagreba 1990-ih je djelovalo 92 mojih kolega. Danas je to nekih dvadesetak obrtnika, od toga ih možda pet proizvodi, a ostali su ili uslužna djelatnost, nude popravke, ili su trgovina, većim dijelom nego proizvodnja. Nas četiri do pet još se bori i prkosi jer koliko god imamo uvoza, strane, jeftine pa i skupe robe, uvijek nedostaje segment lokalne proizvodnje. Ne isplati vam se naručiti deset specijalnih alatnih torbi iz Kine, napravit će te ih u Hrvatskoj. Zato morate imati struku koja može zadovoljiti potrebe tržišta, a kako nas ima sve manje, imamo sve više posla. To je paradoks, ali tako stoje stvari. Donekle mi je žao zbog toga, no opet mi bude i drago. Nažalost, bojim se da za našu struku neće biti dugotrajne perspektive ne budemo li se putem institucija borili za očuvanje tradicionalnih obrta. Imamo sredstva koja su nam na raspolaganju putem javnih natječaja, ali to nije dovoljno. U svakom biste gradu ipak trebali imati jednog torbara, urara, postolara”, pojašnjava nam situaciju Vuk pa dodaje da se, dok težimo ekološkom i zelenom, malo tko ipak odluči na popravak starih cipela, pa i onih skupih, jer mu je gotovo prirodno zamijeniti ih novima. Zbog svega, zalaže se da učenici zagrebačke Škole za modu i dizajn kao njegovi kolege, uz nastavu, iskuse rad i u pravim radionicama gdje će dobiti priliku istinski izučiti i usavršiti zanat.

“Ako imaju samo praksu u školi, slabo će naučiti struku, no ne kažem da nastava nije važna. Kao obrtnik s 30 godina staža i dalje se educiram, idem na sajmove, učim nove tehnologije i promatram kako mogu poboljšati proizvodnju da bih opstao na tržištu”, istaknuo je mikropoduzetnik.

Poznato je da sektori tekstila, kože i obuće spadaju među najmanje profitabilne grane domaće industrije, što je i globalni trend, podsjeća Vuk.

“Kad pogledate Italiju, Tursku, Indiju, Kinu, svi se time bave. To je dobro jer svi jedemo, imamo potrebu za mesom, a od toga kao nusproizvod nastaje koža. Udruge za zaštitu životinja negoduju zbog našeg rada, no mi ustvari zbrinjavamo otpad. Organski otpad trune jako dugo i mnogo ga ima na dnevnoj bazi. Ne biste ga potpuno stigli zbrinuti da ga ne obradimo i time ga ne vratimo ljudima na korištenje. Zbog hiperprodukcije na svjetskoj razini naš sektor trpi, pa mnogi oklijevaju ući u posao. S druge strane, nitko nam ne brani da se razvijamo i osmislimo stvari kakvih još nema na tržištu. Dodanom vrijednošću možemo brzo dostići bolji standard”, naglasio je Vuk.

Poticaja ima, ali…

Problem niskih zarada dolazi do izražaja kada treba uložiti u poslovanje.

“Morate biti konkurentni na tržištu, pratiti inovacije u razvoju strojeva. Državnih poticaja ima, ali ponekad su malo nategnuti, dolaze ‘na kapaljku’. Na svaku cifru koju uspijem dobiti putem natječaja dodam 20, 30 pa i do 50 posto vlastitih sredstava jer znam da mi je to jedini put ka održavanju konkurentnosti, kupnji stroja koji konkurencija nema ili pak da ubrzam proizvodni proces”, rekao je Vuk pa naglasio da je zbog manjih zarada obrtnicima izazov uložiti u prostor.

“Neki gradski prostori zjape prazni, a najam jednog takvog, upravo zbog očuvanja tradicijskih obrta, mogao bi iznositi jedan euro. Ti obrtnici zauzvrat bi ih očuvali od propadanja što je ‘win-win’ situacija”, predložio je.

Vukov je obiteljski obrt u više od pola stoljeća rada prošao različite faze, a sve je počelo skromno. Obrt sada broji više od 50 strojeva za proizvodnju kožne galanterije, mahom japanskih Jukija i talijanskih Omaca.

“Pokojni tast otvorio je radionu u jednoj veš-kuhinji, s jednim osiguračem, žaruljom i prvom mašinom koju je zaradio u Njemačkoj za godinu i pol dana rada. U jednom trenutku bilo nas je 10 do 15, uključujući i naučnike iz škole. Danas radimo manje serije, vrhunskih proizvoda od vrhunskih materijala. Dakle, više se ne natječemo s velikim firmama i Kinezima. Imamo svoj program, radimo za institucije. Recentno, prepoznala nas je Hitna Grada Zagreba za čije djelatnike prilagođavamo torbe koje koriste kada odlaze na intervencije. Osim koža i umjetnih materijala poput poliuretana radimo i s teškim tekstilima do 700 grama cerade. Svi strojevi u koje smo uložili imaju mogućnost ‘štelanja’ od tanjih prema većim, težim tekstilima i kožama. Imamo stroj koji šiva 14-milimetarni materijal, a koji koristimo za izradu torbi za punjenje bankomata. Izrađujemo specijalne stvari koje vani nije moguće nabaviti, specifične dimenzijama i potrebama naših klijenta. Naša radionica s pet zaposlenih mjesečno mora zaraditi od 6500 do 7000 eura. Radnik ima svoju plaću, kao i mjesec dana godišnjeg odmora koji treba platiti dok on ne radi. Morate napraviti promet da biste to mogli, inače će vam radnik otići. Da pokucam o drvo, radimo dobro. Srećom, nismo u najmu jer tada bi nam sve postalo granično isplativo. Pomalo se bojimo i najave smanjenja sufinanciranja Vladinih mjera jer ne znamo koliko će one tada iznositi. Pojavi li se na tržištu novi stroj koji košta između 20 do 30 tisuća eura koji bi nam dozvolio skok u poslovanju, a cijene energenata porastu, na njega možemo zaboraviti. U tom slučaju, na 7000 eura državnog poticaja bilo bi mi prerizično uložiti vlastitih 15 tisuća eura”, napomenuo je Vuk.

Pratili povećanja plaća

U zadnje tri godine Vuk je svojim radnicima povećao plaću četiri puta, tumači.

“Pratili smo sve, od konverzije do povećanja cijena. Najsretniji sam kad radnicima mogu povisiti plaću, ali ako mi struja skoči od 20 do 40 posto taj dio novaca onda ne mogu dati radniku. Super su mjere Vlade gdje se neoporezivi dio povećavao, jer ako na kraju godine ustvrdimo da smo dobro poslovali, taj iznos ravnomjerno rasporedim njima. Mali poduzetnici dišu kao familija. To je ključ, radna atmosfera je bitnija. Tada ga 100 do 200 eura veće plaće neće odvući drugdje”, zaključio je Vuk.