Karakteristika s kojom se prosječni građani Hrvatske uglavnom ne mogu pohvaliti je financijska pismenost. Zabrinjava da su posebno slabo pismeni mladi, složena kamata je ‘špansko selo’ za većinu, sve je manje onih koji vode kućne budžete, dugoročno planiraju potrošnju…

Ocjenu jedva dovoljan financijskoj pismenosti dala bi i Marijana Ivanov, profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, koju brine podcijenjenost te teme u obrazovanju.

“U školama se uči puno gradiva nepotrebnog za život, a vrijednosni stavovi koji se promoviraju u društvu nerijetko su u suprotnosti s dobrim financijskim navikama i ponašanjem. „Dati će nam Bog!“, „Riješit će Vlada!“, …. – Neće! Nećemo dobiti ni na lotu!

Većina onog što imamo ili nemamo zasluga je i krivnja nas samih, a financijsku pismenost ne dokazuju samo znanja i informiranost o proizvodima, nego daleko više adekvatni stavovi i ponašanja”, govori u intervjuu Poslovnom dnevniku.

Istraživanje OECD-a pokazuje vrlo slab napredak u financijskoj pismenosti od 2015.-2019. Jesmo li financijski polupismena nacija? Prosječna ocjena financijske pismenosti građana blago se poboljšala na 12,3 od ukupno 21 boda (59%) sa 11,7 bodova (56%) iz 2015. Time se razina financijske pismenosti približila prosječnoj ocjeni zemalja G20 iz 2017. od 12,7 bodova, odnosno 60%.

Ako bi usporedili s ocjenama u školi, bila bi to ocjena dovoljan – s puno manje bodova od poželjne carske ocjene tri. Tema ekonomske i financijske pismenosti je generalno podcijenjena, kako u obrazovnom procesu, tako i od strane samih pojedinaca.

Nedostaje baza, a bez nje je nemoguće stvarati nadogradnju. Reći ću primjer koji me nekad znao iznenaditi. Konkretno, TV i radio emisije u kojima analitičari i financijski stručnjaci podrazumijevaju da ih publika razumije, a često se iz pitanja voditelja i javnosti vidi, ne samo manjak osnovnih znanja iz financija, nego i značajan manjak logike ekonomskog razmišljanja. Stoga ni pokazatelji izmjerene financijske pismenosti u društvu ne mogu biti bolji.

Najveći nedostatak financijskih znanja i vještina pokazuju mladi od 18 do 29 godina? Kako to komentirate?

Oni uglavnom nemaju štednju ni kredite pa su puno manje financijski uključeni od starijih. To što koriste mobilno bankarstvo, a starije generacije ne, nema veze s financijskom pismenošću. Financijska pismenost se gradi kroz život, kroz konkretno suočavanje s ograničenjima trošenja prihoda kućanstva, kroz suočavanje s financijskim proizvodima i rizicima – od rizika inflacije, do rizika promjene tečaja i kamatnih stopa, promjenjivosti cijena dionica, nekretnina itd.

Očekivati od mladih da razumiju kako inflacija uništava vrijednost novca gotovo i nema smisla kad ih već u srednjoj školi naučimo da središnje banke čuvaju stabilnosti cijena. Oni vjeruju da su cijene stabilne. Suprotno, starija generacija ne samo da više percipira promjene razine cijena, nego se i više boji inflacije jer se sjeća razdoblja hiperinflacije u Hrvatskoj. No, nevjerojatno je kako su i mladi i stari sigurni da će nakon uvođenja eura doći do značajnog rasta cijena. Nema za to racionalnog razloga, ali će doći ako su ljudi već sad to prihvatili kao neminovnu činjenicu.

Ali, zato mladi znaju dosta o kriptovalutama. Osim ono najbitnije – da one nisu novac i da nikad neće ni postati novac – službeno sredstvo plaćanja. Ljudi općenito ne razumiju da za sredstvo razmjene možemo koristiti što god je prihvaćeno i dogovoreno od strane kupaca i prodavatelja. Razlika između buduće digitalne valute središnje banke i današnjih kriptovaluta mnogima nije jasna pa ništa čudno da ih kriptovalute opčinjavaju.

