Sa znanstvenicima nije uvijek lako. Mnogi će reći da su oni svijet za sebe, da su tvrdoglavi. I, budimo iskreni, neće biti daleko od istine. I ovaj intervju može poslužiti kao argument je za takve tvrdnje.

Iako rad molekularnog biologa Igora Štagljara, zagrebačkog “dečka” svjetskog glasa, novinarski pratim više od desetljeća i znam da na jeziku dlake nema, nisam ga mogla uvjeriti da na početku razgovora sam odredi svoj globalni znanstveni status do kojeg se maestralno probijao od 2007. kada smo napravili njegov prvi opsežni intervju u domaćim tiskanim medijima.

“Ne volim samoisticanje pa bi bilo najbolje da to pitanje postavite nekom od mojih kolega. No, mogu slobodno reći da mi je preseljenje u Toronto bio potez karijere jer sam u Kanadi shvatio da je u znanosti samo nebo granica”, suzdržano mi odgovara na pitanje koliko je napredovao u 10 godina. Pa pokušavam ponovo: U to vrijeme predstavljalo vas se kao mladu hrvatsku znanstvenu zvijezdu svjetskog sjaja. Mislite li da ste u međuvremenu opravdali tu titulu? No Štagljar ne odustaje: “Opet moram reći da ne bih želio govoriti o sebi samome. No mislim da je moj laboratorij u posljednjih 12 godina pokazao da spadamo u sami vrh svjetske znanosti”.

Srećom, novinarstvo i za znanstvenike ima “lijeka” jer pruža mogućnost da novinar sam barem dijelom dočara tko je tko u biznisu kojim zarađuje za život. A najkraći sažetak o Igoru Štagljaru glasi: U vrh svjetske znanosti počeo se probijati razvivši u svom laboratoriju Centra za istraživanje života “Terrence Donnelly” Sveučilišta u Torontu MYTH tehnologiju. Riječ je o, laički rečeno, alatu pomoću kojeg znanstvenici mogu analizirati veze među membranskim proteinima, koji igraju važnu ulogu u nastanku nemalog broja pa i najopakijih bolesti. Prestižni list The Scientist 2005. upravo je nju prozvao jednom od TOP 10 tehnologija koje će utabati put razvoja molekularne biologije u nadolazećem desetljeću. No Štagljara je u elitu lansirala još naprednija tehnologija MaMTH. Ona mu je omogućila da “ulovi” dotad neznani biomarker odgovoran za jednu od najsmrtonosnijih bolesti današnjice – karcinom pluća, a o koliko je revolucionarnom otkriću riječ najbolje govori činjenica da je za nju nedavno u Kanadi nagrađen Inovacijskim Oscarom za dostignuća koja imaju potencijal promijeniti kvalitetu života, baš kao i mogućnost za globalni komercijalni i globalni utjecaj. Pa počnimo od toga:

Najavili ste da će za nešto više od godinu dana početi testiranje potencijalno revolucionarnog lijeka za borbu s opakim rakom pluća. Riječ je o lijeku čiji je pronalazak omogućila upravo tehnologija koju ste osmislili sa svojim kanadskim timom znanstvenika. Doživi li lijek doživi komercijalizaciju, što će to značiti za vašu biografiju i znanstveni svijet u globalu?

Kako sada stvari izgledaju, naš prototip lijeka bi za 12 do 18 mjeseci mogao doći i u kliničku fazu ispitivanja, mada se, moram naglasiti, može dogoditi da se taj proces i prolongira zbog nekih neočekivanih komplikacija. No, dođe li i do komercijalne primjene, uistinu ću biti ponosan da je moj tim značajno doprinio liječenju najčešćeg karcinoma današnjice, karcinoma pluća nemalih stanica.

Što je s komercijalnom vrijednošću, hoćete li postati milijarder?

Stvarno u ovom slučaju ne razmišljam o novcima. Vjerojatno će taj lijek mom Sveučilištu u Torontu i trima osobama koje su na tom patentu, uključujući i mene, donijeti dosta novca, ali to meni nikada nije bila vodilja u životu. Najvažnije mi je da radim posao koj volim i koji me čini sretnim.

Suvremeni znanstvenik danas mora imati i dobre menadžerske vještine. Koliko su ljudi, osobito vaše kolege znanstvenici, uopće svjesni toga? Imate li ih vi?

