Dok su svima puna usta poduzetništva, ono je fokus znanstvenog  interesa profesorice osječkog Ekonomskog fakulteta Slavica Singer čije istraživanje ukazuje na poražavajuće trendove. 

Proveli ste zajedno s timom Global Entrepreneurship Monitor (GEM) istraživanje za 2016. o poduzetničkom kapacitetu Hrvatske koji pokazuju da smo pri začelju europske  ljestvice. Koji su ključni zaključci, jesmo li nepoduzetna zemlja? Primjećujete li pomake?
GEM istraživanje provodimo od 2002. i koliko smo jedva čekali rezultate prve godine jer nam je to omogućavalo usporedbu s drugima, sad se možemo uspoređivati sami sa sobom, odnosno što smo napravili u prethodnom razdoblju. Ne mnogo – broj ljudi koji uočavaju poslovne prilike je neznatno povećan, broj onih koji izražavaju poduzetničke namjere je nepromijenjen, i dalje imamo loš odnos između poslovnih pothvata pokrenutih zbog uočene prilike ili zbog nužde, malo rastućih poduzeća, a poduzetnička okolina i dalje djeluje više ograničava nego stimulira poduzetničku aktivnost pojedinaca. 

Ako svega četvrtina odraslih vidi priliku u poduzetništvu, a u Švedskoj primjerice je to 78 posto, što to govori? 
To govori o nizu međusobno povezanih utjecaja koji kod nas djeluju ograničavajuće na prepoznavanje prilika, a u Švedskoj stimulirajuće. Na primjer, obrazovanje kod nas ne doprinosi stvaranju poduzetničkih kompetencija, među kojima je proaktivnost i prepoznavanje prilika (gdje tražiti prilike – u promjenama bilo koje vrste, primjerice ekološkoj proizvodnji hrane, zelenoj energiji, uslugama za posebne grupe stanovnika, digitalizaciji…). Postoji toliko ograničenja u Hrvatskoj koja poništavaju atraktivnost uočenih prilika (primjerice, ne postoji podrška ljudima koji uoče neku priliku, ali bi trebali pomoć istraživačkih institucija – ako ne postoji financijska podrška i mehanizam prijenosa znanja iz istraživačkog u poslovni sektor, prepoznata prilika se neće ostvariti i jednostavno će 'izblijediti').

Svima su, od političara do gospodarstvenika, puna usta poduzetništva, no stvarnost je da se u poduzetničke vode ulazi iz nužde. Zašto je tome tako, jesmo li kao građani lijeni, idemo li linijom manjeg otpora ili razlozi leže negdje drugdje?
Naprotiv, ne radi se o lijenosti ni o liniji manjeg otpora. To znači da se radi o ljudima koji žele aktivno rješavati svoje egzistencijalne probleme jer su, primjerice, ostali bez posla, a ne čekati da ih netko drugi riješi. Oni se odlučuju na samozapošljavanje pokretanjem svog poslovnog pothvata. Zbog toga ima treba odati posebno priznanje, ali bi brojne potporne institucije (centri za poduzetništvo, inkubatori, Hrvatski zavod za zapošljavanje), kao i neke vladine politike u području zapošljavanja trebale prepoznati njihove probleme, ali i potencijal.

Spominjete da ulazak u poduzetničku aktivnost iz nužde nosi posljedice, poput često slabije pripremljenosti za poslovni pothvat i kraćeg horizonta. Možete li to pojasniti?
Problem je u tome što ljudi koji u poslovni pothvat ulaze iz nužde najčešće za to nisu dovoljno pripremljeni; ni kroz traženje i uočavanje prilike već 'hvataju' prvu koju vide, ni kroz osmišljavanje poslovnog pothvata kroz stvaranje potrebnog tima, identificiranja odgovarajućih izvora novaca, a još manje procjenjivanjem tržišta, toka novca i vlastitog kapaciteta (financijskog i emocionalnog) da se nose s takvom odlukom. Tako ljudi koji u pothvat ulaze zbog nužde umjesto svojim izborom zbog uočene prilike, su češće slabije pripremljeni i češće to vide kao privremenu situaciju dok ne nađu posao. Bolje je imati i poduzetnike koji su u samozapošljavanje ušli zbog nužde nego nezaposlene jer će jedan dio njih iz toga izgraditi i dobar poslovni pothvat. Naravno, puno je bolje ako je pokretanje poslovnog pothvata rezultat osobnog izbora zbog uočene prilike jer se time unose ne samo unaprijed osmišljeni potrebni resursi, nego i osobna emocionalna energija.  

Što za gospodarstvo, i posljedično za rast i prosperitet, znači zaključak da u Hrvatskoj ima malo rastućih poduzeća i kako ih definirate?
Ekonomski rast i prosperitet ostvaruje se u zemlji u kojoj su svi ljudski resursi angažirani na ostvarenju nove vrijednosti. Nema zemlje koja je bogata, mjereno bruto domaćim proizvodom, a koja istovremeno ima visoku nezaposlenost. Angažiranje ljudskog kapitala može se ostvariti na dva načina; samozapošljavanjem i kroz rastuća poduzeća. Samozapošljavanje ne rješava značajnije problem nezaposlenosti, ali je važno jer stvara pozitivnu energiju u društvu. Međutim, rastuća poduzeća su ona koja otvaraju mogućnost novog zapošljavanja i jačanja temelja stvaranja nove vrijednosti o kojoj ovisi i razina blagostanja u društvu. Zbog toga su rastuća poduzeća ključna. Činjenica da je naša osnovica rastućih poduzeća prilično tanka, svega 62 posto od prosjeka prisutnosti takvih poduzeća u Europskoj uniji, onda to govori i o ograničenoj osnovici rasta gospodarstva i stvaranja kapaciteta za jačanje kvalitete života u Hrvatskoj.

