S Davorom Škrlecom. hrvatskim zastupnikom u Europskom parlamentu i članom njegova Odbora za industriju, istraživanje i energiju, razgovarali smo smjeru i ciljevima energetske politike Europske unije te izazovima i prilikama koje Hrvatsku tu očekuju.

U kojem smjeru ide energetska i klimatska politika EU? Kako se Hrvatska, s obzirom na svoje specifičnosti, može tome prilagoditi?

Europska unija želi biti svjetski predvodnik u korištenju obnovljivih izvora energije, energetskoj učinkovitosti i borbi protiv klimatskih promjena. Europska komisija objavila je krajem 2016. godine prijedlog zakonodavnog paketa ‘Čista energija za sve Europljane’ kojim nedvojbeno potvrđuje nedjeljivost javnih politika Europske unije u područjima energije i borbe protiv klimatskih promjena, ali i jaku povezanost prema drugim javnim politikama kao što su kružna ekonomija i digitalna agenda. U ovom trenutku Europski parlament daje mišljenje na taj zakonodavni prijedlog i vjerojatno ćemo krajem 2018. godine imati sve spremno za implementaciju u javne politike država članica. Okvir za definiranje i provedbu javnih politika određen je obvezama koje proizlaze iz Pariškog sporazuma, a Europska unija je odlučila u svoje javne politike ugraditi i 17 ciljeva održivog razvoja do 2030. godine koje je usvojila generalna skupština UN-a u rujnu 2015. godine.

Koji su glavni ciljevi te politike?

Na prvi pogled se čini kako su jedini motivi javnih politika postići smanjenje emisija stakleničkih plinova i zadržati globalnu promjenu povišenja temperature atmosferskog sloja unutar željenih 2oC ili ambicioznih 1,5oC. Međutim, puno su veći utjecaji na gospodarstvo EU i građane. Novi pristup u energetskoj politici zahtjeva više solidarnosti među državama članicama EU, regionalnu suradnju država članica te izgradnju prekograničnih veza kao preduvjet uspostavljanja funkcionalnog tržišta energijom. Također se snažno podupire razvoj kolektivne proizvodnje energije poput energetskog zadrugarstva i proizvodnje energije u vlastitom domaćinstvu. To je pristup koji će omogućiti puno šire korištenje obnovljivih izvora energije i tehnologije koja će biti dostupna svim građanima po prihvatljivim cijenama i ono što je građanima najvažnije – cijena energije bi trebala biti niža nego što je danas. Ambiciozne mjere energetske učinkovitosti trebaju potaknuti gradnju kuća koje bi trebale imati skoro nultu potrošnju energije, a veliki potencijal je u obnovi postojećeg stambenog fonda. Prema prijedlogu direktive za energetske karakteristike zgrada koja je prije nekoliko dana izglasana u Odboru za industriju, istraživanje i energiju Europskog parlament u energetski certifikat će se uvesti i kategorija koja će pokazivati koliko je kuća automatizirana odnosno ‘pametna’. Također kao obveza se uvodi zahtjev za dostupnost priključaka za punjenje električnih automobila. Ako se sve navedene mjere zbroje, utjecaj na lokalnu ekonomiju i nastanak poslova i radnih mjesta koja danas ne postoje je izniman, a kako se obnovom stambenog fonda povećava kvaliteta stanovanja indirektno će se smanjivati troškovi javnog zdravstva. U brojkama, za 1€ koji država investira u obnovu zgrada 5€ se vraća u državni proračun, a ulaganjem u obnovu zgrada i povećanjem njihove energetske učinkovitosti smanjuje se uvoz nafte u ekvivalentu od 4 milijuna barela godišnje.

Gdje su prilike za Hrvatsku u ovim promjenama koje nadolaze?

Statistički, Hrvatska je vrlo uspješna, jer je promjenom statističkog modela u prva tri mjeseca 2015. godine s udjela obnovljivih izvora energije od 17% skočila na čak 28%. U godišnjim izvješćima za stanje Energetske unije za 2015. i 2016. godinu koja su javno dostupna na internet stranicama Europske komisije može se pročitati kako je prema službenim modelima EU za predviđanje udjela obnovljivih izvora energije Hrvatska trebala do 2020. godine dosegnuti predviđeni cilj od 20% udjela. Prema tako objavljenim brojkama Hrvatska je iskočila kao ‘najuspješnija’ država članica iako je svima jasno da je teško prihvatiti statističku pogrešku od 10%. Statistička pogreška je nastala zbog promjene statistike korištenja ogrjevnog drveta u kućanstvima, međutim netko je pritom zaboravio kako će zbog te promjene statističkog podatka porasti emisije sitnih čestica i da će Hrvatska u tom dijelu možda prekoračiti dopuštene granice emisija ili barem dobiti reputaciju države članice koja je umjesto smanjivanja emisija sitnih čestica u zrak iste povećala. U isto vrijeme Hrvatska izvozi 95% proizvodnje peleta, građane se ne subvencionira za promjenu neučinkovitih sustava za grijanje koji koriste ogrjevno drvo, na krovovima ne vidimo sunčane sustave za grijanje vode – one za proizvodnju električne energije su ionako svi otpisali zbog troškova koje HEP traži za priključak na mrežu i kvota za poticanje fotonaponskih sustava koje su trajale koliko i ‘zvijezda padalica’. Hrvatska uopće ne koristi raspoloživi potencijal obnovljivih izvora energije za grijanje i ne potiče sve što bi trebalo građanima smanjiti račune za energiju. U drugim državama članicama stalno se ističu brojke porasta zaposlenih u sektoru obnovljivih izvora energija, energetskoj učinkovitosti, obnovi zgrada, a naša statistika je u tom dijelu porazna, jedino raste u broju mladih koji se iseljavaju jer ne mogu naći posao i onda ga vrlo brzo pronalaze na ‘baušteli’ u Njemačkoj. Hrvatskoj se događa odljev radne snage i ako se nešto ne promijeni u javnim politikama Hrvatske više nećemo imati niti kvalificirane majstore koji trebali raditi na obnovi postojećeg stambenog fonda ili izgradnji novih prema novim standardima.

