Pčelar Ivan Bračić, vlasnik uspješne tvrtke PIP, novi je predsjednik HUP-Udruge malih i srednjih poduzetnika. Bračić ima bogato poduzetničko iskustvo, tvrtku je osnovao još 1989., ali zna i kako funkcioniraju drugi segmenti društva, pa je tako četiri i pol godine, u mandatu Branka Vukelića, bio pomoćnik ministra gospodarstva zadužen za  poduzetništvo.

HUP-Udruga malih i srednjih poduzetnika najveća je među 30-ak takvih udruga i jedina među njima koja nije granska. Koji su zajednički problemi članova Udruge?
Da, mi smo univerzalni i okupljamo šarolike djelatnosti, tvrtke do 250 zaposlenih, i one mikro do devet zaposlenih. Zajednički problemi poduzetnicima su prvenstveno zaštita ugroženih skupina kao što su mladi, početnici, žene. Njima je najteže doći do kapitala, također teže upadaju u prodajne lance, a ako i upadnu nije im lako naplatiti svoja potraživanja. Oni nemaju velik kadrovski potencijal, u problemu su s menadžmentom i stručnim službama.  Potom, puno je novih zakona koje trebaju i razumjeti i provesti, a stalno dolaze nove promjene zakona. Ne može svaki poduzetnik bili obrazovan, pravno potkovan, sjajan menadžer, poznavatelj novih tehnologija, inovacija… Nitko od nas nema sve te kvalitete, pa u jednom trenutku morate nekome povjeriti dio odgovornosti. Primjerice, moja tvrtka radi i dodatke prehrani koji se prodaju u ljekarnama, pa naravno da za taj posao moram angažirati nekoga.  Jer ako ja u firmi znam  o svemu najviše, onda  tu firmu treba zatvoriti. Poduzetnik mora imati petlju kad treba, ali treba znati i priznati da nešto ne zna dovoljno dobro i tražiti tuđu pomoć. Ja sam povlašten jer sam svoj hobi pretvorio u profesiju, ali nisu svi te sreće – mnogi su iz nužde postali poduzetnici.

Jeste li zadovoljno tretmanom poduzetnika u hrvatskom društvu?
Moja firma je već 27 godina na tržištu,  prošao sam put od totalne nebrige i gledanja s podozrenjem na poduzetništvo pa do stvaranja prihvatljive poduzetničke klime u kojoj smo postali poželjni. Iako, neki nas i dalje gledaju kao na potencijalne kriminalce koji izrabljuje radnike i ne plaćaju porez.  Mi poduzetnici moramo dati dobre primjere, zvali to društveno odgovorno poslovanje ili nekako drugačije – to su mjerljive stvari, odnos prema zaposlenicima i državi. Od države tražimo samo da pomogne ranjive skupine, one koji teško mogu tržišno opstati. Njena je temeljna obveza da stvori zakonodavni okvir i dobre odnose da poduzetnici mogu ravnopravno voditi tržišnu utakmicu na dobro uređenom tržištu, ali naravno uz odgovornost nas poduzetnika. Nama je poduzetništvo postalo način života s kojim se stopiš. Poduzetnici su spremni na rizik, ali ne želimo neizvjesnost, bilo zakonsku ili neku drugu. Pa i ako vam banka ne odgovori šest mjeseci i to je neizvjesnost. I loša informacija je dobra ako ju dobijete na vrijeme, a m ćemo se već nekako uskladiti s takvim stanjem.  Nadalje, problem je kako uravnotežiti odgovornost poduzetnika i nadzor inspekcijskih službi, jer to je jedan neravnopravan odnos, poput Davida i Golijata. Pritom nimalo ne podržavam špekulantstvo pojedinih poduzetnika, jer upravo mi moramo dizati etiku i promovirati poštivanje propisa. Ne želimo privilegije i prava koja nam ne pripadaju, jer takav će se odnos kad-tad urušiti. Otac sam četvero djece i grozno mi je vidjeti da u nekim tvrtkama žene ne smiju ići na porodiljni. Ponosan sam što imam ljude koji preko 20 godina rade u mojoj tvrtki. Važan je timski rad, oni gledaju na tu tvrtku kao na svoju, ne opterećuju se time tko je vlasnik.   

Kakav je bio odnos ove i prijašnjih vlada prema poduzetnicima?
Za vlada je bolje da ne donosi zakon ako ne misli nadzirati njegovu provedbu i ako nije napravljena njegova simulacija. Na žalost, imamo puno zakona koji su na načelno dobri, ali provedbeno ne, teško ih je primjenjivati. Vlada premijera Tihomira Oreškovića trajala je prekratko da bi mogla dobiti neku ocjenu. Ona prethodna, vlada Zorana Milanovića, slala je dosta negativnih poruka prema poduzetništvu. Nas se tada otvoreno kriminaliziralo, pa i u zakonskim okvirima – ako ste htjeli podići dobit, morali ste još jednom platiti porez. Kad se počelo s predstečajnim nagodbama (PSN), tadašnjeg ministra financija Slavka Linića pitao sam što će biti s malim i srednjim poduzetnicima, jer mi nismo sjedili za stolom kad se odlučivalo u pojedinom postupku. Ministar Linić mi je rekao da je dobro pitanje, ali na kraju ništa nije poduzeo. Moja je firma kroz razne postupke predstečajne nagodbe platila ceh od oko milijun kuna. Zbog svega toga nam treba ovakva udruga pri HUP-u,  koja je senzibilizirana prema malim poduzetnicima. Poduzetnici sada gledaju u vladu Andreja Plenkovića, ali ne da nam pomaže proračunskim novcem nego da određenim mjerama vodi prema poljuljanoj stabilnosti gospodarstva. Bez toga, bit će ugroženo djelovanje velikih subjekata, a na koju smo mi mali i srednji naslonjeni. 

