Tomislav Ivančić radi kao savjetnik u Shiftu, organizaciji specijaliziranoj za pružanje pomoći poduzećima, vladama, civilnom društvu i međunarodnim organizacijama o poslovnom sektoru i ljudskim pravima. Prije karijere u Shiftu bio je leader za društveno odgovorno poslovanje u Europskoj komisiji. U razgovoru za Poslovni dnevnik objasnio je zašto je DOP važan segment poslovanja, kakve su razlike zemalja članica EU u usporedbi s Hrvatskom te kako DOP dodatno popularizirati i učiniti važnijm u poslovnom sektoru. 

Koliko su pojmovi društveno odgovorno poslovanje (DOP) i poslovni sektor ljudskih prava različiti?
DOP pristup generalno ide odozgo prema dolje (top-down): kompanija odlučuje kojim se pitanjima želi baviti. To mogu biti doprinosi obrazovanju u zajednici, zdravstvu, umjetnosti, donacije za pružanje pomoći u slučaju katastrofa u inozemstvu ili aktivnosti s ciljem smanjenja zagađenja. Takve dobrovoljne inicijative jesu dobrotvorne prirode i doprinose društvu. Ipak, pristup sa stajališta ljudskih prava nešto je drugačiji: ne ide odozgo prema dolje nego odozdo prema gore (bottom-up), pri čemu je pokretač aktivnosti koje društvo poduzima njihov učinak na ljude kroz poslovanje i lanac vrijednosti. Društva koja ne uviđaju ovu razliku, ili koja vjeruju da je tradicionalni DOP pristup dovoljan, izlažu se riziku koji ima izravan učinak na ljudska prava i, potencijalno, njihovu zaradu. Pristup baziran na principu poslovnog sektora i ljudskih prava gleda kako tvrtke zarađuju, a ne kako troše novac na aktivnosti poput filantropije.

Koliko je u Hrvatskoj važan segment društveno odgovornog poslovanja?
Poslovni sektor i ljudska prava bitni su za Hrvatsku, kao i za svaku državu. Tvrtke i pojedinci odnosno potrošači u sve većem broju postaju svjesni otkuda dolaze njihovi proizvodi i usluge. Hrvatsko društvo ne tolerira neprofesionalno ponašanje koje nanosi štetu ljudima i to je dobar početak. Ipak, hrvatska Vlada i hrvatske tvrtke moraju prijeći dalek put dok takve principe ne provedu u praksi. Brojne multinacionalne kompanije koje posluju u Hrvatskoj, poput Unilevera ili Coca-Cole, poduzimaju konkretne mjere kako bi razumjele svoj učinak na ljude i upravljale njime. No, kad je riječ o većim hrvatskim kompanijama, one vrlo malo komuniciraju o tome kako se njihovi proizvodi izrađuju, otkuda dolaze i pod kojim uvjetima. Ipak, stvari se mijenjaju. Od siječnja 2017. Direktivom EU-a u pogledu objavljivanja nefinancijskih informacija i informacija o raznolikosti određenih velikih poduzeća i grupa izvješćivanje o socijalnim pitanjima kompanija postaje regulatorna obveza. Društva s više od  500 zaposlenika koja kotiraju na burzi morat će dostaviti godišnja izvješća o pitanjima vezanima uz poslovanje i ljudska prava. Oni koji odluče ne izvješćivati zakonski će biti obvezni dati javnu izjavu i objasniti razlog tomu. Hrvatske tvrtke, srodno onima ostalim članicama EU-a, morat će izvješćivati javnost o vrsti problema s kojima se susreću u svojoj osnovnoj djelatnosti. Drugim riječima, zakonodavstvo stvara društveno-odgovornu konkurentnost, ali i povišenu svijest o tome što se očekuje od tvrtki koje trguju na jedinstvenom tržištu EU-a. Pokret za transparentnost koji ovaj propis katalizira može pomoći onima koji ispijaju kavu na Korzu u donošenju informiranih odluka o kavi koju piju.

