Često na kraju dana umorni od posla liježemo u krevet i, još uvijek moreni brigama što raditi sutra, teško se uspavljujemo. No, tom su problemu odlučili doskočiti u Osijeku, u tvrtki Tekstil LIO, koja je napravila pametni jastuk. Zasigurno prvi takav proizvod iz "spavajućeg" asortimana hrvatske radinosti, u serijsku će izradu sad u travnju.

Opremljen je sustavima koji preko mobilne aplikacije i senzora ugrađenih u memory jastuk omogućavaju spavaču praćenje kvalitete sna, ali ga i smiruju glazbom. "Prati se postotak laganog, kao i dubokog sna (tzv. REM faza), a jastuk javlja i hrčemo li", objašnjava Vlado Radić, direktor Tekstila LIO, svojstva jastuka, ističući da glazbu reproducira tzv. konduktivnom tehnologijom, tj. može je čuti samo onaj tko glavu polegne na jastuk.

Uz to, pušta i tzv. binauralne zvukove koji stimuliraju mozak različitim frekvencijama radi opuštanja, uspavljivanja i mirnijeg i lakšeg sna. Sve to govori kako je osječka tvrtka, unatoč svojih 117 godina na leđima (sljednik je nadaleko znane Lanene industrije Osijek koja postoji od 1901.), još vitalna i inovativna. Štoviše, uz ovaj pametni, predstavila je i najveći hrvatski jastuk. Dimenzijama 300×237 centimetara, na njega bi se komotno moglo smjestiti barem troje odraslih, više nego i na veliki krevet. Izložen je do Uskrsa u osječkom diskontu tvornice.

Na zamisao na izradu grandioznog jastuka došao je sam direktor. Kaže, ideju je razradio proizvodni tim u Tekstilu LIO, a ispalo je vrlo efektno. "Pokazalo se vrlo korisnim jer smo tvrtku vratili u fokus javnosti. Izrada jastuka trajala je četiri dana, težak je 30 kilograma, napravljen od pamučne tkanine, a punjen silikoniziranim vlaknom u obliku kuglica", objašnjava Radić, napominjući da jastuk ipak neće u serijsku proizvodnju, ali da nije isključena i izrada sličnih, po želji. Ovaj će jedini primjerak, usrećiti djecu jednoga vrtića u Osijeku kojem će biti darovan. 

Ulaganje u strojeve
Vlado Radić tvrtku vodi evo godinu dana, od lanjskog travnja. U svoje zlatno doba 80-ih godina 20. stoljeća LIO je imao 1100 radnika. No, poslijeratna zbivanja loše su skrojila sudbinu tvrtke koja je, podsjeća Radić, 1998. otišla u stečaj, da bi se iz njega 2002. izdvojila proizvodnja jastuka, pokrivača i geotekstila, koja je jedina jamčila profit. Odonda tvrtka postoji kao Tekstil LIO d.o.o., ali je prošao još turbulencija. Tako je 2015. umalo završio u stečaju, bilo je i štrajka radnika, neisplate plaća, no, problemi su riješeni prodajom nekretnine, čime su podmireni i dugovi. Tvrtka posluje pozitivno, dapače, naglašava Radić, "nije kreditno zadužena niti ima dugova". Do njegova preuzimanja bila je u vlasništvu malih udjelničara, među kojima je i Jure Radić, Vladin otac i sadašnji prokurist. Odonda u Osijeku, čini se, imaju mirniji san.

"Prodaja je otkad vodim tvrtku u odnosu na prethodno 12-mjesečno razdoblje porasla za 15%, napravili smo mnoge promjene, između ostalog: ulaganje u strojeve, reorganizaciju proizvodnje i komercijale, uvođenje novih kanala nabave sirovina, uvođenje jeftinije linije proizvoda, znatno povećanje broja maloprodajnih partnera, potpuni rebrending koji je napravila osječka tvrtka Grafika, novi web site, web trgovinu, Facebook, web marketing, uvođenje memory programa", navodi Vlado Radić poteze koji su Tekstil LIO digli.

Dobit je, dodaje, bila minimalna zbog porasta troškova, no očekuje ju ove godine. Napominje da su i zaposlili mlade ljude, unazad četiri mjeseca njih četvero, čime je prosječna dob zaposlenika smanjena.  Trenutačno je 18 radnika u cijeloj tvrtki, prosječna im je plaća 3500 kuna, što je rast u odnosu na 2016. kad je bila 3000 kuna.  Direktor nekadašnje perjanice, koja je, čini se, na dobrom putu povratka starog sjaja, tim više što je prvi hrvatski industrijski proizvođač jastuka i pokrivača i prvi proizvođač tih artikala s punilom od poliesterskih vlakana, ne ustručava se reći kako "nije primijetio da je država previše zainteresirana za tekstilni sektor". "Generalno sam protiv bilo kakvog uplitanja države u ekonomiju. Najsposobniji opstaju, naše borbe nas grade kao osobe i kao firmu", ističe Radić.

Među tim borbama koje se vode zacijelo i dan i noć je i izvozna orijentacija tekstilaca, te suradnja s domaćim turizmom, primjerice. "Hoteli i apartmani su naši važni kupci, zastupljeni smo u apartmanima i manjim i srednjim hotelima, ali nažalost ne toliko u velikim hotelima i hotelskim grupacijama koji često gledaju samo na najnižu cijenu. Uz to, hrvatska tekstilna industrija mora biti kvalitetna i inovativna da bi opstala. Svijetli primjeri u Kelteks Karlovac i Regeneracija Zabok. Mi izvozimo 8% svojeg prometa, uglavnom u BiH. Do prije nekoliko godina bili smo i u Srbiji, ali je naš tadašnji partner tamo otišao u stečaj pa se još nismo mogli vratiti na to tržište", objašnjava Radić.  

Osnaživanje brenda
U ovoj godini njegova tvornica stalno jača marketinške aktivnosti jer je, smatra on, upravo nedovoljan fokus na marketingu bio najveća pogreška u vođenju Tekstila LIO, zbog čega je i brend LIO bio pomalo zapostavljen. "Uskoro također počinjemo s proizvodnjom izolacije na bazi ekoloških materijala – što treba prvenstveno biti naš izvozni proizvod. LIO je jedini domaći proizvođač geotekstila, koji se koristi u izgradnji cesta, te nastavljamo razvijati taj program", govori o planovima Vlado Radić, 37- godišnjak koji se od svoje 20. bavi međunarodnom trgovinom strojevima i industrijskim postrojenjima.

LIO mu je novi izazov i iskustvo. Možda i ostvarenje novih poslovnih snova. Pojedini kupci pohvalili su mu se da im LIO-ov jastuk nabavljen prije 15-ak godina još uvijek služi. Nove potrošače osječka tvornica nalazi i na internetu, web shop nudi sve od jastuka do popluna, a tradicionalni su kanali prodaje i trgovački centri. "Vrlo su važni trgovački centri, bilo bi nam drago da smo zastupljeni u više njih", zaključuje čelnik Tekstila LIO d.o.o. Osijek Vlado Radić.