Da, to je okrutna istina – danas za uspjeh u znanosti ne morate biti samo dobar znanstvenik već i vrsni menadžer koji će priskrbiti dovoljno financijskih sredstava za svoj laboratorij. Ako ste samo odličan znanstvenik, a ne i menadžer, nećete biti konkurentni u današnjoj modernoj znanosti, jer nećete imati dovoljno sredstava za istraživanje pa nećete moću publicirati u kvalitetnim znanstvenim časopisima. To znači da nećete dobiti novi novac nakon što istekne vaš prijašnji projekt. Radi se o začaranom krugu iz kojeg možete pobjeći samo ako ste vrstan menadžer i još bolji znanstvenik. 

No vi ste već dugo i svojevrsni biznismen. Uz tvrtku u Švicarskoj, trenutno ste uključeni i u pokretanje nove biotehnološke kompanije u Torontu. O čemu je konkretno riječ, tko su vam partneri i koji je dugoročni poslovni cilj?

Da, u jako sam zaokupljen osnivanjem nove biotehnološke kompanije ‘Protein Network Sciences’ zasnovane na MaMTH tehnologiji koju smo razvili i patentirali prije dvije godine. Riječ je o novom molekularno-biološkom testu putem kojeg se mogu ‘pecati’ biomarkeri uključeni u nastanak oko 500-tinjak različitih bolesti. Nova kompanija bit će locirana u Torontu, a osnivam je sa poslovnim partnerom Dr. Ivanom Plavecom, koga sam upoznao još u Zürichu davne 1989. godine. Kad sam počeo doktorat na ETH, Ivan je bio pred njegovim završetkom. Poslije je radio specijalizaciju u SAD-u i bio je uključen u nastanak niza spin-off kompanija od kojih je nekoliko vrlo uspješno. U Protein Network Sciencesu Ivan Plavec će vodititi poslovni, a ja znanstveni dio. Dosad smo naporno radili da prikupimo dovoljno novca kako bi kompanija mogla započeti s radom, što će se najvjerojatnije dogoditi u rujnu.

Je li svesrdna podrška Kanade u kojoj živite i stvarate pridonijela napretku vaših otkrića? Ako se ne varam, članovi vašeg tima osvojili su nacionalne stipendije koje se mjere u milijunima dolara?

Definitivno da, jer bez izdašne pomoći kanadskih i američkih znanstvenih fondacija, nikada ne bismo mogli kompletirati naše prijašnje, sadašnje, ali i buduće studije. Izdvajanje u znanost izuzetno su bitna kako za zdravstveni tako i ekonomski napredak svakog društva, što Kanada, SAD, Japan, Njemačka, Švedska, Norveška, V. Britanija Finska i ostale visoko razvijene zemlje konstantno dokazuju.

Kako nalazite mlade talente za vaš tim? Smije li se znati koliko ih plaćate ili ćemo opet preskočiti dio o novcu?

Jako sam oprezan i sitničav kada odabirem nove ljude za moju grupu zato što je samo jedna loša i nekompetentna osoba dovoljna da pokvari harmoniju u laboratoriju. Ljudi koje zapošljavam moraju biti izuzetno motivirani te moraju moći raditi nezavisno od drugih, ali moraju biti i timski igrači. Vjerujte mi, nije nimalo lako pronaći takve znanstvenike jer takve talente ama baš svi žele. Moji studenti koji rade na doktoratu zarađuju 25.000 dolara na godinu, tehničari od 35.000-45.000 dolara godišnje, postdoktoranti od 50.000-60.000 dolara, a iskusni znanstveni suradnici i do 100.000 dolara na godinu. Dakle, jasno je se od znanosti u Kanadi može jako dobro živjeti.

U Kanadu stigli iz Švicarske u kojoj su vas, kažete, kočili u profesionalnom napretku? 

Švicarska je lijepa i sređena država, no u njoj nije lako biti stranac intelektualac. Švicarci uvijek upiru prstom u strance koji zarađuju više od njih. Morate biti barem 20% bolji od Švicarca na istoj poziciji da ne izazovete bijes i zavist. Što se tiče moje tamošnje situacije, nije tako bilo na svim sveučilištima. Nažalost, bio sam pehist jer sam bio okružen ljudima koji su mislili da radimo stvari koje neće biti od velike važnosti za znanost i zdravlje. Drago mi je da su se prevarili. Za uspjeh u karijeri nije bitno samo znanje, već i okolina u kojoj djelujete. Ne podržava li vas, osuđeni ste na prosječnost.

Jeste li ikad požalili što ste napustili Švicarsku?

Nikad! Odlazak iz Švicarske u Kanadu bio je najbolji potez karijere.

A Hrvatsku?

