Nekada je Zagreb bio pravi obrtnički grad u kojem je svatko mogao zašiti hlače i izraditi cipele po mjeri sa zajamčenom kvalitetom. Danas smo svjedoci lokota na vratima cijenjenih zanata. No, neki ipak odolijevaju novim vremenima masovne proizvodnje.

Među njima je i Koogle, obrt za proizvodnju predmeta od puhanog stakla u Gornjem Stenjevcu u Zagrebu. Riječ je o obiteljskom staklopuhačkom obrtu starom gotovo 60 godina, koji vodi Martina Šimunković. Njezino je naselje nekada bilo staklopuhačka oaza gdje je nakon Drugog svjetskog rata oko 200 kućanstava radilo za zadrugu koja bi otkupljivala njihove proizvode i plasirala ih na tržište.

No, kad se ona 50-ih godina 20. stoljeća ugasila, istu sudbinu doživjele su i male radionice. Martinin djed bio je među zadnjima koji su nastavili s poslom, a na kraju i jedini. Osim staklopuhanja, krajem 70-ih i 80-ih uveo je i strojeve za proizvodnju predmeta od mljevene plastike.

Posao je nastavio njegov sin, Martinin otac, a 2014. ona je vratila obrt u život, kao treća generacija staklopuhača u obitelji.  Ukrase danas izrađuje tehnikom grijanja šuplje staklene cijevi i upuhivanjem zraka iz usta.

’Prekrasan medij’
Po struci povjesničarka umjetnica i etnologinja, prije je radila kao voditeljica Odsjeka za zaštitu nematerijalne kulturne baštine u Ministarstvu kulture.

”Povjesničare umjetnosti i etnologe uvijek vuče strast i glad za lijepim, a staklo je idealan medij gdje se kao kreativka mogu izraziti i napraviti predmet ne samo da mi je zanimljiv, već bih ga i sama kupila. Zadnjih 15 godina naš je obrt ‘spavao’.

Dolaskom shopping centara i trgovačkih lanaca nestala je potreba za ručno rađenim proizvodima; bila je tu masovna proizvodnja, sve uvozno i u drugim formama. Tome nismo mogli konkurirati jer ručno rađeni proizvodi ipak imaju svoju cijenu i vrijednost pa je otac zatvorio obrt”, priča nam Šimunković.

Uključila se u Projekt O2 čiji je cilj bio podići svijest o očuvanju šuma/SLAVKO MIDžOR/PIXSELL

Još u Ministarstvu bila je svjesna vrijednosti tradicijskih obrta, ali i koliko je mikrotržište ugroženo i nestabilno. Međutim, primijetila je da se počeo vraćati interes kupaca za ručno rađenim predmetima.

”Dekorativni predmeti nemaju esencijalnu funkciju, već ih ljudi kupuju radi detalja i estetike. Shvatila sam da su se kupci više počeli okretati tim proizvodima i da je na tržištu bilo sve više malih obiteljskih dućana koji su počeli nuditi predmete iz domaćih radionica.

Tu sam vidjela priliku za revitalizacijom obiteljskog obrta uz koji sam odrastala, a koji bi zadovoljio moju želju za kreativnošću. Predložila sam ocu da vidimo kako tržište diše. I on se razveselio kada je nakon dugo vremena izvukao staklo, brzo se prisjetio svega i vratio u rutinu. Naučio me tehnici, a onda se 2014. zakotrljala priča.

Prilagodili smo se tržištu i željama kupaca, no okosnica našeg obrta ostala je ista – minimalizam u dekoraciji te prirodni i ekološki materijali. Htjela sam proizvod očistiti od težih dekoracija jer je staklo i bez toga prekrasan medij s kojim je lijepo raditi i imati ga.

Malo je nas staklopuhača koji radimo proizvode od šupljeg puhanog stakla i dekoracije koje se tiču sezonskih razdoblja. Moji su isključivo radili božićne dekoracije. Bila je to hiperproizvodnja, cijela je obitelj bila uključena, uz neke vanjske puhače. Tržište je bilo bivša država, a malo se izvozilo. Imali smo dovoljno kupaca s obzirom na proizvodni kapacitet, serije po 100.000 komada.

Bazirali smo se na Božić. Na kraju godine morali smo prodati što smo proizvodili kroz godinu; to je bio kapital koji smo otkupili i morali dobro raspodijeliti za ostatak godine, poput nabave sirovine za nagodinu i materijale. Bilo je dosta zahtjevno”, prisjeća se.

Idealan inkubator
Najveću koncentraciju proizvodnje danas odvaja za božićne ukrase jer joj je taj period komercijalno najisplativiji. S obzirom na to da zasad u obrtu sve radi sama, kapacitet je manji, no nastoji pokriti sezonsku potražnju. Odlučila je nadopuniti asortiman pa ima i različite ukrase i za Uskrs ili kao dodatak interijeru.

Šimunković u ponudi ima i terarije u kojima se mogu uzgajati biljke. Uključila se u Projekt O2 čiji je cilj bio podići svijest o očuvanju šuma, a njezine su se kugle pokazale kao idealan inkubator za rast i razvoj sjemena, čiji se plod nakon što proklije i preraste gabarite kugle presadi u vanjski prostor. S obzirom na manjak staklopuhača u Hrvatskoj, sirovinu nabavlja iz Njemačke.

Međutim, suočava se s poskupljenjima, od ambalaže do kartona. Zbog nestašice je prepolovila količinu narudžbe stakla za ovu sezonu. Danas njezine proizvode naručuju privatni korisnici, no sve više, kaže, primjećuje da ih trebaju tvrtke u vrijeme darivanja zaposlenika, partnera i klijenata, uz brojne upite za personalizirane poklone.

Interes postoji i izvana, a trenutačno je u pregovorima s Europskom poduzetničkom mrežom koju vodi Znanstveno-tehnološki park Sveučilišta u Rijeci, koja bi je povezala s potencijalnim suradnicima i klijentima izvan Hrvatske.

U fazi je izrade nove web stranice s web shopom. Svoje proizvode nastoji plasirati u što više dućana koji podržavaju male proizvođače, a u pregovorima je i s većim distributerom koji će koogle plasirati i u drugim gradovima u jače dućane i centre.