Kakva je sada situacija? 
Stanje se malo popravilo akcijskim mjerama Plenkovićeve vlade, ipak smo malo rasterećeni. Očekujemo da se takav trend nastavi i to kroz javnu upravu.  Taj javni servis teret je poduzetnicima i građanima, puno košta a nije efikasan jer je previše birokratiziran i tehnološki zaosta. Suludo je da me neka vladina ustanova može tražiti potvrdu da nisam dužan toj istoj državi. Ne tako davno morali smo slušati politikantske poruke o tome kako se građevinska dozvola ili potvrda glavnog projekta trebaju dobiti kroz nekoliko sati. To je bilo pretjerivanje, moja je tvrtka gradila objekt u Pisarovini i bio sam iznimno zadovoljan što sam dobio sve potrebne suglasnosti u roku od šest mjeseci. To je  znatno bolje nego u vrijeme kad sam počinjao s biznisom, ali mislim da se kao društvena zajednica još uvijek nismo do kraja riješili nasljeđa bivšeg sustava. Pa i mi poduzetnici ponekad očekujemo od vlade više nego što je realno, Vlada nam je samo partner. 

Ne podsjeća li vas kriza oko Agrokora na tu situaciju oko PSN-a, opet mali dobavljači ne sudjeluju u pregovorima?    
Vjerojatno nas je nemoguće sve pozvati jer taj sustav ima jako puno dobavljača, ali činjenica je da bi se mi puno ugodnije osjećali da za tim stolom imamo svog predstavnika. Neki teoretičari  uvjeravaju javnost kako mi nismo vjerovnici nego su jedino banke, a mi smo navodno samo poslovni partneri.  Nije tako – svatko tko potražuje neka sredstva je vjerovnik,  jedino što je naša pozicija lošija nego bankarska jer nemamo kolateral i radili smo u dobroj vjeri.  Moram reći da je PIP dobro surađivao s Agrokorom i uspijevali smo naplatiti u nekom razumnom roku, ponekad bi ih zamoliti da barem dio plate odmah i to je dobro funkcioniralo. Nemojte misliti da je u drugim lancima bolje – neki od njih plaćaju urednije od Agrokora, ali s njima je zato teže u pregovaračkoj fazi, recimo u zoni određivanja skonta. Kad to stavite u neku ravan, svi su maloprodajni lanci tu negdje.  Naravno, neplaćanje je problem jer nije lako balansirati ako vam treba veća količina obrtnog kapitala, a kamate su i dalje sedam posto. Teško je biti konkurentan kroz konstantni pad proizvodnih marži u zadnjih desetak godina, tako je teško započeti novi razvojni  ciklus. Niska proizvodna marža je izuzetno opasna jer ne možeš kvalitetno platiti zaposlenike, pa imate negativnu selekciju kadrova, ljudi vam odlaze tamo gdje je veća plaća.  Kad se dogovarala minimalna plaća u RH, ja sam se kao poslodavac osjećao nelagodno. Novca bi bilo više kad bi država prestala tolerirati sivu zonu u prehrambenom sektoru, a u djelatnosti kojom se bavim pogotovo. Tržište treba sustavno urediti. Zašto odvajamo poduzetnike i obrtnike, kad je i obrtnik poduzetnik? 

Tretman poduzetnika je ipak bolji nego ranije? 
Kad samo 1989. registrirao tvrtku, još su svi papiri išli u Beograd, nitko nije ni znao što je d.o.o. Kasnije su došle zadruge, pa OPG-ovi a sada smo dobili i proizvodne udruge. Samo zbunjujemo ljude, pa u zakonima o trgovačkim društvima, obrtima i zadrugama nema ni OPG-a niti proizvodne udruge.  Ljudima više nije jasno što je poduzetništvo. Poduzetnik je osoba koja treba stvoriti novu vrijednost, po unaprijed određenim pravilima igre, uz mjerljivu kvalitetu i društvenoj odgovornosti prema zaposlenicima, lokalnoj zajednici i okolišu.    

Većina pčelarstva je u sivoj zoni

Koliko vrijedi tržište pčelarstva u RH?
Konsolidirano, po mom izračunu vrijedi oko 500 milijuna kuna. Od toga svega 200 milijuna kuna realiziraju tvrtke koje to iskazuju u svojim financijskim izvješćima. Ostatak je u sivoj zoni, bez  kontrole kvalitete i doprinosa funkcioniranju države.
Predsjednik Hrvatskog pčelarskog saveza Vladimir Bilek otvoreno se zalaže za kupovinu meda kod pčelara, 'na kućnom pragu'. Jasno je da tako pomaže prodaju domaćeg meda, no nije li i to put u sivu ekonomiju? Nemam ništa protiv da mali pčelar prodaje na kućnom pragu, no Bilek je nedavno dao ostavku jer je zagovarao model koji ni po čemu nije prihvatljiv, želite li da poduzetnici pune državni proračun.  Neprihvatljiva je horizontalna veza kojom netko iz Slavonije šalje med u Dalmaciju, gdje se potom prodaje kao dalmatinski – glavna proizvodnja je u Slavoniji i Podravini, a med se najviše prodaje u Istri i Dalmaciji, gdje to opet rade neprijavljeni ljudi na štandovima.