Uočili ste da je u 2016. nastavljen trend rasta broja poduzeća koja ulažu u najnovije tehnologije, ali značajnije manje onih s novim proizvodima te da se zbog toga "većina još kupa u crvenom oceanu". Što to znači za poduzetnike?
Za poduzetnike to znači da nisu u potpunosti uspjeli iskoristiti potencijal ulaganja u tehnologiju. Tehnologija se kupuje jer očekujete da ćete time povećati konkurentnost kroz bolje, jeftinije, kvalitetnije proizvode ili one s novim funkcijama. Ako se to ne ostvari, onda se uz dobru tehnološku opremljenost ne ostvaruje razina konkurentnosti koja omogućava da poduzetnik ispliva iz "crvenog oceana" u kojem se do krvi bore brojni konkurenti natječući se s istim proizvodima.

No, zato je barem poduzetnička aktivnost zaposlenika iznad prosjeka EU, na visokom smo drugom mjestu koje dijelimo s Nizozemskom. Po čemu je to značajno?
To je i jedini pokazatelj s kojim smo u društvu najboljih. On je prilično stabilan i upućuje na važnu, ali skrivenu komponentu poduzetničkog kapaciteta Hrvatske. Poslovnom sektoru bi se sigurno isplatilo da odgovarajućim mehanizmima poticanja zaposlenika na  inovativnost i proaktivnost (poduzetničko djelovanje unutar poduzeća) i dalje razvija taj kapacitet. To je, osim toga, i svojevrsni poziv Vladi i istraživačkim institucijama da se primjerice sistemom vaučera koje osigurava država (poput Nizozemske) potiče suradnja poslovnog sektora i istraživačkih institucija u cilju jačanja inovativnosti. Tada bi i ulaganje u tehnološku opremljenost bilo isplativije jer bi se vjerojatno transformiralo u nove proizvode s kojima bi poduzeća povećala svoju konkurentnost i izbjegla gušenje u "crvenom oceanu".

Kad se čuju svakodnevni problemi poduzetnika, od države koja ih guši (ne)poreznim nametima, nepotrebnom administracijom do percepcije javnosti da su većina lopovi, jasno je da postoji otpor prema poduzetništvu. Tko je kriv za tu situaciju i kako građane Hrvatske pretvoriti u poduzetnike?
Za ovakvu situaciju je krivo nečinjenje. Godinama znamo da je poslovna okolina više ograničavajuća nego stimulirajuća. Najodgovorniji za eliminiranje (ne)poreznih nameta i administrativnih barijera su Vlada i Sabor, najodgovorniji za promjenu društvenih vrijednosti u pravcu podržavanja poduzetničkog djelovanja kao vrijednosti proaktivnosti, inovativnosti i odgovornosti za osobne izbore su obrazovanje, mediji i pravosuđe. Ako se etičke norme i sankcije za neetičko ponašanje ne ugrađuju u djelovanje obrazovanja, medija i pravosuđa ostat ćemo i dalje daleko iza Finske i Irske, gdje 84 posto ljudi smatra da poduzetnici uživaju najviši društveni status ili Njemačke gdje je to 79 posto, dok je kod nas to samo 46 posto i opada. Po tome smo najlošiji u EU i to u razdoblju 2012. do 2016., slijede Španjolska i Grčka. Na nama je izbor gdje želimo biti. 

Koji biste savjet, kao znanstvenica koja istražuje to područje, dali nekome tko  važe upustiti se u poduzetničke vode ili ne, te Vladi koja kreira okruženje?
Za ljude koji razmišljaju biti ili ne biti poduzetnički aktivni, predlažem da prate što se događa u svojoj okolini u Hrvatskoj i izvan nje i da tako sami sebe treniraju za uočavanje prilika. Uz to, neka rade na sebi osposobljavajući se za znanja i vještine u pokretanju i vođenju poslovnog pothvata.  Što se tiče Vlade koja je najodgovornija za kreiranje poduzetničkog okruženja mislim da mora početi s istovremenim i međusobno povezanim politikama koje temelje na činjenicama a ne pretpostavkama. Zašto ne koriste rezultate GEM istraživanja o poduzetništvu? Ili Svjetskog gospodarskog foruma o konkurentnosti? Ili Svjetske banke o lakoći poslovanja? Zbog oblikovanja politika koje nisu temeljene na činjenicama Vlada ima odgovornost prema svima nama, građanima, poreznim obveznicima, gospodarstvu. Na primjer, u svim godinama GEM istraživanja Vladine politike prema regulatornom okviru su najniže ocijenjene, a administrativne barijere predstavljaju najveće ograničenje u zadnjih nekoliko godina. 

S obzirom na odljev mozgova i demografsko starenje, koliko ste optimistični oko poduzetničke budućnosti Hrvatske?
Istraživanje poduzetničkog kapaciteta Hrvatske provodimo od 2002. Danas, 15 godina kasnije konstatiramo neznatne pomake u kvaliteti poduzetničke okoline o kojoj ovisi koliko će pojedinci vidjeti smisao svojih napora. Ako to ne promijenimo bit će to biti povijesna greška onih koji su dobili povjerenje birača, ali i nas ostalih posebno u obrazovanju, medijima, civilnom sektoru jer ne reagiramo. Više ne možemo reći da nismo znali; već 15 godina znamo zašto Hrvatska nije poduzetnička zemlja. Optimizam može nadmašiti i takvo nečinjenje, ali ne vječno.