Naime, regulatorni sustav kakav danas imamo u Hrvatskoj nameće građanima i poduzetnicima niz administrativnih barijera i velike skrivene troškove koji sprječavaju stvaranje novih radnih mjesta, nepotrebno produžuju radno vrijeme te demotiviraju mlade ljude da se uopće okušaju u poduzetništvu.

Zašto je regulatorni sustav tako važan? Propisi i administrativne procedure, oni potrebni i nepotrebni (red tape), predstavljaju ogroman trošak za sve građane i poduzetnike. Prema zadnjoj procjeni Sense Consultinga, ukupni regulatorni trošak u Hrvatskoj iznosi 10-23 milijardi kuna, od kojih 20-40% predstavlja nepotrebni trošak građanima i poduzetnicima, koji bi se mogao ukloniti bez negativnih učinaka na ljudsko zdravlje, sigurnost i okoliš. Složen i nepredvidiv regulatorni sustav podložan različitim interpretacijama uzrokuje nepotrebno trošenje vremena građana i poduzetnika na usklađivanje s nizom propisa i pravila koje nisu prilagođeni potrebama današnjeg društveno-gospodarskog života. Umjesto borbe s nepotrebnim propisima i administrativnim procedurama, radno vrijeme zaposlenika bi se moglo mnogo produktivnije iskoristiti, primjerice, na poboljšanje usluge korisnicima, učenje novih vještina ili pak provođenje više vremena s obitelji. Postojeći hrvatski regulatorni sustav ne samo da uzrokuje više cijene proizvoda i usluga i manji izbor nego i dodatno smanjuje povjerenje građana u državu. Borba s tumačenjem propisa, nerazumijevanje administrativnih procedura ili prekomjerno čekanje na neki dokument, kod građana i poduzetnika stvara animozitet prema javnoj službi koju smatraju neprijateljem kojeg treba izbjegavati po svaku cijenu. 

Međutim, adekvatnim bi se mjerama moglo vrlo učinkovito smanjiti birokraciju te postaviti temelje za moderan i održiv regulatorni sustav sa smanjenim administrativnim preprekama.  Međunarodna iskustva ukazuju na to da je ključni čimbenik uspjeha postaviti regulatornu reformu kao dugoročno, strateško opredjeljenje javne uprave, a ne kao jednokratan projekt. Stoga bi kao prvi korak regulatornu reformu trebalo definirati u formi zakona (npr. Zakon o boljoj regulativi). Takav zakon bi osigurao ozbiljnost i posvećenost države, te nedvojbenu podršku i posvećenost Vlade i javne uprave smanjenju administrativnih prepreka i uspostavljanje održivog regulatornog sustava. Zakon bi, osim jasnog opsega, mjerljivih ciljeva i nedvosmislenih odgovornost, postavio i pravno-institucionalne temelje za provođenje konkretnih i praktičnih mjera.

Kako bi bili što konkretniji, u nastavku predlažemo četiri mjere koje su se pokazale vrlo efikasnima. Prva mjera bilo bi provođenje regulatorne giljotine (Hitrorez 2.0) propisa i administrativnih procedura koju je moguće provesti u 9 do 12 mjeseci. U tom bi se razdoblju primjenom Standardnog modela troška (Standard Cost Model, SCM), službene metodologije za mjerenje troškova propisa u Hrvatskoj, izmjerili troškovi propisa i administrativnih procedura, napravio detaljni pregled svih obveza za građane i poduzetnike koje iz njih proizlaze, te izradile konkretne preporuke za njihovo smanjivanje. Implementacija tih preporuka bila bi moguća u roku od 3 do 6 mjeseci, pri čemu bi neki učinci mogli osjetiti vrlo brzo kao konkretna poboljšanja kod građana i poduzetnika. Nužnost i konkretni učinci ove mjere mogu se prepoznati iz iskustva i rezultata pilot-projekata Ministarstva gospodarstva provedenih tijekom ove i prošle godine, ukazuju na mogućnost postizanja velikih administrativnih ušteda.

Nakon što je giljotinom očišćen regulatorni sustav od nepotrebnih propisa i administrativnih procedura, moramo osigurati mjere za održivost osuvremenjenog sustava.