Većina mladih razumije da su kriptovalute špekulativni oblik ulaganja, ali to ih neće spriječiti da podrže prijatelja u kumuliranju ‘novčića’ famoznim ‘rudarenjem’ preko mobitela – zabavno je i slično popularnoj igri Texas pokera preko Facebooka. O virtualnom casinu kao izvoru ‘zarade’ mlađe generacije znaju puno više nego o financijama. Imaju i, ne baš pozitivan, primjer očeva i stričeva u kladionicama.

Vjerovanja da sreća, utjecaj Božje sile ili sunčanog dana donosi novac sigurno nije primjer adekvatnog upravljanja osobnim financijama. A da ne spominjem kamatare i dostupne bankomate ispred kladionica, učestalo korištenje kreditnih aplikacija za vikend zaduživanje i slično. Nažalost, za mnoge je to jedini susret s pojmom kamate i otvoreni put u financijsku propast.

Kada treba započeti s financijskom edukacijom? U školi, vrtiću, kod kuće…?

Štednja je dobra financijska navika i formira se od ranog djetinjstva. Kasice prasice trebamo i danas i one ne mogu u razvoju svijesti o novcu zamijeniti računi djeteta u banci.

jecu treba naučiti da novac ne potječe iz bankomata, nego se teško zarađuje. Da je plaća roditelja ograničeni budžet u kojem svaki mjesec postoje nužne stavke koje se trebaju podmiriti i da je izvan toga malo prostora za ispunjavanje želja. Posebno ih treba naučiti razliku između želja i mogućnosti.

Kao što je obitelj primarna društvena zajednica, tako je i dom primarno mjesto gdje djeca i mladi trebaju naučiti kako se novac zarađuje, na što se troši, kako se njime upravlja i zašto je vođenje financijskih evidencija, planiranje budžeta i upravljanje osobnim financijama važno. Umjesto toga imamo obrnutu sliku. Kako se sve češće po školama i fakultetima organiziraju financijske radionice, djeca dolaze kući i roditeljima objašnjavaju što je kućni budžet.

Kao da i oni sami to ne znaju. Možda ga ne stavljaju na papir, možda ne planiraju adekvatno izdatke, ali znaju da razlika između primitka i izdataka može biti pozitivna, ali i negativna. I onda glavni moment, hoće li roditelji priznati djeci da nemaju dovoljno novca, da su već u debelom minusu na tekućem računu i po kreditnoj kartici.

Zato je nužna financijska edukacija u osnovnoj i srednjoj školi. Ali, i tu se javlja problem. Osobne financije su uvijek stvar stavova. Imala sam divnih iskustva edukacije profesora koji su imali i nadograđivali pozitivne stavove o financijama i važnosti unutarnjeg lokusa kontrole u angažmanu samog pojedinca radi poboljšanja vlastite financijske pozicije.

Nažalost, bilo je i loših iskustva s dijelom srednjoškolskih profesora koji su frustrirani svijetom financija i za sve loše u životu im je uvijek kriv netko drugi – tipični primjeri ukorijenjenosti vanjskog lokusa kontrole u hrvatskom društvu.

Brošure i udžbenici o financijskoj pismenosti i pismenosti potrošača stoga su od ključne važnosti. Ali, i neke druge knjige. Adekvatna lektira u školi može biti jako dobar temelj razumijevanja rizika u osobnim financijama.

Kako tumačite, primjerice, da je 2015. čak 45% građana postavljalo dugoročne financijske ciljeve, a 2019. njihov udio se smanjio na 38% ili da se postotak onih koji su ranije osobno vodili financije kućanstva i imali kućni budžet otopio sa 63 na 50%, a broj onih koji nisu mogli pokriti troškove u zadnjih godinu dana narastao s petine na čak trećinu? Je li to stvar nonšalantnog mentaliteta, po sistemu ‘lako ćemo’?

