Nekad davno Zagreb je bio pravi obrtnički grad u kojem je gotovo na svakom uglu svatko mogao zašiti hlače i izraditi cipele po mjeri, sa zajamčenom kvalitetom.

Nažalost, danas smo svjedoci lokota na vratima cijenjenih zagrebačkih zanata i obrta, dok nam se na tržištu nudi uvozna jeftina roba upitne kvalitete i kratkog roka trajanja. No, neki obrti i dalje odolijevaju novim vremenima i masovnoj proizvodnji, a svijetli primjer među njima je Postolarska radionica Zvonimir. Njihova povijest i tradicija izrađivanja obuće seže još od pradjedova, dok sam zagrebački postolarski ceh od 15. stoljeća.

Još 1976. Zvonimir Simonović preuzeo je u Ilici staru postolarsku radionicu majstora Vinka Topola. Nakon što je otišao u mirovinu, 1999. obrt je preuzela kći Nataša Trinajstić, koja je radionicu iz Ilice preselila u Dalmatinsku ulicu gdje i danas predano radi. Nataša se postolarstvom bavi od malih nogu kad se u obiteljskoj radionici izučavala kao šegrtica. Obrt je danas specijaliziran za žensku obuću po mjeri, a Nataša tradiciju i ručnu izradu kombinira s modernim dizajnom, retro stilom i glamurom.

Za jedan par čizama cijeli dan
"Izrađujem čizme i niske ženske cipele poput balerinki, sandala i oksfordica, i to do broja 45. Sva obuća izrađena je od vrhunske kože iz Italije", kaže Nataša u čijoj se radionici izrađivala obuća za serije i kazališne predstave, a njezine cipele vole nositi i slavne Hrvatice. Za čizmu joj, kaže, treba barem osam sati dok sve iskroji i pripremi, dakle za jedan par obuće potreban je najmanje cijeli dan. 

Premda je uglavnom prisutna na domaćem tržištu, dobiva narudžbe iz cijelog svijeta, a na njezina vrata često pokucaju i stranci koji su o njoj čitali u svjetskom vodiču Lonely Planet i gradskom vodiču Louisa Vuittona. "Strancima je moja radionica jako zanimljiva. Vani se stari zanate cijene, dok u Hrvatskoj nema ni publike ni sluha", smatra postolarka. Cijena obuće je od 1000 kuna na više, a osjetno je da ljudi ipak danas i dalje cijene unikatni model te klasiku i kvalitetu, tim više što u Natašinoj radionici mogu birati i boju i formu kalupa.

U donjem izložbenom dijelu radionice nalazi se tek mali dio postrojenja, a na gornjem katu pravi šegrtski kutak pun kalupa, sredstava za rad te prostor u kojem postolarka kucka na mašini. U 'šusteraju' Nataša prvo uzme mjeru, kroji kožu, priprema gornji i donji dio gornjišta, uz "cvikanje, umpigavanje, lijepljenje, rajbanje i obrezivanje", kako stoji u rječniku postolara.  

'Ne želim da me itko zamijeni'
Premda priča zvuči lijepo, iza nje se kriju velika ulaganja i puno žrtve i rada, jer ipak je riječ o deficitarnom zanimanju, već godinama u nezavidnom položaju. "Dok nema jake industrije, neće biti ni zanatstva; ono polako izumire jer nema radnika. Meni danas, osim povremeno oca, nitko ne može pomoći jer više nitko ovo ne zna raditi. Još malo i nitko vam neće imati napraviti i popraviti cipele. Pitanje je i kad su ljudi zadnji put otišli kod privatnika ili domaćeg dizajnera radi cipela. Mi obrtnici smo mali i nismo zanimljivi državi, no u istom smo košu kao i veliki", kaže Nataša.

Iz strukovnih su joj škola poslali i dvojicu naučnika koji su ostali samo tjedan dana jer ih nije zanimalo. Premda su ovaj obiteljski posao stvorile generacije, Nataša Trinajstić priznaje da ne želi da ga itko nakon nje naslijedi jer je, zaključuje, riječ o zanatu prošlosti od kojeg obrtnici danas ne žive već preživljavaju.