U kojoj je mjeri moguće povući sredstva iz EU fondova za energetiku i kakva je situacija s poticajima i tarifama za obnovljive izvore energije?

Dok države poput Rumunjske i Bugarske ulažu sredstva iz strukturnih fondova u projekte energetske učinkovitosti, Hrvatska zaostaje u planiranju i provedbi te vrste projekata. Posljednji podaci koji dolaze iz Europske komisije su porazni za Hrvatsku – u odobravanju svih vrsta projekata iz strukturnih fondova smo tek na 31%, a naplata nam je najniža u EU i iznosi manje od 5% od odobrenih sredstava. Višegodišnje manipulacije u sustavu poticaja obnovljivih izvora su jedan od izvrsnih primjera zašto je Hrvatska visoko rangirana po korupciji u EU. Od namještanja tarifnih stavki za preferirane vrste projekata, izdavanja rješenja o povlaštenim proizvođačima od strane Hrvatske energetske regulatorne agencije nekoliko sati prije stupanja na snagu novog tarifnog sustava, blokiranja ‘nepoželjnih’ projekata, do upada HEP-a s velikom kogeneracijom u Zagrebu uzrokovalo je kolaps sustava isplate poticaja. Jedinstveni hrvatski model po kojem opskrbljivači imaju obvezu otkupa po višim cijenama od tržišne naravno da nije u skladu s principima otvorenog tržišta energijom, ali kreatori tog modela su ionako zaboravili da će se osim HEP-a i netko drugi pojaviti na tržištu i da se tada neće moći opravdati uloga HEP-a kao jednog od stupova socijalne politike. Konačno, sustav poticanja je zamišljen da pomogne gospodarstvu u razvoju tehnologija koje koriste obnovljivi izvori energije što je u Hrvatskoj izostalo zbog kontinuirane pogrešne politike u energetskom sektoru svih hrvatskih Vlada u posljednjih petnaest godina. I dok se u prijedlogu novog zakonodavstva EU govori o zrelim tehnologijama obnovljivih izvora energije, kako im osigurati i zadržati povlašteni pristup mreži, kako građanima omogućiti proizvodnju energije za vlastite potrebe, novom dizajnu tržišta na kojem su obnovljivi izvori konkurentni sudionici, mi se još uvijek nalazimo u začaranom krugu sustava poticaja.

U veljači ste postali zamjenski član u parlamentarnom Odboru za industriju, istraživanje i energiju (ITRE), na kojem se kreiraju politike u energetici. Da li ste uspjeli u Odboru zastupati i neke hrvatske interese?

Kako je Odbor za industriju, istraživanje i energiju Europskog parlamenta nadležan za te javne politike EU, činjenica da sam postao i zamjenski član u tom Odboru je značajna ako uzmemo u obzir da sam jedini zastupnik iz Hrvatske u tom odboru i da nemaju sve države članice svoje zastupnike u tom Odboru, na primjer susjedna Slovenija. Kao član tog Odbora imam više kontakata u Europskoj komisiji i drugim institucijama koje su važne u energetskom sektoru, uvažavaju se moji stavovi i poruke, što je pojačalo moj doprinos zagovaranja za LNG terminal na Krku. Strateške smjernice EU za energetiku i klimu idu u prilog mojih dugogodišnjih stavova kako Hrvatskoj ne treba termoelektrana na ugljen nego da tranziciju prema obnovljivim izvorima energije treba tražiti u prirodnom plinu koji nam je između ostalog potreban za sektor prometa ako želimo u njemu napraviti iskorak u smanjivanju emisija stakleničkih plinova i ostalih zagađenja. Kako je taj odbor nadležan za digitalizaciju industrije i društva, te istraživanje, moji napori će biti usmjereni na problematiku primjene novih tehnologija koje su prisutne u inicijativama Europske komisije i Europskog parlamenta – Smartgrid, Smart home, Smart Islands i Smart Villages, i nadam se da ću za ta područja imati sugovornike i u Hrvatskoj, jer će to obilježiti gospodarski razvoj u idućem desetljeću.