Mislim da su brojke odraz razočaranja i smanjenih očekivanja ljudi od bolje budućnosti. Ciljeve postavljaju sretni ljudi, ljudi koji vjeruju u sebe i imaju viziju i mogućnosti promjena. Dugogodišnje ukorijenjeno loše stanje ekonomije i nedostatak vizije su generalni problem u Hrvatskoj. A vizija nije želja. Ona je slika realno moguće stvarnosti do koje se dolazi postavljanjem jasno definiranih ciljeva te angažmanom i upornošću na njihovom ostvarenju uz određenu strategiju.

Ona nije iluzija, iako je poznata izreka da je mašta važnija od znanja. Bez mašte nema pomaka, nema ni volje za postavljanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva. Ali ta mašta treba uvažiti razliku između mogućnosti i želja. Snovi o dobitku na igrama na sreću ili nekom čudu koje će se ostvariti u vidu veće raspoloživosti novca, sigurno nisu ni vizija ni put za poboljšanje osobne financijske pozicije.

Osim toga, za mnoge su mogućnosti poboljšanja životne financijske pozicije vrlo ograničene općom ekonomskom situacijom u zemlji. Mladi ne mogu realizirati kredit jer su im plaće preniske ili nesigurne. Ne zadovoljavaju uvjete ocjene kreditne sposobnosti kako za kupnju stana, tako i za kupnju automobila i druge namjene.

Ostaju živjeti s roditeljima jer nemaju druge mogućnosti, a to znači da i odgađaju trenutak preuzimanja odgovornosti za osobne financije i brigu o kućanstvu. Nažalost, većina mladih si neće moći priuštiti ono što su mogli njihovi roditelji, bake i djedovi. Stoga i ne čudi što mnogi odlaze na rad u inozemstvo.

Što se tiče pada broja onih koji izrađuju kućni budžet, rekla bi da su ili odgovori iz 2019. iskreniji i točniji, ili su ispitanici danas više upoznati s pojmom kućnog budžeta i vođenja osobnih financija pa daju odgovore koji odgovaraju stvarnosti. Ujedno, upitnik koji se koristi za ispitivanje financijske pismenosti ponekad nije adekvatno shvaćen od ispitanika, ili je manjkav u konkretnosti pitanja.

Problem je svakako rast udjela ispitanika koji ne mogu pokriti troškove života. I to, ne zato što su rastrošni i misle „lako ćemo“, nego zbog nižih prihoda i izostanka prihoda uz konstantno rastuće troškove života.

U društvu ima i neodgovornih u upravljanju visokim iznosima novca pa troše previše na stvari koje im nisu nužno potrebne.

Stil života, vrijednosni stavovi i navike svakako su jedan od razloga takvih loših potrošačkih ponašanja i odluka. Tu prvenstveno mislim da mlade koji imaju prilična raspoloživa novčana sredstva, ali ne i zrelost za pametno trošenje.

Je li manjak tih znanja u zemlji koja nema funkcionirajuće pravosuđe dublji problem od prezaduženog pojedinca? Može li to nagristi povjerenje u financijski sustav?

Povjerenje u financijski sustav značajno je urušeno još od 2008. i 2009. kada su počeli prvi problemi u otplatama kredita. Slučaj kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku tome je najviše pridonio, kao i rast kamatnih stopa u vrijeme kada one na kredite građanima nisu bile adekvatno regulirane – praktično sve do 2012.

S jedne strane smo imali financijski nedovoljno pismene građane kojima ili nitko nije objasnio ili nisu imali adekvatna financijska znanja da bi razumjeli rizike promjene tečaja, kamatnih stopa, izostanka plaće, pada cijena nekretnina, ….

S druge strane imali smo pravni sustav koji nije definirao okvir zaštite potrošača financijskih proizvoda i usluga, ali je imao okvir za provođenje ovrha i  deložacija, podrazumijevajući da je svatko za sebe osobno odgovoran za osobne financije i financijske obveze koje preuzima.

Svijet se ubrzano mijenja, svakim danom pojavljuju se novi financijski proizvodi. Može li se dosegnuti zadovoljavajuća razina informiranosti prosječnog građanina bez uvođenja takvog predmeta u školski sustav (kritičari će reći da su djeca i mladi ionako preopterećeni)?