Kakvo je vaše iskustvo s DOP projektima iz EK? Za što ste točno bili zaduženi?
Za Europsku komisiju vodio sam politiku EU-a o društveno odgovornom poslovanju. Moj se posao uglavnom sastojao od provođenja te politike unutar i izvan EU. Svaki radni dan bio je drugačiji. Jedan dan bih surađivao s uredom predsjednice Malte na poboljšanju njihovih politika o poslovnom sektoru i ljudskim pravima, a drugi bih sudjelovao u pregovorima u sklopu nove generacije EU sporazuma o slobodnoj trgovini s određenim zemljama vezano uz DOP/poslovni sektor i ljudska prava. Ostale situacije uključuju vođenje Koordinacijskog odbora nekoliko interesnih skupina u Bruxellesu ili radne grupe EU-a na temu poslovnog sektora i ljudskih prava s vladom Japana. Također sam predvodio naše odnose s državama članicama EU-a po pitanju OECD-a i provođenja Vodećih načela UN-a o poslovnom sektoru i ljudskim pravima (UNGP). Za one koji možda ne znaju, UNGP – autoritativni globalni standard koji određuje očekivanja da tvrtke poštuju ljudska prava – pripremio je posebni predstavnik UN-a za poslovni sektor i ljudska prava, dr. John Ruggie s Harvardskog sveučilišta, zajedno s nekoliko članova iz mog tima u Shiftu. Što se tiče EU projekata ili radionica o poslovnom sektoru i ljudskim pravima, smatram da su oni korisni za kompanije i druge interesne skupine. Razvijanje sposobnosti svih interesnih skupina da razumiju svoje uloge u uključivanju ljudskih prava u svoje poslovanje doista je od ključne važnosti. U Shiftu izgrađujemo kapacitete vezano za poslovni sektor i ljudska prava u dijalogu s kompanijama, vladama, civilnim društvima i drugim interesnim skupinama kako bismo im pomogli da poštuju ljudska prava u skladu s vodećim smjernicama UN-a. Kroz shvaćanje kako praktično i učinkovito mogu upravljati potencijalnim učincima ljudskih prava, kompanije također mogu smanjiti svoje financijske i pravne rizike. 

S obzirom na vaše iskustvo iz EK, koliko Hrvatska kaska za ostalim članicama EU kada govorimo o DOP-u? 
EU je blok od 28 država, a sve se one razlikuju po pitanju povijesti, jezika, stanovništva, veličine, gospodarstva, trgovačkih partnera i izazova. Mislim da ne bi bilo korisno uspoređivati hrvatsko iskustvo s poslovnim sektorom i ljudskim pravima s primjerice švedskim ili portugalskim. Ono što mogu reći jest da neke su neke države u Europi angažiranije od drugih. Države poput Nizozemske ili Danske više su uključene u ovakve rasprave. Njihova društva u pravilu više gledaju na dubinsku analizu ljudskih prava i rizik ljudskih prava kao na nešto što je važno za ljude i  za dugoročnu održivost njihovih tvrtki.

Što bi se kod nas trebalo učiniti da DOP postane važan segment poslovanja? Koja je uloga vlasti i sam države u tom procesu? 
Mnogo toga. Hrvatska je podržala Vodeća načela UN-a (UNGP) 2011., ali prijašnje vlade nisu učinile puno po pitanju provedbe. Solidan i logičan početak za većinu država predstavlja izrada nacionalnog akcijskog plana (NAP) o poslovnom sektoru i ljudskim pravima. Na razini EU-a, sukladno nekolicini dokumenata koje su odobrile sve članice EU-a, uključujući Hrvatsku, članice EU-a koje nemaju NAP moraju ga početi pripremati. Primjeri ovakvih dokumenata uključuju Priopćenje o društveno odgovornom poslovanju EU-a, Akcijski plan za ljudska prava i demokraciju iz 2015. te Zaključke Vijeća o poslovnom sektoru i ljudskim pravima i Zaključke o globalnim lancima vrijednosti iz 2016. U skladu s tim, naša bi Vlada mogla imati veću ulogu ako bi pokazala svoju posvećenost društveno-odgovornom poslovanju. Postoje odlični NAP-ovi koji bi mogli poslužiti kao inspiracija. Jednako je bitno da država ozbiljno shvati svoju odgovornost u zaštiti ljudskih prava na drugim područjima vezanima uz poslovni sektor i ljudska prava. To uključuje dužnost države da štiti od diskriminacije, posebice na radnome mjestu. U Hrvatskoj još postoje diskriminirajući oglasi za poslove za koje se traže isključivo žene, muškarci ili osobe određene dobi. Slično tome, poslodavac koji otvoreno postavlja pitanja koja su diskriminirajuća za određene grupe osoba kao što su majke (npr. 'Možete li zaista raditi ovaj posao i odgajati djecu?') postupa suprotno zakonu i zdravom razumu. Problem je što naši ljudi ne znaju točno koja su njihova prava u kontekstu poslovanja, stoga se mnoge stvari toleriraju. Drugim riječima, vjerujem da bi hrvatska vlada mogla uložiti veće napore kako bi priopćila i razjasnila uloge i prava poslovnog sektora i ljudskih prava što većem broju svojih građana.