Hrvatsku sam napustio jako rano, u 21. godini. Moram vam priznati da me svaki puta kada dođem obuzme doza sjete jer sam uvjeren da bi Hrvatska morala biti puno naprednija zemlja nego što je. A razloge zašto to nije trebamo potražiti u našim političarima i ljudima koji su krojili sudbinu naše zemlje posljednjih 25 godina.

Ne libite se priznati da je hrvatska znanost svjetlosnim godinama daleko od zapadnih standarda. Brojnim ste domaćim znanstvenicima gotovo pa u lice rekli da su ‘autistični’ i da, karikiram, žive u kamenom dobu. Ne sumnjam da ste takvom iskrenošću navukli golem domaći jal?

Ne volim bahate i ‘napuhane’ ljude koji su skloni samoisticanju i nisu u stanju primiti iskrenu i argumentiranu kritiku. A okrutna je činjenica da u Hrvatskoj postoje klanovi koji ometaju razvitak naše znanosti. To sam napomenuo nekoliko puta pa su me zbog toga neki hrvatski znanstvenici zamrzili. Ali, gledajte, nikada nisam bio, niti ću biti osoba koja ide drugima ‘niz dlaku’. Svjestan sam da istina boli pa me upravo takvi znanstvenici, koji su na položaje došli laktarenjem, a ne znanjem, prozivaju i pokušavaju mi podmetnuti gdje god mogu. Prije godinu dana su se takvi kolege zauzeli da mi se ne dodjeli nagrada Spiridon Brusina zbog toga jer su mi zamjerili sto sam se kritički izražavao o situaciji u hrvatskoj znanosti. Očito je da takvima nije stalo da hrvatska znanost ode korak-dva dalje od lošeg stanja u kojem je već 30-ak godina. Pametnome dosta.

Smeta li vas što zbog iskrenosti u domovini imate ‘neprijatelja’?

Ne, uopće. Takvi kolege moraju računati sa time da ću uvijek biti za zdrav razum i pravilni sustav vrijednosti. Ja drukčije ne znam i ne mogu.

Niste kritizirali samo kolege, već i same vlastodršce. No, u jednom ste nedavnom intervjuu rekli da ste, kad ste to činili, bili mladi i naivni. Znači li to da više nećemo čuti vaše iskreno mišljenje o vođenju nacionalnih znanstvenih strategija?

Bez brige, hoćete, ali vise neću pisati premijeru jer njega jednostavno nije briga za znanost… Ima čovjek prečeg posla nego da odgovara tamo nekom znanstveniku iz Kanade. (smijeh)

Bezbroj puta ste naglasili da se u Hrvatsku nećete vratiti jer bi to za vas u profesionalnom smislu bio korak unazad. No zanimma me, da ste danas u Hrvatskoj, biste li iz nje ‘bježali’ kao stotine mladih kolega koji vani traže priliku za profesionalni uzlet?

Mobilnost je izuzetno bitna u znanosti, ne vidim nikakav problem da mladi žele ići studirati i specijalizirati se u inozemstvu. No, Hrvatska mora omogućiti povratak takvih nadarenih i perspektivnih mladih ljudi koji su se odlučili vratiti kući. Ne treba kriviti tu djecu koja su željna znanja u inozemstvu, već političare koji posljednjih 25 godina nisu osigurali radna mjesta za njih.

Popis vaših kolega i prijatelja svjetskog glasa je golem. Mnoge od njih, uključujući i svog dugogodišnjeg mentora Prof. Stanleya Fieldsa sa Sveučilišta u Washingtonu, doveli ste Hrvatsku. Gdje ste ih vodili kao bi upoznali istinske čari naše zemlje?

Svi moji kolege, osobito oni iz SAD-a i Kanade, oduševljeni su ljepotama naše Hrvatske. Kada na stručnim konferencijama uz super znanost spojite i prirodne ljepote naše zemlje, ne možete omanuti, već, naprotiv, dobiti potvrdu da je Hrvatska predivna zemlja za život. U nju se moji kolege uvijek žele vratiti na novu konferenciju pa stalno ispituju hoću li ju uskoro organizirati.

Prije 10 godina bili ste na pragu velikih otkrića na polju podmukle genetičke bolesti cistične fibroze. Proslavili ste se u istraživanjima vezanim za liječenje raka pluća, no čujem da su vaši budući potencijalno velik dosezi opet vezani za cističnu fibrozu?

Mi i dalje radimo na polju cistične fibroze. I bez brige, za godinu-dvije ćete sigurno čuti o interesantnim novitetima na tom polju.