Smisao predmeta Financijska pismenost nikad ne smije biti povećanje prodaje financijskih proizvoda i usluga. Nažalost ta tema upravo se često zlorabi u tu svrhu. Sjećam se jednog panela o životnom osiguranju na kojem je iznesen stav da su građani financijski nepismeni ako nisu ugovorili životno osiguranje. Jasno da se gospođa iz osiguranja i ja nismo dobro razišle.

Mlade, kao i sve dobne generacije, treba informirati o klasičnim i novim financijskim proizvodima, ali im treba ostaviti izbor da iz raspoloživih informacija o prednostima i nedostacima sami izaberu one koji im odgovaraju.

Ako govorimo o mirovinskoj pismenosti, onda je od informacija o dobrovoljnim mirovinskim fondovima puno važnije razviti svijest o važnosti pravovremenog početka štednje za starost. Proizvodi putem kojih je to moguće trebaju ostati u drugom informativnom planu.

Uvođenje financijske edukacije u školski sustav zbog toga treba provoditi kroz kombinaciju predmeta Financijska pismenost i odgovorna potrošnja. Što se tiče opterećivanja učenika dodatnim gradivom, mislim da je problem u prevelikoj količini gradiva koje se treba savladati iz postojećih predmeta. Učenici često sami ističu da bi im trebalo više znanja iz ekonomije, a manje iz povijesti, književnosti,…

Da se mene pita, dvije stvari bi obavezno trebalo vratiti u osnovnu školu. Prvo je Domaćinstvo i u okviru njega raditi određene teme iz osobnih financija kao što su budžet kućanstva, financijsko planiranje i rizici u osobnim financijama.

Drugo je praktična nastava iz Tehničke kulture. Moja generacija je u školi i kuhala i lemila i koristila bušilicu i pilu, i okopavala školsko dvorište i farbala hodnike. S pametnom pločom nitko nije postao pametniji.

Druga strana medalje financijske pismenosti je zaštita potrošača. Mnogi su se opekli na kreditima s valutom u CHF, neki na burzi… Rade li HNB i Hanfa tu dobar posao?

Svakako treba pohvaliti angažman i HNB-a i Hanfe u promociji teme zaštita potrošača, odnosno edukacijama s ciljem povećanja financijskih znanja i vještina građana. Brojna zakonska i podzakonska regulativa danas ima direktno ili indirektno ugrađene elemente zaštite potrošača, a i zaštita potrošača promatra se kao jedan od elemenata makroprudencijalne politike u funkciji očuvanja financijske stabilnosti.

Međutim, prije 10, 15 godina toga nije bio slučaj pa se može reći da su regulatori reagirali prekasno, često i ne zbog problema i rizika prezaduženosti koji je zahvatio velik dio dužnika, koliko zbog regulatornih promjena na europskoj i globalnoj razini pa je regulatorima briga o zaštiti potrošača financijskih proizvoda i usluga postala dio redovnih zadaća.

Kada se za nekoliko godina napravi neka nova anketa o financijskoj pismenosti, hoćemo li imati bolje rezultate?

Ne vjerujem. Pandemija je i tu ostavila dubok trag. Dijelom zato što su uvjeti fizičkog distanciranja ograničili mogućnosti provođenja adekvatne financijske edukacije, kroz radionice, grupni rad, rasprave, panele, nastavu, …. . Online rad i aktivnosti nisu adekvatna zamjena za fizički prostor otvorene komunikacije.

Drugo zbog čega sam pesimistična je utjecaj drugog kruga pandemije na stanje pasivnosti u svim područjima ekonomskog, financijskog i društvenog života. Još u proljeće prošle godine smo planirali, postavljali ciljeve, vjerovali, nadali se.

Možda sad ima puno više razloga i opravdanja za vjerovanje da ćemo se vratiti u normalu, ali mi nismo isti i trebat će vremena da se vratimo na staro.

Priča o virusu, broju oboljelih, umrlih, cijepljenih izbrisala je ili umanjila sve ostale teme javne rasprave pa tako i ovu temu – iako su stečena financijska znanja, dobre financijske navike, osobni stavovi i ponašanja itekako bitni element osobne odgovornosti. Stoga ću ja i završiti rečenicom Budimo odgovorni!