Druga mjera je svakako poboljšanje sustavne primjene Procjena učinka propisa (PUP) s ciljem kvalitativne i kvantitativne procjena učinka propisa na relevantna društvena i gospodarska područja. Naime, Zakon o procjeni učinaka propisa koji definira ovu obvezu za sve nove ili značajnije izmijenjene propise postoji, ali se godinama praktički i ne provodi u Hrvatskoj, odnosno zanemariv broj propisa (2-6%) analizira se svake godine ovim dragocjenim instrumentom. Stoga je nužno značajno redefinirati postojeći sustav PUP-u i osnažiti ga kao integralni mehanizam u sklopu sveobuhvatne regulatorne reforme, kako bi se osiguralo provođenje procjene učinaka u praksi i time spriječilo donošenje ad hoc zakona te posljedičan kaos i nesigurnost pravnog okruženja koje takva praksa sa sobom nosi.

Treća mjera koja se vrlo produktivno primjenjuje pri mijenjanju ili pisanju novih propisa u Kanadi i drugdje je primjena principa „jedan-za-jedan“ ili, još radikalnije, jedan-za-dva kao u Ujedinjenom Kraljevstvu. Primjenom ove mjere administrativno opterećenje smanjuje se na dva načina. Prvi način je kada novi ili izmijenjeni propis povećava administrativno opterećenje, regulatorna tijela su obvezna iz postojećih propisa ili administrativnih procedura ukloniti jednaku količinu administrativnog troška. Drugi način je obveza regulatornog tijela ukloniti jedan postojeći propis svaki put kad uvodi novi propis koji nameće nove administrativno opterećenje.

Četvrta mjera je osnaživanje i šira primjena mehanizma „šutnja administracije znači odobrenje“. Ona već postoji u nekim hrvatskim propisima, ali je njena primjena i učinci upitni. Naime, državi službenici interpretiraju ovu mjeru kao „šutnja administracije znači odbijanje“ te na taj način u praksi poništavaju željene efekte mjere. Stoga bi se ova mjera morala osnažiti kroz bolje definiranje propisa tako da se minimizira prostor za interpretaciju ove mjere od strane državnih službenika te uspostavi automatizam u njenoj primjeni. Mjera se pokazala izuzetno efikasnom u nizu međunarodnih iskustva, te je primjena ove mjere u provedbi relativno jednostavna.

Konačno, najbolja svjetska praksa pokazuje da je suvremen, učinkovit, pouzdan i fleksibilan regulatorni sustav jako teško operacionalizirati bez snažne političke predanosti takvom cilju, ali i učinkovitog institucionalnog mehanizma koji će operativno upravljati sustavom. Pri tom se kao najbolje rješenje pokazuje uspostava središnjeg ureda za regulatornu reformu ili bolju regulativu, što bliže premijeru, koji bi raspolagao ovlastima i autoritetom pozivanja na disciplinu i odgovornost svih uključenih državnih tijela koje bi se obvezale na rezanje administrativnog opterećenja. Naravno, svaki proces donošenja novih ili rezanja postojećih propisa ili administrativnih procedura ne smije proći bez detaljnih javnih konzultacija s poslovnim sektorom i građanima, jer su oni ti koji se u praksi moraju nositi s posljedicama birokracije.   

Postoji još niz mjera, alata i mehanizama koji se mogu primjenjivati paralelno uz navedene, ali međunarodna iskustva dokazuju da je primjena ovih ovdje opisanih, uz donošenje  Zakona o boljoj regulativi, praktički neophodan korak k stvaranju i održavanju boljeg i pametnijeg poslovnog okruženja u Hrvatskoj. Vrijeme za djelovanje brzo nam ističe, a navedene konkretne mjere moguće je jednostavno implementirati odmah na početku mandata i time utemeljiti reformski put nove reformske Vlade. Naime, svako daljnje odgađanje regulatorne reforme ili njena parcijalna primjena bi uzrokovali dodatni pad hrvatske konkurentnosti u globalnim razmjerima i značajno otežali stvaranje novih radnih mjesta.

*Autori: Vedran Antoljak (glavni partner) i Miroslav Kosović (partner za regulatornu reformu), Sense Consulting Zagreb