Spomenka Žepec,  certificirani DISC trener, executive i relationship coach za portal Žene i novac opisala je svoje životno iskustvo, te kako je u vrlo mladoj dobi i oskudnim primanjima krenula u poduhvat koji joj je na posljetku uspio. Izdvajamo dio njezinih odluka i razmišljanja koje ju vode kroz život:

‘Nekako mi se čini da se novac i ja poštujemo i ne možemo jedan bez drugoga. Novac podrazumijeva mene i ja njega. Ne shvaćamo se olako, jedni moramo druge zavrijediti.

Odrasla sam u konzervativnoj obitelji što se tiče novaca. Moj tata je imao geslo da se troši ono što se ima. U našoj obitelji je vladao osjećaj da je sve moguće, da sve možemo ostvariti. Zahvalna sam na tom osjećaju. Moguće je bilo školovati se, moguće je poslije toga zaraditi, moguće je živjeti ugodno.

Tim smjerom je išla formula koje sam se većim dijelom držala. Zapravo nisam o tome aktivno razmišljala, samo sam osjećala samopouzdanje i vjeru.

S 27 godina sam odlučila sagraditi kuću. Tada sam radila u poreznoj upravi u Varaždinu i mjesečno sam zarađivala 2 400 kn. Nekome bi se to činilo totalno riskantno, no meni nije, osjećala sam kako je to nešto što trebam napraviti. Zadala sam si petogodišnji plan sagraditi kuću bez kredita.

I sve se počelo konkretizirati čim sam krenula. Dobila sam zemljište od roditelja i prvu financijsku injekciju. S tim novcima plaćen je arhitekt, sva sila administracije, priključaka i kuća je dobila zidove.

Sljedećih 5 godina trajalo je završavanje i uređenje kuće i okoliša iz moje plaće.

Prve godine sebi sam kupila grudnjak za 125 kn i to je bilo jedino što sam investirala u garderobu te godine. Nije mi bilo teško, nisam patila, zapravo sam bila jako oduševljena gradnjom. Sama sam napravila tlocrt kuće, guštala sam u svakom detalju te kuće. Ispekla sam zanat suradnje s majstorima kao i dosta napredni tečaj pregovaračkih vještina.

Nisam ostala na maloj plaći Porezne uprave nego sam se zaposlila u privatnoj farmaceutskoj firmi gdje mi je svakih 6-12 mjeseci rasla plaća.

Kad sam ušla u poduzetničke vode, početno sam se osigurala zalihama.

I kad sam počela zarađivati, nevoljko sam trošila jer tko zna šta će biti na jesen ili 6 mjeseci. Poduzetnička nepredvidivost me ubijala. Nisam bila navikla na financijsku neizvjesnost. Te misli su me stavljale u skučen prostor straha od budućnosti. Iako mi je suprug stalno govorio da imam njegovu podršku i da sam sigurna uz njega, htjela sam uspjeti.

Poduzetnik kontinuirano prolazi oscilacije i kontinuirano treba vjeru. Držim se stare kineske poslovice: Čega nema, to nije.

U problemu ili krizi ću razmišljati kad ju osjetim kako se približava, dok je nema, ona ne postoji. I kad dođe, napravit ću najbolje što znam, to je sve što trebam. Takvo razmišljanje otvara mi mentalni prostor mira i kreacije.’