A što korporacije mogu učiniti ili promijeniti po tom pitanju?
Jedna opcija jest navesti kompanije da daju prioritet najozbiljnijim rizicima za ljudska prava koji postoje unutar društva. Poslovni sektor i ljudska prava možda se ne čine bitnim za hrvatske kompanije u odnosu na ogromne multinacionalne kompanije čiji lanci opskrbe sežu do najnerazvijenijih država svijeta. Dva su problema vezana uz takvo razmišljanje: prvo, sva društva, bez obzira na veličinu, imaju lanac vrijednosti i ti su lanci gotovo uvijek međunarodni s obzirom na naše globalizirano gospodarstvo. Drugo, čak i ako se usredotočimo na trenutak isključivo na domaće poslovanje hrvatskih društava, postoje značajni rizici za ljudska prava. Primjerice, jedan sveprisutni domaći problem odnosi se na diskriminaciju na radnom mjestu. Kao što vlada ima ulogu da štiti i provodi zakon, kompanije ne mogu samo odabrati ono što njima odgovara po pitanju ljudskih prava. One moraju činiti više kako bi radno mjesto postalo pošteno i ugledno okruženje. Osim nekoliko multinacionalnih kompanija u Hrvatskoj koje se pridržavaju grupnih politika, znam jako malo, ako ijedno, domaće društvo u Hrvatskoj koje ima javno dostupnu izjavu koja pozdravlja raznolikosti u smislu spola, gejeva, lezbijki, biseksualnih ili transseksualnih (LGBT) osoba, ili čak religijskih ili nacionalnih manjina. Postojanje takve politike samo po sebi značilo bi za kompaniju korak u pravom smjeru. Žele li hrvatske tvrtke biti u toku sa svjetskim standardima i konkurentne na jedinstvenom tržištu, trebale bi početi provoditi dubinsku analizu ljudskih prava. Prije UNGP-ova prečesto smo svjedočili jazu između javnih zalaganja kompanija za poštivanje ljudskih prava i stvarnih aktivnosti u vezi tih zalaganja. Filantropija je bila posvuda jer su korporacije htjele pokazati da čine nešto za ljude. Unatoč velikom broju programa društveno-odgovornog poslovanja postojao je tek  djelić internih postupaka koji su zaista pomogli kompanijama da shvate i porade na rizicima za ljudska prava. Drugo, poslovni subjekti svugdje na svijetu ustanovili su prakse dubinske analize transakcija i upravljanja rizicima na drugim područjima poput rizika za okoliš i korupcijskih rizika. Ideja dubinske analize ljudskih prava oslanja se na postojeće prakse i proširuje njihov djelokrug kako bi uključila rizike za ljudska prava. Oni postaju dio metrike unutarnjih rizika društva – zapravo, dodavanje dimenzije ljudskih prava pomaže mnogim društvima da bolje shvate i upravljaju i svojim 'osnovnim' (tradicionalnijim) poslovnim rizicima. Znam da je Hrvatska jedinstvena. Njezina gospodarska slika i poslovna stvarnost ne mogu se usporediti s trgovinom susjedne Italije, a kamoli s poslovnim izazovima i rizicima SAD-a ili Kine. Ipak, shvaćam da u našem društvu postoje rizici za ljude – i društva – kojima se treba baviti poslovni sektor. Diskriminacija, korupcija, oporezivanje, sezonski radnici u poljoprivrednom i turističkom sektoru, rodiljni dopust – sva su ta pitanja bitna. Njihovo rješavanje doprinijelo bi izgradnji snažnijeg i inkluzivnijeg gospodarstva, otpornog na šokove i privlačnog izravnim investicijama. Izazov leži u uključivanju tih pitanja u našu poslovnu retoriku. Čvrsto vjerujem da je ono što je dobro za društvo dobro i za posao. Onima koji su ozbiljni poslovni igrači i koji žele poboljšanje trgovine na unutarnjem tržištu, razmatranje ovih pitanja postat će sve važnije.  

Pravo lice

'Važni su učinci poslovanja'
"Hrvatska kompanije, poput mnogih kompanija na svijetu, sklone su najprije promatrati dvije stvari: svoj utjecaj na okoliš i/ili dobrotvorne aktivnosti. U pravilu je lakše dostići ključne pokazatelje i mjerenje uspješnosti kad se radi o okolišu, posebice kad pogledamo utjecaj nekog društva na kvalitetu vode u zajednici ili uštede u potrošnji energije. S druge strane, kompanije ponekad koriste filantropiju kako se ne bi morale baviti društvenim pitanjima ili ljudskim pravima, umjesto da gledaju na učinke svog poslovanja", upozorava Ivančić.